Istaknuto
27.03.2017.

Kroz iskustvo vođenja različitih radionica za djecu, prvenstveno Froooma, Boris Bakal progovara o radu s djecom, odgojnim i obrazovnim tehnikama i ustanovama te dječjoj perceptivnosti koja nam svima izmiče iz videokruga.

22.03.2017.

Riječ je o jednom od najvažnijih glazbenih pokreta s kraja 20. stoljeća koji je široj publici ostao nepoznat. No, iako je nestao prije no što se jeka njegovih utjecaja mogla jasno ocrtati, on je preživio u filmovima Gregga Arakija i Sofije Coppole te nam se vratio sa svim modnim dodacima iz 90-ih.

Knjige

Recenzija – Rabljeno doba (kraj crvenog čovjeka): Simfonija milijuna

13.01.2016. Stjepan BajićFoto: facebook.com/Edicije Božičević

„Gradili smo socijalizam, a sada na radiju kažu da je socijalizam gotov. A mi… Mi smo ostali…“

Moralno i ekonomski iscrpljen hladnoratovskim nadmetanjem i unutrašnjim previranjima, SSSR  je na svom neminovnom koncu. To uvidjevši, Mihail Gorbačov perestrojkom i demokratizacijom sustava, te sad već čuvenom izjavom: „Tako se više ne može živjeti“, odlučuje ubrzati stvar. Potaknuto Gorbačovljevim reformama, stanovništvo će na čelu s budućim ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom, ni ne znajući što ga čeka i što zapravo želi, slijepo srljajući prema dugo željenoj slobodi, povući za sobom i većinu od petnaestak milijuna pripadnika Partije, prema 1991. godini i mirnom urušavanju sovjetskog imperija. Umjesto u slobodu, koja se čudna li čuda niti ovog puta neće ponuditi, upast će u kaos surove kapitalističke tranzicije. Rabljeno doba (kraj crvenog čovjeka) (Edicije Božičević, 2013., preveo Fikret Cacan) novopečene nobelovke Svetlane Aleksandrovne Aleksievič, njezin je skalpel.

„U svakom razgovoru se čulo: Panasonic, Sony… Philips… Srela sam susjedu: „Sram me veseliti se njemačkom kafe-aparatu… ali ja sam sretna!“ A ta ista susjeda je… Ne tako davno… Cijelu noć stajala u redu da dobije svezak Ahmatove, a sada gubi glavu zbog kafe-aparata. Zbog nekakvog smeća.“

Rabljeno doba knjiga je koncipirana od glasova, mnoštva monologa o mnoštvu problema mnoštva sovjetskih, odnosno postsovjetskih ljudi, i kao takvu teško ju je uhvatiti i pokušati ukalupiti. Za razliku od povijesnih knjiga koje barataju činjenicama u traganju za povijesnom istinom, ova traga za alternativnom poviješću, odnosno osjećajima nastalima pod utjecajem tih činjenica. Ne znam kako je autorica pronašla sve te ljude i ponukala ih da se tako elokventno razotkriju i prikažu svoje živote i stavove. Na to pitanje stvarno ne znam odgovoriti, osim svojim divljenjem. Da stvar bude još bolja, Aleksievička je shvatila stvar. Ništa ipak nije relativno. Tako je sve te pametno izabrane, inače zbog subjektivnosti nečujne glasove, uspjela vidovitom dramaturgijom povezati u jednu smislenu cjelinu i simulirati većinsko mnijenje, te ih pretvoriti u umjetničko djelo, u simfoniju milijuna.

„Ja mogu živjeti bez mnogočega. Ali ne mogu samo bez onoga što je bilo.“

Trkaći ljudi s naočnjacima na glavi, što svijet znaju promatrati samo ograničenom perspektivom jedne knjige, istine ili kojekakve ljudske umotvorine, izbezumit će se prilikom čitanja Rabljenog doba. Zavrtjet će im se u glavi od nemogućnosti primanja, shvaćanja i prihvaćanja mnogostrukosti ljudskih glasova, najčešće suprotstavljenih i različitih, a koje će im ova knjiga, kao i život ponuditi. Osim možda humanistima, tim mudrim neznalicama. Njima i svima koji će to tek postati, ova knjiga može doći kao priručnik, odnosno test koji će proći ili pasti. Jer lako je humanistom biti na papiru. Možda je takva i Svetlana Aleksievič. Možda prodaje maglu. Ali sumnjam. Na takvu strpljivost i odricanje od prekidanja svojih sugovornika, kakvi god oni bili, te na moć suosjećanja i razumijevanja čovjeka, rijetko sam kada nabasao u svom kratkom životu. Još jednom, hvala Nobelu.

„Pišeš li sve ovo? Dobro, piši-piši. Još ću ti pričati… Imam nevolja za više vreća…“

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 3.714 out of 5)

Komentari