Recenzija – ‘Grow’ (CHON): Debitantska instrumentalna progresija momaka iz San Diega
Iako relativno nepoznat, instrumentalni progressive rock bend CHON iz San Diega započeo je svoj proboj na svjetsku scenu. Bend donedavno poznat isključivo po EP-evima („WOOHOO!“ 2014. i „Newborn Sun“ 2013.) potpisao je za diskografsku kuću Sumerian Records krajem 2014. godine, što se pokazalo odličnim marketinškim potezom. Naime, CHON postoji od 2008. godine te donedavno nisu imali prilike pokazati svoje prave vještine i virtuoznost do debitantskog albuma „Grow“ koji je izdan prošlog mjeseca pod maloprije spomenutom diskografskom kućom.
Na prvo slušanje, album ostavlja dojam lakog štiva premda kompleksnost svakog instrumenta ostavlja i vrhunske glazbene znalce u blagom deliriju. Sličnosti s drugim bendovima mogu se pronaći u sitnim detaljima kao što su iznenadne promjene tempa i mjera poput The Mars Volte, netipičnom zvuku clean gitara koje su poput protagonista albuma (Animals as Leaders kao referentna točka) te suptilnim bubnjarskim fillovima koji dodaju posebnu nijansu samome zvuku poput Porcupine Tree.
CHON ima zaseban zvuk, tipičan za njih od samih početaka, no svakim novim izdanjem identitet benda se čini jasnijim i utvrđenijim. Sam intro u album (od 12 pjesama), Drift vas uvodi u atmosferu i koncept albuma, nagovještavajući sljedeću pjesmu Story kojom „priča“ službeno i počinje.
Makar je CHON većinski instrumentalni bend, pojedine pjesme potpomognute su i vokalnim sposobnostima članova, poput Can’t Wait i Echo. Osobno smatram da je album mogao ostaviti čak i bolji dojam bez tih pjesama, no možda bi autorska vizija bila distorzirana njihovim izostankom. Najsvjetlije točke albuma dolaze do izražaja pjesmama Knot , Perfect Pillow i But. Čini se kao da su kroz njih izvođači najbolje uspjeli dočarati esenciju onoga što žele prenijeti slušatelju. Progresijom pjesama, određeni dijelovi izazivaju određene emocije, od potpunog zena do pomalo šizofrenih ispada koji vas veoma brzo vrate na nešto sasvim deseto. Svaka pjesma „okrunjena“ je jednostavnim naslovom koji jasno definira pjesmu, primjerice Knot koji je kompozicijski među najzrelijim djelima albuma.
Pjesma me držala u tenziji, točnije u iščekivanju melodije/riffa koji će je obilježiti kao broj na albumu koji se ne preskače. Knot se od početka razvija u nepoznatom smjeru kao suprotnost ostalim pjesmama, čiji se cjelokupni ugođaj može shvatiti u prvim sekundama prvog takta. Do polovice pjesme imate osjećaj da ste prošli kroz različite sfere prog rocka, od začetaka do danas, no oko 1:45 kreće ono što sam čekao. Ono nešto što će zacementirati dotadašnji kreativni nered. Sav taj prog rock vremeplov bio je u službi raspleta kojeg je pjesma donijela svojim nestandardnim tokom. Iz slušanja u slušanje Knot postaje intuitivniji, no svaki put ta ista melodija ostavi onaj prvotni utisak. Na koncu, album završava djelom jednostavnog imena But koji savršeno zaokružuje cjelinu i dovodi priču kraju.
CHON je ispunio iščekivanja albuma te su pridonijeli novoj razini zvuka progressive rocka koji u zadnje vrijeme nije toliko zastupljen na svjetskoj glazbenoj sceni. Četvorka trenutno nastupa po festivalima u Americi i očekuje se update kojim će najaviti u kojem smjeru će se bend dalje kretati.
