Istaknuto
13.11.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Borba za singl tjedna može početi jer donosimo novu rundu glazbenih noviteta za koje možete glasati te nekoliko stranih preporuka za slušanje.

09.11.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Fraktura, kao i svake godine, donosi zanimljive naslove od kojih se mnogi nađu na našim policama.

Glazba

Sun Kil Moon (Kino Šiška): Koncert ili frustracija?

18.10.2018. Valentina SertićFoto: Kaja Brezočnik/Kino Šiška
Vrijeme čitanja: 4 minute

Malokad su mi osjećaji o svirci bili tako podijeljeni kao na jučerašnjem koncertu Marka Kozeleka u ljubljanskom Kinu Šiška. To je bio ili klasičan primjer anti-poezije ispovjednog tipa uz minimalističku instrumentalnu pratnju ili konačni dokaz da glazba kakva volimo i heroji koje pamtimo umiru mladi, a veliki postaju 50-godišnjaci koji nam nemaju što za reći, ni odsvirati. Ili oboje. Znali smo da bi Mark Kozelek, kad bi bio dio tijela, imao sfinkter, ali baš zbog toga vrijedi raspraviti o tome što kod njega toliko opčinjava njegovu publiku. Kako je uopće moguće da nešto što se jedva može nazvati koncertom zadrži pozornost 300+ ljudi na tri sata?

Mark Kozelek, prišt na američkoj nezavisnoj sceni

Ovaj bi koncert u Ljubljani bio izvrstan case study problematičnog karaktera kakvog glazbenici inače, ako ga imaju, ostavljaju za svoju umjetnost i ono što preostaje od života. No Mark Kozelek je bolji od svega što ste već vidjeli, on je über-glazbenik. Njemu glazba ni ne treba. On pred svoju publiku dolazi sa svim svojim frustracijama i megalomanskim tendencijama. Mark Kozelek misli da je ravan Billu Hicksu, Charlesu Bukowskom, Elliottu i Marku E. Smithu. Sve ono što vam ne planira izravno reći, servira vam kroz svoje stihove, ako ćemo to što radi uopće opisivati standardnom terminologijom. Čak i ako nikada niste slušali nijedan od njegovih albuma, na koncertu ćete saznati da je slab na plavuše, da se boji muškaraca koji znaju uzgojiti bradu i da su mu pjesme toliko catchy da ih ni on ne može zapamtiti.

Foto: Kaja Brezočnik/Kino Šiška

Referiranje na boks, u pseudonimu i pjesmama, čini se kao alat koji mu pomaže da se nosi s vlastitim manjkom testosterona. Name dropping, vrijeđanje publike i 17-minutne pjesme napisane na 30-minutnim letovima samo su neki od prezentiranih mehanizama za nošenje s tim što nikad neće biti pjevač Beatlesa, ni Stonsa. Teško je procijeniti ruga li se na svojim nastupima sebi ili nama koji smo ga došli slušati. Kako god to gledali, njegova je glazbena karijera jedan veliki prišt na američkoj nezavisnoj sceni koji će se tiskati još neko vrijeme. No možda je on potpuno ozbiljan u svojoj namjeri da si podigne muzej, a mi smo ti koje treba analizirati.

1983 MTV music era was a soundtrack to outcasts being bullied by jocks

Još prije prvog akorda, M’Kay je bio na rubu toga da s dna pozornice šutne fotografa, odnosno njegovu opremu. Iako priča još nije ni počela, Mark se već osjećao kao da mu netko krade pozornost i oduzima toliko potrebnu koncentraciju za čitanje vlastitih tekstova sa stalka kojeg ne zna koristiti. Već tada, usprkos nelagodi kojom zrači, vidjela sam da ga publika, osobito ona muška, gleda s divljenjem. Ne bi ulazila u to, ali iskreno mislim da nijednoj djevojci kojoj se za vrijeme koncerta obratio nije bilo toplo oko srca zbog toga. S dječacima je drugačije.

