Recenzija – ‘Drones’ (Muse): Neispunjena obećanja
S početkom ponovnog odlaska u studio Matthew Bellamy, glavna pokretačka snaga ovog benda, poručio je kako je dosta elektronike te da se novim izdanjem Muse vraća na dobro im poznate, utabane staze prljavog, beskompromisnog rocka. Rekao je da se Muse vraća u punom sjaju i da od novog albuma možemo očekivati puno. Zato sam od novog albuma puno i očekivao.
No ne znam što se desilo. Iskreno ne znam što se desilo. Je li nam Matt lagao ili je cijeli Muse doista toliko zastranio da ne vide razliku između prvih izdanja i ovog kojeg nazivaju “Drones”; između moćnog i divljeg zvuka te dosadnog i bezidejnog koji je započet na albumu “Resistance”, nastavljen na izdanju “2nd Law”, a danas svoj vrhunac doživljava u obiliku ovog diskografskog uratka. Stvarno ne razumijem koji je točno Matt povod imao da izjavi ovako nešto.
Na “Drones” pronalazim puno problema i nejasnoća, a jedna od definitivno najvećih je ta što je većina pjesama izašla prije njegove službene objave, svaka s pripadajućim spotom – tako da su na albuma preostale tek četiri pjesme koje se nisu mogle ranije poslušati. Ne znam jesu li ove pjesme zamišljene kao singlovi jer nikako ne bi trebali biti, budući da ih, u svakom slučaju, barem ne treba biti toliko. Iskreno ne razumijem poantu u izdavanju toliko pjesama unaprijed jer se u neku ruku gubi čar prvog preslušavanja samog izdanja.
Najavni singl Psycho izašao je zajedno s introm Drill Sergeant. Što se tiče same pjesme, moram naglasiti da ju ne smatram nipošto kreativnom ili tobože inovativnom s obzirom na to da je početni riff ništa više nego riff koji je Matt smislio 2006. godine i kojega od tada svira izrazito često nakon Stockholm Syndroma. Meni je osobno draži (a i bolje funkcionira) kao solo nego kao ozbiljna pjesma. Već ovom pjesmom Muse je pregazio svoju riječ obećavši nam stari zvuk, a svakim novim singlom ovo se sve više potvrđivalo i potvrđivalo.
Očito je tko je radio ovaj album. Očito je da je to bio Matt, a ne Muse. Jer Muse je nešto više od samog Matthewa Bellamyja. Muse je bass Chrisa Wolstenholmea, bubanj Dominica Howarda i onda gitara i vokal Matthewa Bellamyja. Nakon poslušanog albuma jasno se može čuti koliko je tko sudjelovao u stvaranju ovog svježeg izdanja. Na albumu nema ničega osim gitare. I to od riffova do solo dionica. Drugo gotovo kao i da ne postoji. I to je stvarno jedan ogroman minus koji me kao fana ovog benda jako muči. Smeta me što su dva briljantna glazbenika ispala potpuno nebitna. Ne znam je li to tako zamišljeno (što iskreno sumnjam), već vjerujem da je posrijedi akutni manjak inspiracije. Jedini tko je bio koliko toliko inspiriran na ovom albumu bio je Matt i on je svoje dionice pošteno odradio. Dom i Chris su svoj posao samo odradili. Vjerujem da je i to razlog nastanka ovako bezidejne glazbe.
No možda mi ovo niti nije najveći problem ovoga albuma. Najviše me smeta bezdušnost ove ‘glazbe‘. U toj ‘glazbi’ nema emocija. Postoji samo hrpa nespretno, bezidejno raspoređenih tonova i tekstovi o droneovima koji će nas ubiti ili ne znam ni sam točno što. Toliko me smeta što je glazba ljudi koji su napisali Hysteriu, Plug In Baby, New Born…, glazba koja je mogla cijeli Wembley pokrenuti na skakanje i na ples svedena na nešto što se, iz moje perspektive, proizvodi samo da bi se proizvelo. Svira se samo da bi se sviralo. Gdje je tu duh, emocija, osjećaj? Gdje je tu umjetnost?
No, da ne budem u potpunosti negativan moram priznati da postoje dvije pjesme koje se mogu provući kroz dušicu igle. Ne znam ni sam zbog čega, ali najvjerojatnije zbog toga što si sam ne mogu priznati da jedan od bendova koji je u tolikoj mjeri utjecao na mene i otvorio mi prozor u svijet ka nekoj novoj, zanimljivoj, odličnoj glazbi spao na razinu usranog popa. Jedna pjesma je Reapers, a druga The Globalist. Da se razumijemo, niti jedna od ove dvije pjesme nije dobra, a vjerujem da možete i sami zaključiti kakav je cijeli album kada mi dvije najbolje pjesme na njemu nisu dobre. Međutim, pohvale idu jedinoj inspiriranoj osobi na ovom albumu i to ponajviše zbog odličnih sola na pjesmama poput Defector, The Handler i ranije spomenute, Reapers.
Da je ovo prvi album koji je Muse proizveo vjerojatno bih ga samo poslušao i zaboravio odmah nakon slušanja. Rekao bih da je dobar, ali da to jednostavno nije glazba za mene. I ne može se reći da nije dobar. Kvalitetno je smiksan, kvalitetno je snimljen i produciran, ali mi iskreno nije jasno kako će neki fan ovog benda moći reći da je ono što je Muse napravio na ovom albumu dobro. Kako će neki čovjek koji je poslušao prve albume moći reći da je ovo u istom rangu ili, ne daj Bože, da je ovo bolje. To me, na neki način, i ljuti. Ljudi svakim danom zaboravljaju da je glazba i emocija i energija, tako da teška srca moram napisati da im Muse još od albuma “Resistance” pomaže u tom zaboravljanju. I zbilja mi je teško ovo reći, ali bojim se živjeti toliko dugo da doživim da Museova glazba više ne bude glazba za mene.
No budući da sam po prirodi ciničan, vjerujem da se Muse zapravo šali s nama. Mislim da su shvatili što su učinili sa svojim petim albumom i da sada svaki novi album moraju napraviti lošijim od prethodnog kako bi ljudi mogli reći da onaj prije zapravo i nije bio toliko loš. Kada gledam na ovom primjeru to im stvarno i polazi za rukom jer bih po izlasku albuma “Resistance” napisao vjerojatno sličnu ovakvu kritiku, ali kada ga danas gledam u retrospektivi mogu zaključiti – pa i nije to toliko loše. No, usprkos mom cinizmu, za kraj bih samo svoju recenziju, ovaj tekst i ovu glazbu želio sažeti u jednoj jedinoj pjesmi, prigodnog naziva. Uživajte u slušanju.
