Istaknuto
08.12.2016.

Izložba Dalibora Martinisa, Data Recovery, otvorena je u utorak u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti, a predstavlja njegove pionirske video radove uz recentne multimedijske projekte i eksperimentalne filmove.

06.12.2016.

Art Pullover održava se sve do 30. prosinca, a nudi posjetiteljima mogućnost upoznavanja s radom mlađih umjetnika, ali i kupnju jedinstvenih božićnih poklona. Osim toga, popraćen je bogatim programom koji čine radionice, koncerti, kvizovi i drugo. Posebnost Art Pullovera je i u mogućnosti upoznavanja umjetnika i sudjelovanja u raspravama o umjetnosti.

Knjige

Recenzija – ‘Telefonski pozivi’ (Bolaño, R.): Nasmiješena sranja

20.11.2016. Inga ĐudikFoto: Vuković&Runjić/Press

Telefonski pozivi zbirka je pripovijetki autora čileanskog podrijetla, Roberta Bolaña. Rođen je 1953. u Santiagu, 1977. je došao u Europu, a umro je 2003. u Španjolskoj. Svijet će ga najvjerojatnije pamtiti po proznim ostvarenjima, no Bolaño je svoju spisateljsku karijeru započeo kao pjesnik, i zauvijek se smatrao pjesnikom. Kod nas je objavljeno nekoliko njegovih knjiga u izdanju Vuković i Runjić, od kojih je najpoznatiji roman Divlji detektivi, dobitnik najveće hispanoameričke književne nagrade Rómulo Gallegos.

Telefonski pozivi zbirka je od 14 pripovijetki podijeljenih u tri cjeline: Telefonski pozivi, Detektivi i Život Anne Moore. Jedina stvar zajednička svim pripovijetkama jest da pričaju o ljudima, sve drugo je diskutabilno. Diskutabilno, ali upravo to je ono što ovu zbirku čini zanimljivom.

Koliko pripovijedača stane u jednog autora?

Sve se priče razlikuju jedna od druge, čak i kada ime junaka ostaje jednako, kada se on na primjer zove B, ili kada ih je nekoliko zaredom pisano u prvom licu. I te su pripovijetke školski primjer odvajanja autora od pripovjedača, jer ako čitamo dvije pripovijetke pisane u prvom licu, potpuno drugačijeg iskustva, doživljaja, možda čak i spola, to nikako ne može biti glas jednog autora. A Bolaño se odlično igra svim mogućim pripovjedačima, od klasičnog pouzdanog pripovjedača u trećem licu, do objektivne ich-forme, preko prepričavanja događaja iz druge ruke, sve do pripovijetki koje su pisane u isključivo dijaloškoj formi.

U stanju je započeti s jednom pričom, jednom scenom, i odvući nas u sasvim drugu krajnost, a da ni ne shvatimo da smo se udaljili od početnog problema, sve dok on sam ne odluči da će nas tamo vratiti. I u trenutku kada to dokučite, morate se zapitati koliko se pisaca krilo u jednom Bolañu? Ili, koliko je glasova pripovjedača govorilo kroz pero Bolaña?

Umjesto radnje, atmosfera

Kada bi me netko pitao o čemu se radi u tih 14 pripovijetki bilo bi vrlo teško prepričati ih. Ne samo zato što ih ima 14, već zato što su radnjom vrlo oskudne. Da, ima tu nekih posjeta između pisaca, ubojstava i potraga, ali dok čitate pripovijetke, to uopće nije ono što vas drži. Fabula je sporedna, ono što nas drži u iščekivanju jest način pripovijedanja i atmosfera. Neprestano smo u neugodnom grču, a čitamo dalje jer trebamo završetak naizgled beznačajne priče, i kraj nas zanima iz čiste ljudske potrebe za sretnim krajem, katarzom ako baš hoćete. Jer svi ovi obični ljudi čija je jedina posebnost ona naša karakteristika koju u njima prepoznamo, zaslužuju sretan kraj. Ali katarze nema, i mi završimo ustreptala srca i želuca s knjigom u rukama.

Ono što je meni bilo iznimno zanimljivo, vjerojatno zato što sam i sama žena, jest koliko je dobro ušao u psihologiju ženskog lika. Ne odnosi se samo na žene, jerbo niti jedan lik u knjizi nije ocrtan sasvim plošno, oni svi imaju svoje mane i vrline i najčešće su ih svjesni, ali opisao je kompleksnost ženske duše toliko precizno i uvjerljivo da je to pomalo zastrašujuće.

Legalne droge i pornografija

Razdoblje između ’60-ih i ’80-ih godina prošlog stoljeća je razdoblje kontrakulture, doba hipijevaca i punkera, te antipsihijatrije i legalnih droga. A Bolaño nam itekako donosi po mrvicu od svega toga, miješajući popularno s uzvišenim motivima iz Joyceovog Uliksa, kao što miješa duboke ljubavne osjećaje s najpoznatijom porno glumicom. Jako je nezahvalno govoriti o tome koliko autor samog sebe odnosno svoj život stavlja u ono što ili o čemu piše, oko tog su se pitanja lomila koplja, ali je Bolaño upravo zbog svojeg života mogao donijeti ovakav đumbus koji izgleda kao najljepši sklad. Usvojio je najbolje od obje velike kulture s kojima je imao doticaja, od lationameričke onu magiju koja je više misteriozna nego čarobna, i od europske surovi realitet.

S obzirom na to da se zbirka sastoji od priča o zatvorenicima, preljubnicima, samoubojicama i od detaljnih opisa seta snimanja porno filma, neće nikada biti lektira, a možda niti priznata koliko to zaslužuje. ‘Nasmiješena sranja’ sintagma je koja se pojavljuje u jednoj od priča, i najbolje opisuje cjelokupni doživljaj knjige. U kojoj priči se nalazi, najbolje da sami pronađete odgovor, jer vrijedit će.

Što misliš o ovoj knjizi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari