Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Istaknuto

Radio koji je samo radio: Smrt kulturnoj kleptomaniji, sloboda Trećemu!

13.07.2016. Lucija KlarićFoto: facebook.com/hrt kultura

Treći se je program Hrvatskog radija na službenim stranicama opisao slijedećim riječima: Treći program Hrvatskoga radija govorno-glazbeni je program zahtjevnijih sadržaja iz društvenih, znanstvenih i kulturnih područja obilježen analitičnošću i produbljenošću u razradi pojedinih tema te izraženim kritičkim diskursom. Glazbeni dio programa obilježen je probranim izborom ozbiljne i suvremene glazbe, džeza i alternativne glazbe te autorskim glazbenim emisijama. Treći program je i mjesto propitivanja i eksperimentiranja zvukom i glasom (ars acustica, zvukovne instalacije i slično). Uloga Trećeg programa je i da bude aktivni čimbenik društvene, znanstvene i kulturne zbilje.

Uistinu, duga povijest nekadašnjeg Trećeg programa Radija Zagreb i današnjeg Hrvatskog radija pamti radio valove obilježene „kritičkim diskursom“, eter koji je „mjesto propitivanja i eksperimentiranja zvukom i glasom“. Zaista, Treći je program uvijek bio „aktivni čimbenik, društvene, znanstvene i kulturne zbilje“. Radiofonska je umjetnost duboko utkana u hrvatsku kulturu – prva je radio drama Vatra Ive Šrepela godinom i datumom emitiranja bila među pionirskim ostvarenjima radiodramskog stvaralaštva u Europi, bok uz bok strujanjima u Francuskoj i Njemačkoj koje su bile konstitutivne za njeno stvaranje; i u vrijeme političko-programatskih vremena na radiju su se mogle čuti emisije kao što je Dramski četvrtak koji je predstavljao adaptacije velikih imena svjetskog književnog kanona, ali i hrvatske autore; konačno 50ih je godina Zvonimir Bajsić odabrao radio kao svoj muzu i hrvatsko stvaralaštvo u tome mediju uzdigao u elitne krugove svjetske radijske umjetnosti. U propagandno nastrojenim vremenima Bajsić presijeca vezu između političkih agitacija i umjetnosti i premijerno predstavlja tekstove Antuna Šoljana i Ivana Slamniga, uvodi za publiku bivše Jugoslavije stvaralaštvo apsurdističkih-avangardnih autora dok pri tome i sam stvara neke od najznačajnijih hrvatskih i europskih radiodrama. Bajsićeva je karijera obilježena nizom nagrada na svjetskim festivalima i na onima u zemlji, uključujući i prve nagrade Prix Futura i Prix Italia, ali možda najvažnija stavka pored svih priznanja i djela kojom je Bajsić zadužio hrvatski radio je njegov programatski zaokret dokumentarnom radiodramom Zbogom kojom začima sasvim jednu novu tradiciju u hrvatskoj radijskoj umjetnosti.

Da nije Hrvatski radio, na čelu s Trećim programom, zapeo u kakvim povijesnim udžbenicima dokazuju i ordeni koje kulturni sadržaji mahom sakupljaju po međunarodnim festivalima kao što je već spomenuti Prix Italija, zatim Prix Europa, Washington, Pariz, Tokio i naš Hvar te Prix Marulić na kojem se konzistentno nastavlja njegovati vrijednost radijske umjetnosti te okupljati njene svjetske ljubitelje i stvaraoce. Novi mediji zamijenjuju stare; koliko se samo puta progovaralo o padu popularnosti radija kad su u domove pristigli prvi televizori, koliko smo se samo puta u posljednjih stotinjak godina susreli s medijskim prevratima koji su se događali zahvaljujući razvoju tehnologije i iz temelja mijenjali strukture našeg medijskog, informativnog, kulturnog – ukratko, svakodnevnog iskustva i koliko nas tek takvih očekuje. Bilo bi djelomično naivno prizivati staru slavu radija kad je on bio jedini posrednik između vanjskoga svijeta i udobnosti vlastitog doma, pisati nostalgijom obojene spjevove, ali prije svega bilo bi nepotrebno. Kad govorimo o „popu“ ne može se nijekati da je radio u sjeni, proživljen pasivno, ako i tako, no statistički podaci Hrvatskog radija i Trećeg programa bacaju neko novo svjetlo na stvar. Radio i dalje ostaje mjesto gdje su novi autori najdobrodošliji i gdje su stasala i neka važna imena dramske književnosti danas kao što su Ivana Sajko ili Tena Štivičić, na jednu se radiodramsku izvedbu priključuje od pet do osam tisuća ljudi (često više nego što ih uspije pristići do obližnjeg kazališta), radio je mjesto gdje glumci iz svih regionalnih područja dobivaju priliku iskazati se. A Treći program? To, i mnogo više. Riječ je o programu koji broji oko tridesetak emisija i dvadesetak sati govorenog programa tjedno pokrivajući tematski dijapazon sveukupnog ljudskog znanja i promišljanja, od znanstvenih emisija preko niza šire i uže specijaliziranih kulturnih emisija do dokumentarnog programa, utkanog u Bajsićevu tradiciju, o programu koji je gotovo jedini orijentiran k ozbiljnoj glazbi i koji, u konačnici, čuva obraz radijske umjetnosti svjestan da je ona jedina koja može šaptati na uho i biti pored tebe kamo god pođeš.

Ali, kako novi mediji zamijenjuje stare tako i novi voditelji zamijenjuju stare paradigme, statistike i crna slova na bijelome ekranu postaju sporedne činjenice koje se vrlo lako mogu prešarati; Hrvatski radio i Treći program preko noći prestaju biti samima sebi interes kako je to bivalo od prošlog stoljeća do ovoga dana i niječu sve što poznaju.

Foto: facebook.com/ sloboda trećima

Foto: facebook.com/ sloboda trećima

Tako je postala nevažna činjenica da je ukinutu emisiju Jutro na trećem vanjskog suradnika Ivice Prtenjače svako jutro pratilo četrdesetak tisuća slušatelja i da je ista bila najslušanija emisije Trećeg programa. Ljubica Letinić kao jedna od rijetkih radio stručnjaka i dokumentarista danas, zaposlenica Trećeg programa Hrvatskog Radija koja je svojim emisijama Audio.doc i Skrivena strana dana ispunjavala programsko vrijeme dvoma od samo tri dokumentarna radio programa u čiju se baštinu busamo, zamijenjena je Vladimirom Lončarevićem i Duhovnim profilima, emisiji o kršćanskoj duhovnosti koju će voditi nekadašnji zaposlenik Ministarstva javnih radova i pomoćnik savjetnika Predsjednika Republike u uredu predsjednika Franje Tuđmana čiju je poveznicu s radijem uistinu teško detektirati. Podaci govore i da je Ljubica Letinić nedavno primila nagradu Hrvatskog novinarskog društva – Marija Jurić Zagorka za radijsko novinarstvo od Ocjenjivačke skupine predvođene Silvijom Šeparović za svoju emisiju Zaboravljena kartografija iz Audio.doc serijala s obrazloženjem da dotična njeguje „dragocjenu, a u hrvatskom eteru rijetku formu“. Stručno se povjerenstvo nije libilo javnog apela kojim pozivaju HR i Treći program na objašnjenje, ali objašnjenja uslijed svega još nema.

Paradigma etera koji „eksperimentira zvukom i glasom“ na primjeru se Letinić prelama i postaje upitnom. O njenom radu i njegovoj važanosti progovorila je i Pavlica Bajsić Brazzoduro, dramaturginja i autorica uspješne i nesvakodnevne predstave radiofonijskog teatra Hoerspiel: Mala igra za slušanje (i gledanje):

Ono što je svakako posebnost i u okviru samog Trećeg programa i predstavlja krunu radijskog umijeća je dokumentarni program urednice Ljubice Letinić. Polusatna „Skrivena strana dana“ je emisija koja u tjednom ritmu radi ono što radio najbolje zna i može, mikrofonom zalazi u sve kutke našeg društva, često i u one u koje ne zalazi više nitko. Kao što je i glavna odlika dobre reportaže, autori „Skrivene strane dana“ kojima je Ljubica Letinić davala prostora (među njima i nagrađena novinarka Barbara Matejčić) – ne stvaraju unaprijed zaključke nego bilježe život i ostavljaju prostora slušatelju za njegov doživljaj i kritičko promišljanje. Druga ukinuta emisija, jednosatni „Audio.doc“ odnosno radionica za koncentrirano slušanje, trebala bi biti na ponos cijelom HRT-u. „Audio.doc“ je naime riznica radijskog blaga, umjetničkog dokumentarizma kao jedinog autentičnog radijskog umjetničkog izraza nastavljajući se tako i šireći istraživanja velikana ovog radija, Zvonimira Bajsića. Točno prije 2 mjeseca Ljubica Letinić je upravo za emisiju „Zacrtana kartografija“ iz „Audio.doc“ serijala dobila nagradu Marija Jurić Zagorka te je tom prilikom izjavila: “Smatram ovo priznanjem za moj tihi obrt na HR 3 za koji ne znam koliko će još trajati. Važno mi je da sam dobila nagradu sada kad je opasan trenutak za medije koji pokušavaju posao raditi pošteno. Smatram ovo nekom simboličkom zaštitom”. Valja spomenuti da Ljubica Letinić godinama uz sebe okuplja ekipu mladih autora koje upoznaje s mogućnostima radija i inficira ih ljubavlju za ovaj samozatajni medij na način koji ne mogu naučiti niti na jednom fakultetu, niti u jednoj redakciji. To je možda i njen najveći poklon radiju – budućnost.

Foto: facebook.com/ hoerspiel mala igra za slušanje i gledanje

Foto: facebook.com/ hoerspiel mala igra za slušanje i gledanje

Za budućnost radija koju Bajsić Brazzoduro spominje malo je medijskog i javno-kulturnog prostora, ali i pojedinaca koji će za njega skrbiti. Bajsić Brazzoduro opisuje svoju suradnju s Letinić za koju u njenim začecima i same vjerojatno nisu imale osjećaj koliko će visoko podići svijest u novoj generaciji čuvara radijske umjetnosti:

Sa mnom je započela avanturu “radija van radija”, predstavu „Hoerspiel: mala igra za slušanje (i gledanje)“ koja upravo govori o toj vrsti radija kojeg više ne poznaju ni mnogi koji rade na radiju. Radiju koji govori svojim punim jezikom (i tišinom) a nije samo puko sredstvo za distribuciju sadržaja. Uspjele smo uvjeriti druge a i same sebe da ljudima treba to nešto što smo izgubili, naviku koncentriranog slušanja za vrijeme kojeg se  oslobađa bezbroj naših individualnih slika. Utjeha iz kutije. Zajedno smo prije tri godine i otvorile godišnji ciklus malih radiofonijskih izvedbi „Plan za bijeg” u koji pozivamo razne autore da promisle kakav bi to bio radio koji nije samo za slušanje nego i za gledanje. Uz sve te naše zajedničke aktivnosti i njene radijske emisije okupilo se oko nas 15-tak mladih autora i studenata i upravo su oni ti koji su prvi osjetili potrebu da se nešto pokrene i zakopali su kamen temeljac incijativi Sloboda Trećima. Mislim da to govori dovoljno o budućnosti kreativnog radija.

Upravo je inicijativa Sloboda Trećima prva istupila nakon što je osvanula vijest o novim promjenama u uredničkim planovima na HR3 pod nadzorom v.d. glavne urednice Nevenke Dujmović koja je urgenetno zamijenila Rajku Rusan. Hrvatska je radiotelevizija zajedno s Hrvatskim radijem promjenom političke vlasti doživjela mnogobrojne kontroverzne uredničke i kadrovske izmjene koje su burno odjekivale u javnosti i među kulturnim radnicima. Cjeloukupna analiza tražila bi svoj zaseban prostor, no čini se da upravo Treći program Hrvatskog radija može poslužiti kao ogledni primjer trenutnih i još uvijek nezavršenih zbivanja (koja nisu došla kraju ni kad je sadašnja vlast, kratkotrajnog i burnog vijeka, na svome odlasku). Pohod je na Treći program najavljen još prije nego što je itko zazivao ime sadašnjeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića kad je dotični za Glas Koncila prozvao HR3 za „postmodernu neojugoslavensku dekonstrukciju i rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta“. Sukladno s njenim drugim pokušajima radikalne kontrole medijskog prostora, Željka je Markić svojedobno i pozvala na cenzuriranje Letinićine Skrivene strane dane zbog tematiziranja položaja homoseksualaca u hrvatskom društvu. Ivica Prtenjača i Ljubica Letinić nisu bili prvi kojima je otkazana suradnja – sve je započelo na sam Dan slobode medija kada je otkazana emisija Katarine Luketić i Hajrudina Hromadžića Okrugli stol ponedjeljkom koja je okupljala raznorodne stručnjake u svrhu polemiziranja o društvenim i prirodnim, aktualnim fenomenima, a nastavilo se dokidanjem emisija Gordane Crnković posvećenima regionalnoj književnosti – Lica okolice pod vodstvom Dinke Telećana i Pojmovnik postjugoslavenske književnosti Borisa Postnikova. „Kritički diskurs“ i „znanstvenu, društvenu i kulturnu zbilju“ na jesen valjaju zamijeniti, uz već spomenutu emisiju Vladimira Lončarevića, i emisija zagoravatelja lustracije Jure Vujića pod imenom S one strane sjećanja te emisija Marita Mihovila Letice koji se nerijetko u medijskome prostoru bavio pitanjima ugroženosti katolika od strane „lijevih fašista“ i upozoravao na „neodgovornu slobodu medija“. Najavljeni programi mahom su duhovno-religioznog karaktera i vođeni rukom oštro desno zakrenutih figura koje se ne srame vlastitih ustašoidnih ideja.

Kulminacija stanja slučajem Prtenjača-Letinić probudila je šaku otpora koja se prozvala Sloboda Trećima i koja je svojim prvim medijskim priopćenjem prozvala ovaj tip „instrumentaliziranja javnih servisa u ideološke svrhe nedopustivim“ te zatražila povratak ukinutih emisija. Kako je Bajsić Brazzoduro pojasnila, prvi članovi inicijative i začimatelji ideje bili su studenti, mladi radiofoničari i kulturni radnici – za dodatno pojašnjenje ciljeva i rada inicijative zamolila sam Hrvoja Korbara, studenta pri odsjeku Kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti:

Povod osnivanju inicijative Sloboda Trećima bilo je ukidanje emisija „Jutro na Trećem Ivice Prtenjače“ i emisija „Audio.doc“ i „Skrivena strana dana“ Ljubice Letinić. Kao slušatelj Trećeg programa, ali i kao osoba koja djeluje i u radijskom mediju, ne mogu naći niti jedan opravdani razlog za ukidanje tih emisija – „Jutro na Trećem“ bila je najslušanija emisija Trećeg programa, svojevrsni radijski ekvivalent „Dobro jutro, Hrvatska“ u kojem su svakodnevno gostovali kulturni radnici iz svih područja i koja je jednako uvažavala i afirmirane umjetnike i one koji će to tek postati. S druge strane, emisije Ljubice Letinić „Audio.doc“ i „Skrivena strana dana“ bile su jedinstven sadržaj kakav samo HR3 nudi i kakav bi HR3 trebao nuditi, nastavak dugogodišnje tradicije radijskog dokumentarizma na Trećem programu. Među emisijama koje su me posebno privukle u posljednje vrijeme svakako su putopisi Jerka Bakotina iz Istanbula i iz izbjegličkog kampa na granici Makedonije i Grčke i njena emisija “Zametnuta kartografija” u kojoj se podsjeća na konkretna okupljališta onih koji su se opirali fašizmu u Zagrebu 1941-1945 i za koju vjerujem da je bila trn u oku novoj upravi. Ono što me posebno pogodilo jest uopće ideja da se toliko kvalitetan sadržaj može maknuti s programa bez ikakvog objašnjenja i zamijeniti novim, koji prema onome što možemo zaključiti iz najava, ni na koji način neće odgovarati starome. Treći program Hrvatskog radija jedinstven je javni medijski servis. On oko sebe okuplja najbolje novinare, filozofe, umjetnike i umjetnice iz raznih medija i raznih izričaja, a smatram da je njegova važnost još i veća u trenutcima kad je kultura marginalizirana u mainstream medijima, a čitav javni diskurs sveden na najniže razine, u vremenima u kojima gubimo odnos prema važnosti javno izgovorene riječi i odnos prema radiju kao mediju. Treći program mjesto je kritičkog i umjetničkog promišljanja svijeta, Treći program jedino je mjesto na kojem možete slušati suvremene i manje suvremene hrvatske skladatelje (koji nisu Jakov Gotovac i Ivan pl.Zajc, uz dužno poštovanje zaslužnom dvojcu), jedino je mjesto na kojem se svakog jutra šest minuta čita poezija, na kojem subotom navečer možete slušati prijenos iz Metropolitan opere, i na kojem se, naposljetku, još uvijek njeguje radio kao medij.

Foto: facebook.com/ sloboda trećima

Foto: facebook.com/ sloboda trećima

Hrvoje je, kao i drugih desetak studenata, prišao korak bliže radijskome mediju pomoću projekta Radio koji je tu prije radio:

Radio koji je tu prije radio“ projekt je nastao u okviru šireg projekta „Mijene srca“ koji je organizirao Muzej prekinutih veza. Naime, u listopadu prošle godine održavala se radionica radiofonije koje su vodile Pavlica Bajsić Brazzoduro i Ljubica Letinić. Toj radionici priključili su se studenti Akademije likovnih umjetnosti, Filozofskog fakulteta i Akademije dramske umjetnosti i na njoj su nastale radijske minijature inspirirane zaboravljenom poviješću Gornjeg Grada budući da je cilj šireg projekta bio upravo ukazivanje na “zaboravljena mjesta” Gornjeg Grada i “revitalizacija” tog danas gotovo muzealiziranog prostora. U veljači 2016. pokrenuta je ideja o „Radiju koji je tu prije radio“, radijskoj stanici koju smo odlučili emitirati na posebnoj frekvenciji tijekom 24 sata, i to simbolično 15. Svibnja na dan kad je prije točno 90 godina Božena Begović eteru uputila svoje slavne riječi “Halo, halo, ovdje radio Zagreb”. Projekt je bio izuzetan upravo zbog načina na koji smo učili od Pavlice i Ljubice – njihovo mentorstvo primjer je dobrog mentorstva – svaka tema bila je dobrodošla, svaki pristup i način realizacije također, a u tome su nas pokušavale usmjeriti što su bolje mogle, pokazujući u svakoj prilici nevjerojatnu ljubav prema poslu koji rade i zaražavajući nas također tim entuzijazmom za radio. U okviru emitiranja uspjeli smo realizirati dvadesetak radijskih minijatura, intervjue sa preko dvadeset gostiju, glazbeni program u čijoj su realizaciji sudjelovali mnogi glazbenici, a kao posvetu počecima radija emitirali smo i dvije radio drame koje smo izvodili uživo. „Radio koji je prije radio“ tako je istovremeno bio posveta nekim prošlim danima radija, ali i velik zalog za njegovu budućnost, budući da je “odgojio” jednu novu generaciju zaljubljenika u taj medij. 

O važnosti prezervacije radijske umjetnosti u nacionalnoj tradiciji koja je istom obilježena, o važnosti stvaranju radija neobilježenog ideološkim previranjima i političkim ciljevima možda upravo ponajbolje govori ljubav neke nove generacije prema njemu koju je za pojedine od njih probudila i sama Letinić, trenutno marginalizirana na vlastitom radnom mjestu. Sudionice projekta Radio koji je tu prije radio podijelile su svoja osobna iskustva ne bi li još jednom podsjetile one koji su radiju možda profesionalno bliži, ali duhovni dalji oko toga što radio jest i što bi trebao biti i može biti. Marta Medvešek je tako izjavila:

Do nedavno sam vjerovala da je radio kao zasebna umjetnost u našoj drzavi na izdahu, gotovo mrtav. Da se zadnji majstori struke – a titula majstora struke ovdje zahtijeva visoki stupanj vladanja novinarstvom, dramaturgijom, poetičnošću jezika i zvukom, i to u savršenom omjeru, dakle nije mala stvar! – polako gase. Dižu ruke sa svojih mikseta ili im ruke bivaju nasilno s njih skinute. Veliki radio koji je tu nekad prije radio, veliki majstori koji su kumovali samom rođenju feature-a kao forme, samo sto nisu iščezli u prašnjavim stranicama i šuštavim vrpcama arhive, zaboravljeni. Međutim, sasvim tiho i samozatajno, u podzemlju se pripremala obrana. Mala vojska mladih radiofoničara, bez praktičnog znanja i prethodnog iskustva, ali snažnog borbenog duha, vođena entuzijazmom i dvjema istinskim zvukoratnicama, marljivo je trenirala. Postalo mi je jasno. Srce radija koji je tu prije radio vitalno je. Ali doktor upozorava – 90min propisane terapije tjedni je minimum.

Nina Bajsić svoje je iskustvo opisala sljedećim rječima: Najdragocjenija radijska iskustva dijelim s mentoricom, kolegicom i prijateljicom, radijskom umjetnicom Ljubicom Letinić. Kao suputnice na prvom zajedničkom radijskom putovanju našle smo se u susretu radija i kazališta, u predstavi Hoerspiel, maloj igri za slušanje i gledanje, u kojoj među glumcima, glazbenicima, tonmajstorima i radijskim autorima, balansirajući između teatra i etera medij istražujemo vraćajući se na sam početak radija i njegove povijesti. U tom putovanju, naš najintimniji trenutak u predstavi kratka je, ali simbolična „scena“ zvučnog dijaloga u kojem materijalnost i osobitost zvuka ispipavamo zajednički, ali odvojeno, svaka na svojem instrumentu – ona na magnetofonu, a ja na violini, čineći samo mali dio jednog velikog, nevidljivog mehanizma koji pokreće radio. Druga prilika koja je ostavila značajan utisak na moj odnos s radijem, susret je radija i Gornjeg Grada u projektu Radio koji je tu prije radio, eksperimenta kojim se pokušala izvesti rekapitulaciju značajnog događaja koji se odvio prije točno 90 godina kada je skupina radio-amatera iz jedne šupe na Gornjem Gradu odaslala prve radijske signale u zagrebački eter. U dvadeset i četiri sata umjetničke intervencije na frekvenciji 93,9 Mhz pokušali smo obnoviti vezu Zagreba i potisnutog, ali bogatog gornjogradskog života.

Zahvaljujući njenoj predanosti radiju i sveobuhvatnoj širini njegovog medija koju spremno i sustavno prenosi na mlade generacije radijskih entuzijasta koji pritom otkrivaju sve ono što radio jest, ali i (možda najvažnije) ono što bi mogao biti, u radu s Ljubicom naučila sam koristiti mikrofon – taj naoko jednostavan i običan uređaj koji u svojoj frekvencijskoj i prostornoj osjetljivosti zvuk prevodi u električni signal – kao fitilj koji svakome od nas pruža mogućnost zaviriti u neotkrivene, najzavučenije i najmračnije kutke svega što nas okružuje, i osvijetliti put prema onom najbitnijem u čovjeku – znatiželji, potrebi za otkrivanjem i slobodom izražaja. Sloboda koju radio pruža sloboda je koja sa sobom nosi i njeguje odgovornost, koja pred slušatelja postavlja emocionalni i intelektualni zahtjev, koja ukazuje na čovjeka kao misaonog bića i poziva slušatelja na dijalog i ravnopravnost, sloboda u kojoj radio nema nikakve veze s jednosmjernim komunikacijskim kanalom kakvim ga prečesto običavamo razumjeti i koristiti.

Ivana Pejić, također sudionica programa podsjetila je kako „drugi Treći nemamo“ i da je zamjena dosadašnjih emisija „govornim formatima mahom religijskog jednoličnog karaktera kakvog na drugim specijaliziranim postajama ne manjka, gubitak u višestrukom smislu“. Inicijativa Sloboda Trećima tako u svakome slučaju nije otpor religijskim sadržajima koji svoj prostor imaju nego, ponovno riječima Pavlice Bajsić Brazzoduro – „inicijativa ima viši cilj da Treći programi radija i televizije steknu etiketu „hrvatskog kulturnog dobra“, odnosno zaštitu od uplitanja politike što bi trebalo i zakonski riješiti. Da političarima na neki način damo do znanja: „Ionako ne razumijete sadržaje koje emitiraju Treći programi, na njima ne možete niti dići neku lovu, njihovi urednici i autori čine čuda s tako malo para – prema tome čemu vam sav ovaj trud? Mičite prste s nečega što jednostavno nije vaš par rukava.“.

Foto: facebook.com / muzej prekinutih veza

Foto: facebook.com / muzej prekinutih veza

Ante Perković, novinar, publicist i glazbenik svoje je nezadovoljstvo izrazio sljedećim riječima još jednom ističući da je borba koja se vrši borba za struku, a ne ideologiju ili političku stranku, svjetonazor ili što god slično kakvom bi ju mnogi voljeli prozvati: Najnoviji potezi čelništva HRT-a su čisti programski suicidi, motivirani isključivo političkim poltronstvom i potpunim nerazumijevanjem profesije kojom se bave. To je, na žalost, postala tradicija te nesretne medijske kuće, tamo se ključni pojmovi (‘javnost’, ‘kultura’, ‘javni interes’…) iznova definiraju nakon svakih izbora, a svaka nova vladajuća garnitura prazninu u profesionalnim biografijama i postignućima nadomješta sve suludijim ustupcima ovoj ili onoj interesnoj skupini. Ovo što se sada događa kolegama s Trećih programa radija i televizije lišeno je čak i uobičajene HRTovske prijetvornosti – emisije se ukidaju bez objašnjenja (kad se sjetimo s kojim su objašnjenjem skinuli ‘News Bar’, možda je i bolje da šute), čitavi segmenti profesije (poput radijskog dokumentarizma kojeg je njegovala Ljubica Letinić), brišu se iz programa, ljudi bez imena i dosega onemogućavaju ljudima s imenom, znanjem i ugledom da se bave svojim poslom. Pritom je najmanje važna takozvana ‘ideološka’ ili ‘svjetonazorska’ dimenzija priče, jer ona u stvari ni ne postoji. Nema ‘lijevo’ ni ‘desno’ ako razgovaramo argumentima struke. Zanima li vas u koju crkvu ide vaš kirurg i kako glasa na izborima? E, isto tako bi moralo biti i s novinarima.

Uz inicijatore mlade umjetnike i studente uz bok trenutno u inicijativi stoje, kako sami kažu, građani, umjetnici, novinari, radijski autori i aktivisti. Dosadašnje aktivnosti Inicijative uključivale su noćne akcije grafitiranja javnih površina ispred HNK-a, MK-a, ZKM-a, ADU i HRT-a te drugim gradskim površinama sloganima Free HR3, Dosta čistke itd., postavljanje krunica s privezanim papirićem koji se poziva na 41. članak Ustava Republike Hrvatske: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države” te kartonskih slušalica na gradske skulpture i objekte diljem Hrvatske. Inicijativa je omogućila i građanima i svima solidarnima da se pomoću skriptiranog pisma obrate urednicima HRT3 i HR3 te izraze svoje nezadovoljstvo. Pokrenut je i podcast Slobodni treći gdje se ostvaraju male radijske formu na tragu onih Radija koji je tu prije radio, redovno održavaju svoju Facebook stranicu, a rad bi inicijative trebao kulminirati prosvjedom 14. srpnja – kratko je nabrojao i pojasnio Hrvoje.

Na valovima slobodnog Trećeg ime je prosvjedne akcije koja će se održati u četvrtak, s početkom u 20:30 sati na Trgu žrtava fašizma 16, kod ulaza u Dom hrvatskih likovnih umjetnika. Akcija će ugostiti između ostalih i glazbenike i glumce: Almu Pricu, Zorana Čubrila, Jasnu Bilušić, Filipa Merčepa, Dražena Šivaka, Vedrana Živkovića, Tina Dožića, sastav U pola devet kod Sabe, zbor Obraz, bubnjarke Drum’n’bijes, a održat će se i dvije panel diskusije koje moderiraju Ante Perković i Barbara Matejčić (sugovornici/e su Leonida Kovač, Boris Postnikov, Sanja Kovačević, Tvrtko Jakovina, Tomislav Reškovac, Ivica Đikić). U medijskom priopćenju poručuju da „prosvjedna akcija želi jasno i glasno poručiti kako publika trećih programa neće odustati sve dok se na javni medijski servis ne vrate profesionalni/e autori/ce i novinari/ke koji su kreirali kvalitetne i važne programe“ i prilažu priopćenje sa završnom rečenicom: „Europska kultura utemeljena je na kritičkom, a ne na dogmatskom mišljenju, i na poštivanju ljudskih prava, među kojima je ono temeljno upravo pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. Stoga čistke na Trećim programima Hrvatske radiotelevizije smatramo napadom na sam ustavni poredak Republike Hrvatske.“

Iza programa inicijative stalo je i Hrvatsko novinarsko društvo koje se obratilo već spomenutim apelom i prozvalo v.d. vodstva javne radio-televizije za kulturocid, uništavanje iznimnog kulturnog kontinuiteta i aktivističko, političko ostrašćeno i nestručno ponašanje. Za naš portal izjavu je dao Saša Leković, predsjednik HND-a:

Ono što se događa na 3. Programu HR-a je, nažalost, samo nastavak profesionalnog devastiranja HRT-a čija je kulminacija počela prije pola godine, nakon formiranja nove Vlade. Umjesto da konačno postane stvarno i u potpunosti  javni medijski servis HRT od prvoga dana pod v.d. poslovnim i programskim vodstvom brzo i nasilno pretvara se u postizborni „ratni plijen“ a kadrovske i programske promjene koje se čine bez suvislog (a najčešće i bez ikakvog) obrazloženja drastično snižavaju razinu profesionalnosti. Iako imaju samo v.d. mandat uprava i programsko vodstvo HRT-a huliganskim metodama nastoje u potpunosti izmijeniti ključne elemente programa prilagodivši ih prohtjevima svojih političkih zaštitnika. Šteta koja je već učinjena teško će biti ispravljena.

Podršku idejama inicijative, ali i upozorenje na nove poteze čelništva HRT-a i HR-a dali su i Kulturnjaci2016 (kojih je član i sugovornica Pavlica Bajsić Brazzoduro). Otvorenim pismom Nevenki Dujmović ističu da je Treći program tijekom 25 godina Republike Hrvatske bio u nekoliko navrata u opasnosti ukidanja i nerazumijevan, ali da je njegova medijska oaza svejedno uspjevala preživjeti i s većim i manjim programskim oštećenjima te fazama upravljanja, pozivajući da se i ovog puta ukine ideološka instrumentalizacija medija. Protiv novih uredničkih poteza na HR3 istupilo je i Društvo hrvatskih pisaca. O situaciji je progovorila i književnica – pjesnikinja, prozna spisateljica i dramatičarka, dramaturginja, članica Društva hrvatskih pisaca i P.E.N.-a te redovna profesorica na Akademiji dramske umjetnosti, Sibila Petlevski:

Imam bogato iskustvo praćenja negativnih utjecaja politike na uređivačke koncepcije javnih medija i poticanje cenzure i autocenzure širom svijeta i kod nas od početka devedesetih godina do danas, jer nisam samo bila predsjednica Hrvatskog centra PEN-a u turbulentnim godinama uspostave demokratskih kriterija u našem društvu, nego sam dva mandata bila i u međunarodnom odboru svjetskog centra PEN-a. U samo nekoliko mjeseci prošle Vlade izvršen je direktan udar na do tada dosegnute standarde u prostorima kulture, umjetnosti i medija. Smatrala sam da na to trebam reagirati osobno, ali i u sklopu akcija Kulturnjaci 2016 i inicijative Sloboda Trećima. Stanje medijskih sloboda vratilo se – kao da smo sjeli u vremeplov – na razinu na kojoj je bilo devedesetih, samo sada za to nema nikakve isprike: Hrvatska nije u ratu. Jedini pravi neprijatelj ovoga naroda je politička nekompetencija političara koji ju vode. Neprijatelj Hrvatske je uskostranačka i privatna sebičnost i dinosaurski grabežni instinkt hrvatskih vlastodržaca koji žele oduzeti javne medije hrvatskoj javnosti i koji svim sredstvima utječu na medije i neviđenom brzinom i efikasnošću ih pretvaraju u puki servis vlasti. Ipak postoji jedna bitna razlika u odnosu na stanje demokracije i stanje medijskih sloboda devedesetih godina i danas: medijske slobode su komparativno gledano na još nižoj razini nego prije. Nekad je javna komunikacija bila slabo artikulirana i konstruktivna kritika politike svodila se na svega nekoliko upornih i hrabrih glasova među kojima je bio i moj. Ipak, moram sa zadovoljstvom primijetiti da je danas došlo do jedne bitne pozitivne promjene na koju političari nisu računali: javnost je svjesna svojih prava, a masa mladih ljudi koji žele bolji život znaju artikulirati svoje ciljeve, žele se angažirati i spremni su upotrijediti mehanizme civilnog društva da bi zaštitili svoje pravo na koliko-toliko dostojnu budućnost u demokratskom društvu.

