Prijateljstvo jače od zakona (“4 months, 3 weeks and 2 days”, C. Mungiu)
U jeku ponovnog rastvaranja pitanja (i)legalnosti abortusa koje je preokupiralo hrvatsku javnost (i koje će u njenome fokusu navjerojatnije i ostati s obzirom na odabranu Vladu) 4 months, 3 weeks and 2 days (4 luni, 3 saptamâni si 2 zile, Christian Mungiu, 2007) film je koji bi štošta mogao donijeti na argumentacijski stol. Svojedobno nagrađen u Cannesu prestižnom nagradom Palme d’Or, 4 months, 3 weeks and 2 days prvi je Mungiujev međunarodno bogato nagrađen i priznat dugometražni film, a ujedno je i prvi rumunjski film koji je počašćen poznatom „Palmom“.
Smješten u posljednje godine opresivnog komunističkog režima Ceaușescuove vlade, odnosno na kraj 80-ih godina prošloga stoljeća, film se koncentrira na dvadeset i četverosatno „putovanje“ dvaju studentica Otilia Mihartescu (Anamaria Marinca) i Gabriela “Găbița” Dragut (Laura Vasiliu) koje iste proživljavaju s ciljem da Gabrieli omoguće nedozvoljeno. Ni u kojem trenutku prozvan poimence, režim u kojem dvije mlade djevojke žive problematizira se posredno kroz njihove individualne namjere i sudbine koje se prelamaju pod striktnim državnim protokolima. S intencijom da prekine neželjenu trudnoću, Gabita, prijateljica manje okoštanog želuca, pomoć pronalazi u Otiliji – vjernoj suputnici koja iskazuje potpunu predanost i razumijevanje te hrabrost kakvu nitko u tako uređenom društvu ne bi mogao ni zamisliti od mlade žene, štoviše u njoj bi je volio potisnuti i naučiti je radije kako se spravljaju krumpiri (čemu svjedoči i kratkotrajan i nevoljki posjet Otilije njenome partneru i njegovoj obitelji).
Za medicinsku pomoć dvije su prijateljice primorane obratiti se sumnjivome Mr. Bebeu koji će zauzvrat zatražiti i nešto više od novčane naknade i dodatno otežati put koji je već i više nego težak s pravilima kakva postoje (naime, za stupanj Gabitine trudnoće potencijalna kazna može biti smrtna). Usprkos svim poteškoćama, Gabriela ostaje uporna u svome cilju i, iako je do njega djelomično u strahu i neprilici pokušala doći lažima, Otilia ostaje na njenoj strani – obavljajući pobačaj u hotelskoj sobi s nemogućnošću da pozove hitnu pomoć i onda, kada bi se moglo dogoditi najgore, pobačaj je svejedno mnogo lakša opcija nego što je zadržati sam fetus.
Kad se svijet ne pobrine za tebe, moraš sama
Koliko je malo razumijevanja prema djevojkama u datim okolnostima (u kojima je pored abortusa zabranjena i kontracepcija) dokazuje i razgovor Otilije i njezinog partnera koji uslijedi nakon već gotovo nadiđenog horora: u njemu za čas izviru sve socijalne razlike između para i određeni komfor koji si Otilijin momak može dopustiti zahvaljujući svome spolu i obiteljskom zaleđu, gdje mnogo važnija od traume koju Otilija proživljava ostaje njegova mladenačko naivna želja da budu zajedno. U okrutnosti društva koje je pred djevojke stavljalo mnogo više nego što bi one ikad mogle primiti na svoja leđa, Anamaria Marinca glumeći Otiliju pokazuje nadljudsku snagu empatizirajući s problemom koji potencijalno sutra može biti i njen.
Implicitnim pripovijedanjem Mungiu ne otkriva mnogo, kamerom se zadržava katkad na mjestima koja svojom strahovitom vizualnošću bole, a katkad nas skriva od bilo kakvog prizora da bi ponovno zadao najžešći udarac. Uistinu, gledati u lice djevojke s križićem oko vrata kako preklinje ljudsko čudovište da ju ne napusti u trenutku kada joj, na žalost, nitko drugi ne može pomoći štošta bi moglo reći o tome kada se ženi ukine pravo na izbor i demonizira isto. Mungiu je napravio film siromašne scenografije i gotovo klasicističke dramaturgije, ali koji da tog časa to ni primijetite kaže mnogo – baš kao što je dosad mnogo puta pokazala i dokazala rumunjska kinematografija.