novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – “A Moon Shaped Pool” (Radiohead): Zamrznuta praznina ispunjena melodijom melankolije

Foto: A moon shaped pool cover
Vrijeme čitanja: 4 minute

Kaos sinestezije olfaktivnih, vizualnih, akustičnih, taktilnih, gustativnih, audiovizualnih i vizualnotaktilnih podražaja razlijepio se poput rastezljive mase po svibnju ove godine. Ne samo zbog vremena, već i zbog tihog ulaska već dobro znanih nam glazbenih-kemičara Radioheada. Iako na prvu djeluje više kao pretenciozno opisivanje Marcela Prousta i njegovih sjećanja kroz madeleine kolačiće i lipov čaj, Moon shaped pool“, novi album starih sjećanja, dokaz je upravo navedenog. Kao da je vrijeme stalo u godini kada smo ih prvi put čuli, a opet u godini KaraMOLa, Donalda Trumpa, Enriquea Iglesiasa u Areni i Sie koja iskače iz svake paštete komercijalne televizijske konzerve, došli su nam kao mali glazbeni mesije. Skromno i paranormalno kao i obično.

Daydreaming Thoma Yorkea najveća je šetnja albuma. Doslovna i prenesena. Šetnja kroz imidž benda poznatog po nepoznatom. Šetnja kroz njihovu osobnu, nama neopipljivu i nematerijaliziranu, prošlost, naše uši i glavu. U tom apsurdu jednostavnosti mogli bismo reći da je album napravljen kao glazbena podloga za vlastitu interpretaciju. Stoga i sama stvar jasnije opisuje cover albuma “Moon shaped pool” koji neodoljivo podsjeća na fragment moderne umjetnosti pomiješan s psihologijom Rorschachovih mrlja. Je li se bend zaista igrao s psihologijom i slojevitosti viđenja i viđenog ne mogu potvrditi, no već sama pomisao da Radiohead nema prikrivenu simboliku čini se gotovo apsurdna koliko i tvrdnja da ona leži u upravo spomenutom.

http://www.radiohead.com/deadairspace
http://www.radiohead.com/deadairspace

I baš kao što nekoga ili nečije djelo možemo opisati jednostavno, a da je dovoljno – u istoj mjeri je za pojedine pojave potrebno upravo suprotno. Doduše, ne mogu kategorijski tvrditi da je od ’85. do danas svaki uradak Thoma Yorkea, Jonnya Greenwooda, Colina Greenwooda, Eda O’Briena i Phila Selwaya bio jednako zahtjevan za opisati osim riječima “izvanredno”, “solidno”, “dobro” i “osrednje”. No sama činjenica da uz album dolazi i manja likovna izložba dokazuje da su za deveti po redu odlučili da podražaji govore više od samih riječi. Burn the witch je tako dobila ime koje nam možda na prvu odmah zvoni na Queens Of The Stone Age stvarčinu i hit, no platno koje joj je pripalo daje joj potpuno drugačiju konotaciju. Stanley Donwood ime je koje od sada (ako već niste) pa nadalje vežemo uz sve vizualno umjetnički, a da pripada Radioheadu. I tako još od 1995. kada je međusobna glazbeno-likovna suradnja počela. Kako sam Donwood kaže – inspiraciju za slike albuma dobio je u toplim i mekim vjetrovima Francuske, a sam spot za stvar hommage je animiranim engleskim crtićima iz 60ih imena Trumpton Triology. Spoj svega navedenog krije se u svega četiri minute izvedbe.

Možda ipak najveći komercijalni trik albuma bilo je njegovo predstavljanje. Svega dan prije izlaska Radiohead odlučuje provocirati niskim strastima hvalevrijednim potezom na društvenim mrežama te ukida svaku fotografiju koja postoji na službenim stranicama. Postavlja prazno platno/sliku i ispisuje ga drugi dan novim albumom. Iako na prvu banalno zaokuplja moždane vijuge, a fanovi su bili različitih reakcija od kojih je učestala bila “Nemam još uvijek jebenog pojma o čemu se tu radi, ali znam da je genijalno i da je novi Radiohead.” Bolju reklamu, i ovako uvijek oprečni sami sebi, bend nije mogao poželjeti. A za uvod u Decks dark, treću stvar albuma, i više je nego idealna. Yorkeov i onako osebujan vokalni pristup najviše dolazi do izražaja upravo u toj pjesmi, a jedini nedostatak ove čarolije jest činjenica da vam je ne mogu dostaviti linkom i uljepšati atmosferičnost.