Podržavam inicijativu Sloboda trećima jer ne želim šutjeti i plaćati pretplatu na javni medij koji ne služi javnosti nego kadroviranju po političkoj i svjetonazorskoj podobnosti. Dajem svoj glas protiv promoviranja neprofesionalizma i smjenjivanja nagrađivanih novinara; protiv arbitrarnog dokidanja uspješnih, slušanih i gledanih emisija čime se – usljed dnevnopolitičkih pritisaka i iz pozicija ideološke isključivosti – iz dana u dan sve više sužava i tako marginalizirani prostor predviđen za praćenje kulture. Pedeset i dvije godine je Treći program Hrvatskog radija visokom kvalitetom, profesionalnošču, pluralizmom intelektualnih i umjetničkih glasova, uspijevao ne samo očuvati standarde javnog diskursa, nego ih i promovirati «suprotiva Turkom» raznih političkih režima i pritom je imao postojanu slušanost i vjernu publiku. Ali sloboda znanstvenog, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva koja je zagarantirana (ili barem mislimo da je zagarantirana) člankom 69. našega Ustava, upravo se danas brutano i neuvijeno krši i to na takozvanom javnome mediju koji ne bi trebao biti vođen komercijalnom logikom. A čak i da je riječ o komercijalnoj televiziji i radiju gdje je na prvome mjestu logika profita i slušanosti – ne vidim kako objasniti i kako opravdati dokidanje vrlo slušanih emisija i naglo davanje otkaza iskusnim i nagrađivanim novinarima i urednicima. Glavni urednik HRT3 Dean Šoša bio je smijenjen baš kad smo počeli vjerovati da i mi imamo svoju inačicu programa ARTE, a onda su i kratkom roku započele «čistke». Dokinuta je emisija «Treća povijest» Tvrtka Jakovine i Daria Špelića premda je ta emisija dobitnica nagrade za popularizaciju znanosti. Ukinuta je najslušanija emisija Trećeg programa Hrvatskog radija «Jutro na trećem», pri čemu je otkazana suradnja Ivici Prtenjači. Odjednom više nisu potrebne emisije koje su uređivali istaknuti hrvatski intelektualci poput Gordane Crnković, Dinka Telećana i Borisa Postnikova, a na listi nepotrebnih (ili nepodobnih) suradnika našli su se Hajrudin Hromadžić, Katarina Luketić i Srđan Sandić. Eto, nedavno su ukinute i dvije emisije novinarke Ljubice Letinić, dobitnice nagrade Hrvatskoga novinarskog društva za najbolje radijsko novinarstvo. Ali čemu kriteriji vrnoće – kad postoje kriteriji političke podobnosti!

Nova čistka se provodi u vrijeme deklarativnog pluralizma kada smo mislili da smo izgubili neposredne političke uvjete za propagandu jednoumlja. Zato razlog za tu čistku na Hrvatskoj radioteleviziji i ne treba tražiti u profesionalnoj logici vođenja uređivačke politke, nego jedino i isključivo – u sferi nedemokratkog utjecaja politike na medije, u političkom ulizništvu javnomedijskih «kadrova» i političkom oportunizmu koji uzrokuje provođenje medijske cenzure i poticanje novinarske autocenzure. 

Foto: facebook.com/ sloboda trećima

Foto: facebook.com/ sloboda trećima

Pokušaji da se dobije ma kakvo obrazloženje ili odgovor na prije svega uredničke odluke, a zatim i na glasove otpora koji su njima izazvani, iz same podružnice HR3 i javno-medijskog servisa Hrvatske radio-televizije, bili su neuspješni. Jedno-dva telefonska preusmjeravanja i upućivanje s telefonske slušalice na mail adrese s kojih ne pristiže nikakva izjava sve je što je dobiveno od strane HRT-a. Na otvorena pisma inicijativa i udruženja, također, zasad nisu odgovorili, a na brojne novinarske i kolumnističke prozivke nije dana nikakva reakcija, službena ili neslužbena.

Vrijeme kada aktivni čimbenici društvene, znanstvene i kulturne zbilje iščezavaju, kad je javni diskurs ugrožen, ne samo od ideologija nego i od samog sebe, svojom primitivizacijom i degradacijom, kada zaboravljamo ono što nam znamo da bi isto nadomjestili kakvim šupljim, ali blještećim proizvodom, kad patetika postaje apel, a ne proizvoljna dosada, HR3 je važniji nego ikad. U vremenu kada treba ponovno istupiti i dopustiti da slušamo – da se slušamo, da živimo kritičko razmišljanje koje prihvaća razlike i suvislo ih polemizira, treba oštro braniti svaki oblik prostora koji će to dopustiti. Sada već tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović poništio je prostor nezavisnih medija koji je uvijek stajao prvi na bojištu slobodnog govora, a sada na svome zamaku dokida umjetničku tradiciju koja ne propagira ništa doli svoje vrijednosti, tradiciju koja je nadživjela prostore i vremena ove države i sve im pripadajuće političke i ideološke opcije.

Za kraj vrijedi prenijeti citat koji je u svojoj izjavi umetnula Marta Medvešek, a koji je dio zvučne razglednice Pozdrav iz Zagreba Zvonimira Bajsića:

Pokraj mene na terasi je i izvjestan gospodin feature. Nevidljiv je, ali to mi on govori: „Ja se moram u radiju probijati bez oca i majke. Majka glazbe u radiju je glazba općenito; radio drama, lirika, proza u radiju – otac literatura; informativne emisije imaju bogatog strica – veliki sistem izvora informacija. Ali ja – feature – ja sam siročić.“

-„Uopće ne, slušajte me: Za ostale ostaje radio u principu samo sredstvo prenošenja, ali ti – ti si svoja jedina umjetnost, svoj vlastiti izraz, koji je sâm radio.“

-„To lijepo zvuči, ali to ti tako govoriš. A ostali?“

Radio je sam radio, a što su napravili ostali?

Komentari