Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Knjige

Recenzija – Dora Bruder: Da se ne zaboravi

09.12.2015. Stjepan BajićFoto: Fraktura.hr

Netom što sam pročitao Rokija Raketu, sjajan novi roman-bajku Zorana Malkoča, dalekometnu, mišićavu i dinamičnu prozu, rijetko viđenu s ovih prostora, koja kao da zbori bum tras sve za danas, otvorio sam čitati Doru Bruder, francuskog nobelovca Patricka Modianoa. Prestajem nakon pola sata. Dosadilo mi. Eto me opet, sat poslije. Niti dalje ne ide, kao da me izbacuje. Hladan znoj me polako oblijeva. Dobio sam knjigu da o njoj napišem recku, a ja niti deset stranica ne mogu prijeći, usprkos njezinoj jednostavnosti. Da stvar bude još gora, ne mogu je zblatiti, već sam ju čitao u srpskom izdanju i pohvalno o njoj pisao. Nastavak dana uzimam zato u svoje ruke. Modiano neka čeka. Skidam oči s teleskopa, izlazim iz Malkočevog warpa, posežem za mikroskopom i to elektronskim. Milina. Evo recenzije.

Patrick Modiano pripovijeda smireno, strpljivo, kao da ima svo vrijeme ovoga svijeta. On nije nimalo zabavan, intrigantan ili nedajbože ekshibicionistički nastrojen autor. Njegovi idealni čitatelji su oni hipersenzibilni ljudi, koji ga jedini mogu zapravo shvatiti i koji čekaju upravo takav tekst sigurnih ruku, dovoljno glasan da se čuje i dovoljno tih da ne grdi i ne podjaruje, uz nultu stopu tolerancije prema odstupanjima. Ipak, dojma sam da bi Modiano mogao i trebao ponekad više reći, a ne lakonski nakon rečenog ustrajno i mudro šutjeti. Ali, da ne bude zabune, mislim kako takav oskudan i oglodan način pripovijedanja nije namjerno autorovo ograničenje, već prirodna i iskrena pobuda, koju je nemoguće imitirati, odnosno prednost, s kojom ponekad čitateljima pruža pravodobna i kontrolirana propuštanja čiste poezije. Jer što bismo s bujicom?

Modiano svojim romanima traži beznadne slučajeve, likove koji su odavno odustali od osvrtanja prilikom čekanja čuda i od bilo kakve uzurpacije stvarnosti, ili koji u nemoći nisu ništa niti pokušali, osim da naivno i bezglavo postoje. Kao likovi, naravno. S Dorom Bruder je obratna situacija. Ta je mlada francuska/židovska djevojka uistinu postojala, ali se nigdje ne pojavljuje u ovom djelu (Fraktura, 2015., prijevod Ana Kolesarić). Ono je svojevrsni literarni bastard naslovljen po njezinu imenu, u kojem su u prvom planu dokumentaristički dijelovi vezani za Doru i njezina dva bijega, iz katoličkog internata u prosincu 1941. godine, odnosno u proljeće 1942. od svoje majke, preko kojih Modiano, dobro obaviješten, obrađuje i francusku ulogu u Holokaustu (tako se u knjizi nalazi, uz mnoge druge sporadično spomenute aktere i žrtve tih vremena, i potresno pismo svojoj obitelji stanovitog Roberta Tartakowskog, zatočenika logora Drancy, zadnje postaje prije odlaska u Auschwitz), a u kojem je Dora vjerojatno skončala svoj kratak život. Ipak, u nedostatku pravih informacija, onih o Dori kao osobi, sve ostaje na Modianoovim pokušajima ubacivanja u njenu kožu i određenja zašto je bježala, odnosno zamišljanju kuda se po Parizu kretala ta metar i žilet visoka, petnaestogodišnja djevojka sivosmeđih očiju. Također, naići ćete na mnoštvo autorovih empatičnih komentara i autobiografskih nadovezivanja, jerbo je i sam pobjegao od kuće dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata.

„Nikad neću saznati kako je provodila dane, gdje se skrivala, s kim se susretala za onih zimskih mjeseci kad je prvi put pobjegla i tijekom onih nekoliko tjedana u proljeće kad je pobjegla drugi put. U tome je njezina tajna. Mala i dragocjena tajna koju svi ti krvnici, sve te naredbe, sva ta takozvana okupacijska vlast, Dépôt, vojarne, logori, Povijest, vrijeme – sve ono što nas oskvrnjuje i razara – baš nitko od njih tu tajnu nije joj mogao ukrasti.“

Modianoova je proza, unatoč nemaloj bolećivosti, perolaka, te vrlo udobna, kao da se voziš predivnim Citroenom DS, poznatijim pod nadimkom „Žaba“, što posebice možete primijetiti u navedenom citatu iz finala knjige. Ako još niste našli načina kako postati strpljivi kao Modiano, i nije vam do turbulentnih čitateljskih metamorfoza sličnih mojima, a još Modianoa niste čitali, ne započinjite s Dorom Bruder, s obzirom na pretežit dokumentarizam i kriptičnost obrađivanog. Ulica mračnih dućana možda bi bila bolja opcija, a onda ih sve izredajte.

Komentari