A govoreći o atmosferičnosti, koristim prigodan trenutak da nas uopće podsjetim što to Radiohead zaista jest. Svatko ima svoju jasno definiranu viziju načina na koji bi opisao ili predstavio stvar koja je sama po sebi Radiohead, no, za mene, to je uvijek bio Lotus flower. 

Od tog trenutka nadalje nadišli su sami sebe i, zapravo, očekivanja da će tu razinu ponoviti za mene bila su minimalna. Stoga hrabro tvrdim da se naznaka barem jednakog nivoa oduševljena u meni krije kada je riječ o albumu “Moon shaped pool”.

Iako na prvu otrcan, kraj ovog malenog opusa novog albuma završila bih sa True love waits. Kao argument obrane koristim samu činjenicu da je kraj albuma upravo ta jedanaesta stvar. Za mene potpuno iznenađenje. Možda nije najdraža stvar njihovih novotarija, no definitivno je drugačija od svega što ja vidim u neobičnosti pristupa benda. Primarno jer je posve akustična odnosno klasična s minimalnim produkcijskim intervencijama na klaviru, a s druge strane jer je posve “ogoljena”. Sirova stvar i materijal koji je, barem mi se tako čini, posljednje platno u nizu. I dalje Radioheadovski i pomalo depresivno, ali istovremeno i apsolutno ljubavno-emotivno. Vizualizaciju pjesme najjednostavnije se može opisati kroz raskorak. Raskorak gdje jesi ili nisi u odnosu. Ne samo odnosu s ljudskom pojavom, već i s albumom. Čini se zapravo da je stvar pokušaj zaključka između albuma i vas. Ili ste se zavoljeli do True love waits ili niste. Ali i ako niste, dobili ste pošten zaključak i sporazumni prekid. Možda je baš zato sirovost stvari i genijalnost albuma, a možda je u mom slučaju samo prisutna činjenica da u slučaju albuma “ja jesam”. Bilo kako bilo, do tog trenutka sam koračala prema ocjeni albuma 4.0 od 5.0, ali sam ga zatvorila sa 4.6.

I što je onda zaista Radiohead?

Najmanje jasna stvar otkad ih profesionalno poznajemo leži u pitanju “Kuda nas vode?” A na isti način kako na to pitanje nismo odgovorili prije, ne možemo ni s ovim albumom. Taj put je oduvijek instrumentalno bio rezerviran (barem u slučaju Radioheada) za trenutak i ponovno preslušavanje. Možda baš ovdje i leži tajna njihovog uspjeha, neuspješnost da precizno projiciraju putanju kojom idu. Jer mogli bi smo reći da Radiohead vole i oni koji generalno u životu “ne vole”, no objasniti zašto uvijek je s njima sjeban zadatak. Tako je nekako i novi album uklizao u 2016. – da posjeduje elektroničke momente i “igru zvuka”, klasični momenti su također prisutni, ali je put jednako zbunjujuć kao i kad smo ih prvi put čuli. Neki prije, neki kasnije. Možda zato za stolom različitih ljudi pojam Radioheada u čestim je slučajevima dodirna točka. Smiješ reći da ih ne slušaš intenzivno ili da te ponekad umaraju svojom zajebanosti  i prizvuku nezainteresiranosti u pjesmama , no povezati ih s aktualnostima, konceptualnostima ili s time tko si u principu ne možeš (ili barem ne bi trebao osim ako nemaš boemski ego trip ili si wunderkind). Pa bi možda najbolji opis albuma bio pun stol u nekoj lokalnoj okupljaonici i komentari koji isplivaju na spomen da je zašao novi Radiohead.

Izmiješanost komentara izmiješanost je i albuma – Zamrznuta praznina ispunjena melodijom melankolije. A ni to nije dovoljan opis. Zašto? Jer je to jebeni Radiohead.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari