novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Izvještaj – White Lies (Tvornica): Hoće li nas sljedeći album dovesti do pomicanja granica ili trčanja na mjestu

white
Foto: Martina Trbuščić/ZIher.hr
Vrijeme čitanja: 5 minute
Slatko iznenađenje zvano Boniface

Piše: Helena Kezerić

Nisam si mogla pomoći, a ne spomenuti bend koji me je svojim šarmom oduševio prije još jednog odličnog nastupa White Liesa (ako ne i najboljeg do sada) pred zagrebačkom publikom. Boniface je već prije bio najavljen kao predgrupa, ali nisam se o njima informirala. Ponekad si volim pojačati šanse da me neki bend iznenadi. Drago mi je da je tako bilo i ovog puta. Ova energična četvorka predstavila se Zagrebu s pola sata materijala i u tih pola sata vrlo vjerojatno oduševila sveprisutne. Prvom njihovom pjesmom se kapacitet Velikog pogona tek počeo puniti, a na pola njihovog repertoara pogon je bio polupun što mi je bilo jako drago vidjeti jer su zaslužili nastupati pred pravom publikom. Zvukom su se jako dobro uklopili, rekla bih da je to na tragu materijala s albuma “Friends” White Liesa, od njihovih izvođenih pjesama sjećam se Fumbling, Dead Megan I Will Not Return As A Tourist.

Ono po čemu je ovaj bend drugačiji od drugih je nevjerojatna kemija i neverbalna komunikacija između članova benda, njihova uživljenost u glazbu koju izvode, iskrena radost kojom im lica zrače dok sviraju i razdraganost koju bude kod publike. Možda njihove pjesme nisu nešto što bi često slušala kod kuće, ali voljela bi ih ponovno vidjeti u Zagrebu i rado bi posjetila svaki sljedeći njihov koncert upravo zbog te slatke nevinosti i iskrenosti kojom zrače na pozornici.

white
Foto: Martina Trbuščić/ZIher.hr


Piše: Tin Đudajek

Uvodni komentar

“Five” naziv je posljednjeg studijskog izdanja benda White Lies koji su sinoć po treći put stali pred publiku zagrebačke Tvornice kulture. Ovoga puta u Zagreb su stigli predstaviti upravo to, svoje peto izdanje u karijeri. White Lies bend je kojemu nikada nije nedostajalo publike u Zagrebu, a posebno je bilo lijepo pred nastup benda u žamoru prepoznati više različitih jezika. Možda upravo to najbolje potvrđuje tezu Charlesa Cavea, basista White Liesa, koji mi je ispričao da unatoč žešćim kritikama koje bend dobiva od domaćih medija, u praksi se ipak događa da im broj fanova raste te da sa svakom novom turnejom prodaju sve više i više ulaznica.

white
Foto: Martina Trbuščić/ZIher.hr

Ipak, smjer u kojem je ovaj bend krenuo u srži jest neki synth pop. Posljednja dva albuma teško je stoga drugačije i opisati. Što dalje možemo očekivati od Britanaca teško je reći, no uzevši u obzir njihovo prvo izdanje koje se dičilo teškim post punk prizvukom i usporedivši ga s ovim posljednjim izdanjem, pred nama su dva potpuno različita svijeta. U svakom slučaju, kako se mijenjaju glazbenici, mijenja se i glazba, zaključuje Charles. Ovakve dvije krajnosti post-punk naspram synth popu malo je tko očekivao. Jesu li zato White Lies dosegli svoj vrhunac pretvorivši se u jedne u moru proizvođača zavodljivih, lako pamtljivih pa i naivnih melodija ili su pak nešto više od toga?

 Na ovo još nemam odgovor. White Lies su u svojoj karijeri dali i tezu i antitezu, a vjerujem da sintezu možemo očekivati na sljedećem albumu. Na sljedećem albumu konačno ćemo moći vidjeti domete ovog benda. Hoće li nastaviti u smjeru posljednja dva izdanja ili će krenuti u pravcu rješavanja ovoga pitanja ostaje na njima. U svakom slučaju, vjerujem da će idući album White Liesa dati odgovore na brojna pitanja i nedoumice. Uostalom i smjestiti ih gdje i pripadaju u povijesti glazbe. U koš s prolaznim atrakcijama ili zajedno s ljudima koji su doista mijenjali povijest glazbe.

white
Foto: Martina Trbuščić/ZIher.hr
Koncert kojem nema zamjerke

Sinoćnjem se koncertu kao takvom ima malo toga zamjeriti. Set lista nije bila niti preduga niti prekratka. Kroz dvadeset pjesama White Lies predstavili su cijeli svoj opus, a naglasak je, jasno, pao na posljednji album. Najbolje bili prihvaćeni singlovi s novog albuma jučer su bile pjesme Tokyo Time To Give. Ostale pjesme poput Fire And Wings ili Never Alone prošle su u pomalo zbunjujućoj atmosferi, uobičajenoj kada bend publici predstavlja nove pjesme. Unatoč tomu, cijeli koncert prošao je sjajno. Primjećujem da zagrebačka publika i dalje favorizira prvijenac benda tako da su te pjesme, prvenstveno To Lose My Life, Death i Farewell To The Fairground dobile najbolju reakciju posjetitelja.

Na moju veliku žalost, White Lies odsvirali su tek jednu pjesmu s drugoga albuma. Bend je kao pozdravnu pjesmu ostavio singl Bigger Than Us koja zbog specifičnog dugog refrena savršeno funkcionira kao završna pjesma. Veliko i lijepo iznenađenje bila je i pjesma Change koju je Harry izveo solo na klaviru, pohvalivši se uspješnošću svojih nedavnih instrukcija iz sviranja klavira. Sve u svemu, super koncert. Super da, za pamćenje baš i ne.

white
Foto: Martina Trbuščić/ZIher.hr
Završna misao

Ovako za mene stoje stvari, barem ih tako ja vidim. Ako vam je ovo bio prvi koncert White Liesa, bilo vam je fenomenalno. Drugačije, zapravo, nije niti moglo biti. Svirali su se redom uspješnice (There Goes Our Love Again, Getting Even, Take It Out On Me, Don’t Want To Feel It All, Is My Love Enough, Hold Back Your Love), a tu i tamo koja nova pjesma nije uspjela pokvariti nevjerojatnu atmosferu večeri. Tako i treba biti, zato i postoje koncerti i to je sasvim u redu. Ni ja neću niti ne mogu biti taj koji će reći da je bilo išta drugačije od ovoga. I meni je kao hodočasniku koncerata White Liesa bilo odlično. No moram iskreno reći da si ne mogu pomoći, a da se ne osjećam kao da nešto krucijalno nedostaje u ovome svemu.

Možda je to samo ovaj aftertaste neizračunjljivosti što će od ovoga benda biti. Ima li ova njihova transformacija ulogu dolaska do poante? Moja iskrena želja bila bi da ima. White Lies imaju kreativnost, imaju ideju. Snalaze se u sporim pjesmama (Price Of LoveHeaven Wait, Tricky To Love, Change), ali isto tako i u bržim što najbolje portretiraju posljednja dva albuma. White Lies imaju potencijala da naprave nešto više i vjerujem da su i oni toga svjesni.

Charles Cave u intervjuu prije koncerta rekao mi je da umjetnost nije odgovor, već postavljanje pitanja. Pitanje koje se uvijek postavi je: “Stari, kako ti proživljavaš ovo sve. Sav ovaj život?” Možda ponajviše i zbog toga mislim da si nisu postavili prava pitanja. Kad ih odluče postaviti mogu se desiti velike stvari.


Be social
Što misliš o ovome koncertu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari