Recenzija – ‘Slikar i rat’ (Hertmans, S.): Sukobi erosa i tanatosa
Premda je napisano mnoštvo knjiga o klaonici Velikoga rata, roman Slikar i rat dokaz je da ta tema ne samo da nije potrošena, nego ju je moguće obraditi i na sasvim nov – intelektualno, umjetnički i emocionalno svjež – način. Godinu uoči centenarija početka Prvoga svjetskog rata (2013) ugledni je belgijski pisac Stefan Hertmans objavio beletrizirani mali djelić u šumi sjećanja svoga djeda, koji je kod nas jesenas izašao u Frakturinu izdanju.
Romaneska Slikar i rat većinom je teksta mozaična mala povijest slikara-kopiranta Urbaina Martiena čiji je životni interludij bio Veliki rat – ogledalo onoga što je krasilo život njegova djetinjstva i mladosti te onoga što je obilježilo i godine zrelosti i starosti. Preostatak teksta čine narativizirane kapsule sadašnjosti koje se sastoje u flaneurstvu i esejizmima slikarova unuka koji nam dobrim dijelom priča priču prema predlošku opširnih Urbainovih memoara, obilazeći kronotope – bivša vremena u sadašnjem prostoru.
Fizionomija romana kao fizionomija povijesti jedne patnje
Djelo je strukturno raspodijeljeno u tri cjeline, zapravo tri djedove patnje: godine sazrijevanja, rata i zreloga života. Pripovjedno tkivo impostirano je rahlom, neobaveznom kronologijom radnje te i samo oponaša, ako već ne memoare, onda pak, dnevnički tip iskaza, oformljen oko stupovlja diskontinuiranih ulomaka i asocijativnih fragmenata, utemeljen u sjećanju te nesklon dijalogizaciji.
Tekst je generički blizak dvama žanrovima koje je suvremena književna produkcija osobito zavoljela u zadnjem kvartalu dvadesetog stoljeća, a razvidno je da ljubav još uvijek traje. Riječ je o fikciji (auto)biografije i fikciji historiografije. U skladu sa žanrovskom orijentacijom i atribucijom suvremenosti mogu se opisati i karakteristični literarni postupci kojima je udahnut originalan autorski pečat.
U romanu se enumeriraju rekviziti koji prizivaju sentimentalnu prošlost, opisuju se fotografije i slike, prenose se kurzivirani ‘izravni’ djedovi memoarski pasaži i pisma, natpisi i zapisi dokumentarnog karaktera i sl. Međutim autentičnost tih postupaka jest u tome što su u tekst interpolirane stvarne fotografije (ljudi, predmeta, natpisa) i stvarne slike. Fotografije i slike popraćene su esejističkim ekskursima likovne, glazbene, arhitektonske i književne akribije.
Prije, za vrijeme i nakon belgijskog boga Marsa
Prvi dio romana, tekstualno i najopširniji, pripovijeda unuk u prvom licu. U njemu se ocrtava iščezli svijet siromašne ranoindustrijske Belgije s razvučena kraja dugoga devetnaestog stoljeća. Opisuje se teška djedova mladost, iscrpljujuća uvodna vježba za ratni nastup i glavnu točku, ali isto tako i sadnja slikarskog sjemena za volju kasnije katarzične krošnje.
Drugi je dio antiratna epopeja koju najbolje opisuje fusnota Na belgijskoj fronti ništa novo. Fingira se memoarski diskurs (djed je pripovjedač u ich-formi). Nižu se prizori iz Bennove Mrtvačnice, suvišak bagatelne smrti konotira besmisao i bestijalnost rata, nižu se napuci kako umrijeti na častan način. Tamo gdje nam je nešto ljudsko ipak strano, tamo nema ni mlinca za ljudsko meso. Igra samo sinegdohalna kaleidoskopija raskomadanih i razmrcvarenih konjskih tijela, razvučenih po cijelom tijelu romana.
Pasionski triptih Slikar i rat zatvara tekstualnim materijalom najsiromašnija, ali emocijama najbogatija cjelina. Unuk otkriva da je djed Urbain oženio sestru svoje prerano umrle životne ljubavi te s njom proveo ostatak života u tihom i ustezajućem braku. Tiha i postepena prisnost pokrivena očajem patnje sjajno je prikazana mise-en-abymeskim interpretativnim okvirom Rodenbachova kultnoga esteticističkog prozoida Mrtvi Bruges, koji unuk pronalazi u djedovoj ostavštini.
Djelo nam svojom strukturom, arhitektonikom i stilskim umijećem, ako na stranu gurnemo potresnu dokumentaristiku Velikoga rata, nudi i literarno koncipiranu likovnu izložbu s popratnim kunsthistoričarskim tekstovima, urešenu majstorima glazbene klasike.
Romaneskni triptih Slikar i rat dokaz je da se iz tanatosa rata i neostvarene ljubavi može roditi sublimirani eros umjetnosti. Pritom nam se ta spoznaja ne očituje kao utjeha, nego kao posveta umjetnosti i trajna vrijednost.