Foto: Kaja Brezočnik/Kino Šiška

Prva od pjesama u nasumičnom nizu bila je Daffodils. Ta je pjesma duga, dopušta mu da se izgubi u naraciji i da oponaša različite zvukove, kao što je vidio da to rade stand-up komičari i pjesnici. Tko već nije upućen u to da Mark uživo izvodi samo nove stvari, već je razočaran. Nakon narcisa ide 666 Post, u sličnom stilu. Tada kreće podrugljivo “čitanje” misli plavokose djevojke iz publike. U slobodnom prijevodu: “Zašto ne svira pjesme koje sam slušala na Spotifyju? Čula sam Carry Me, Ohio na Spotifyju. Ovo ne zvuči tako. Ne zvuči ni kao ona sa soundtracka “Sons of Anarchy”. Ta je baš dobra” Ista djevojka kasnije odlazi iz prvih redova, ali postaje tema kojoj se Mark vraća. Savršena prilika da se odsvira i Dogs, ali Mark nije došao u Ljubljanu da ispunjava želje.

“And from that day moving forward I’ve been petrified of blondes”

Nastavlja s pjesmom koju je napisao na polusatnom letu između Bostona i Philadelphije. Pjesma traje 17 minuta, jer je za vrijeme polijetanja i slijetanja valjda morao spustiti bilježnicu. Pjesma je oda Philadelphiji, svima koji žive tamo i svim uspomenama koje Mark ima na taj grad. Naziv pjesme je 1983 MTV music era was a soundtrack to outcasts being bullied by jocks, jer sve to pametnije zvuči ako je naslov duži. Nakon tri pjesme, koncert već traje jedan sat, a Mark se tek zagrijava. Njegova pratnja, gitarist Ramon Fermin i klavijaturist Ben Boye su uživljeni, ali slabo usklađeni. Ionako sve zvuči kao jedna duga pjesma. Mark opjevava razgovor s konobaricom u Belgiji i američke gradove, mašta o svom muzeju i polako osvaja svojim smislom za humor.

Foto: Kaja Brezočnik/Kino Šiška

U jednom trenutku poziva publiku na sing-a-long, stihovi su diarrhea, diarrhea, diarrhea... Da je taj smisao za humor sposoban otići korak dalje, S/T album bi mu se zvao upravo tako. Konačno na red dolazi struktura koja po svemu liči na pjesmu, klasik s albuma “Benji”, I Can’t Live Without My Mother’s Love. Pred sam kraj službenog dijela zaljubljenik u lik i djelo Marka Kozeleka, Mitija iz publike, dobiva My Love For You Is Undying. Istovremeno Englez iz publike dobiva kritiku na račun svog izgleda, jer M’Kaya podsjeća na Edwarda Nortona u Generaciji X. Bizaran razgovor rezultira Markovim pjevanjem toliko puta tijekom koncerta spomenute Carry Me, Ohio.

Mark Kozelek 2018 era je soundtrack za našu generaciju

Na tom razvučenom finalu Mark fanovima ispunjava želje. Problem je samo u tome što se on uopće ne zna tekstove svojih pjesama pa ih, namjerno ili slučajno, uz pomoć tuđih mobitela, uspijeva otpjevati tako da drugima više ne padne na pamet tražiti svoje najdraže pjesme Sun Kil Moona. Ipak, nakon Carry Me, Ohio Mark dobiva aplauz koji je tražio cijelu večer. No na kraju se vraća promociji novog albuma, “This Is My Dinner”. Do ovog trenutka ja sam već napustila dvoranu, a nekoliko ljudi je zaspalo na podu katedrale Kina Šiška.

Iako je nešto stariji od svoje publike, Mark Kozelek svoj uspjeh duguje upravo mladim ljudima. Mi smo generacija kojoj su uskratili pravo na jednostavnost i koju su bombardirali stimulansima do mjere da joj uspavljujuće ispovijedi Marka Kozeleka zvuče kao glazba. Da, Mark Kozelek 2018 era je soundtrack za generaciju koja više ne traži smisao i ne inzistira na talentu. Dobrodošli u post-music eru.

(Visited 271 times, 2 visits today)
Što misliš o ovome koncertu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(6 votes, average: 4.167 out of 5)

Komentari