novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija: Colt Snuffer and The Dead Horsemen, Beth Hart i Ed Sheeran

Vrijeme čitanja: 7 minute

Bez previše filozofiranja u nastavku skrećem pažnju na tri domaća izdanja vrijedna vaše pažnje. Ako ste se ikad pitali što zajedničko imaju glazbenici Colt Snuffer and The Dead Horsemen, Beth Hart i Ed Sheeran, vjerujem da ćete odgovor na svoje pitanje pronaći do kraja ovog teksta.


„The Devil You Know” (Colt Snuffer and The Dead Horsemen)


Piše: Bruno Gazibara

Kada vam bend na prvu nudi sve njihove karakteristike, koliko zvuka i žanra, toliko i liričkog izražavanja, te ih doslovce stavlja ispred vas na pladanj, mnogi bi rekli kako je to previše jednostavno. Kada je riječ o bendu Colt Snuffer and The Dead Horsemen situacija se mijenja.

Na prvo slušanje ulaze u uho, predstavljaju se kao tamni zvuk južnjačkog alfa glasa s mnogim kombinacijama bluesa i countryja prelivenog gothic izražajem. Colt Snuffer and The Dead Horsemen dolaze iz Muskegona (Michigan) a čine ga Colt Snuffer (gitara i vokal), Larry Passenier (bubnjevi) i Brandon DeVille (bas, vokal). Šira publika ih je upoznala 2018. godine, kada su objavili svoj prvi album pod nazivom „Killing Crows”. Na tom debitantskom izdanju nalazi se sedam pjesama od kojih je šest autorskih, napisanih od strane Colt Snuffer and The Dead Horsemen, dok je posljednja, sedma pjesma prepjev legendarnog hita God’s Gonna Cut You Down, koji je napisao Rick Rubin, a uglazbio i izveo još više poznatiji Johnny Cash.

Kada smo već kod Johnny Casha, valja napomenuti kako je upravo on imao veliki utjecaj na ovu grupu, a oni, ne samo da se toga ne srame, već se time diče jer u tome rade pošteno dobar posao. Drugi album „Boil and Brand” objavili su 2019. godine te od tada publiku drže suzdržanu, ali sve do novog povratka s albumom Vraga kojeg poznajete.

Početkom rujna prošle godine vratili su se na scenu sa svježim i uzbudljivim albumom „The Devil You Know”. U prvoj pjesmi, koja dijeli naziv s albumom, akustične gitare lagano grade atmosferu, ali ubrzo se javlja pravi južnjački glas i zvuk se pretvara u klasičnu rock i još više južnjačku blues pjesmu. S liričkim primjerom kao što je „Znao sam da će anđeo uzeti moju dušu” i s motivima crne vrane, koja se na omotu albuma skriva iza imena benda, nazire se i gothic atmosfera albuma.

Ipak, tamna strana ne dominira onoliko koliko bi očekivao, više do izražaja dolazi već spomenuti utjecaj countryja te se ovaj album pretvara u pravi opušteni viski ugođaj. U pjesmi kao što je Black Cadillac gitara postaje sredstvo jezivih zvukova, kao iz horor filmova i podsjeća na grad duhova. Ubrzo se i ona spaja u taj dosita istaknuti južnjački ton.

Pjesmom Till The Ground albumu se otvaraju nova (ili stara) vrata. Do izražaja dolazi električna gitara koja se u pravom smislu teškog rocka i bluesa spaja i priljepljuje uz već poznati glas. Na ovoj pjesmi se zadržava zvuk koji je već dobrano okarakterizirao njihov prvi album „Killing Crows”. Na tom debitantskom albumu vrlo je izražen teški južnjački blues, što vokalom, što gitarom u pratnji bubnjeva. Mislim kako ne bi bila pogreška usporediti njihov prvi album s nekim od albuma The Black Keysa.

Vratimo se na album Vraga kojeg poznajemo. Pjesme nakon Till the Ground postaju prave blues pjesme koje zvukom odaju čast dobrim korijenima, ali je stvar u tome da to ne ostaje samo u korijenima, već ide dalje.

Gitara ponovno postaje mistika, zvuk jeze, a tekstovi odlaze na novi nivo. U pjesmi Pulled on a String javlja se lirika koja već na prvom slušanju može šokirati publiku, ali razveseliti onu vranu s omota albuma. Pulled on a String je balada o ubojstvu, sa svojim stihovima kao što je „Sahranit ću je večeras, i neću misliti dva puta” vrlo brzo zaključuje priču o tome što zapravo ova pjesma govori. Ta žica zapravo se može pretočiti u granicu morala koja drži zlo da ne uzme ostatak dobrog što je ostalo u čovjeku.

Posljednja pjesma albuma je The Man Upstairs, koja se može tumačiti kao zadnji izdah iz duše, ili pjesma otkupljenja o čovjeku koji mora dočekati svoju zoru, buđenje dana sa spoznajom koju više ni vrana nema pod svojim krilima.

Zavalite se u naslonjač, stavite slušalice i prepustite se moćima južnjačkog bluesa i pjesničke slobode koja im omogućuje odlazak daleko u tamu, kako bi vama stvorili lagodan ugođaj na vrlo stresnom terenu mračnih tematika.


„A Tribute to Led Zeppelin” (Beth Hart)


Piše: Bruno Gazibara

Rock legendama, nazivamo stare i već ustanovljene glazbenike koji su promijenili čitavu kulturu, imali utjecaj na daljnji razvitak te muzičke scene. To je zlato koje se ne dira, a njihov rad kultna je baština muzike. Jedan od takvih rock legendarnih sastava je Led Zeppelin.

Kada mladi glazbenici odlaze u prepjeve pjesama Led Zeppelina, za njih to oduzima puno truda i energije jer je za rock legendu potrebno puno truda kako bi se što kvalitetnije približili izvoru te muzike. Naravno, govoreći o tome mislim primarno na cover bendove. A što ako već etablirani izvođači pokušaju prepjevati hitove i vrhunce jednog glazbenoga pravca i ne samo prepjevati, već posvetiti čitavi album isključivo takvim pjesmama? To mora biti pravi izazov popraćen uz osjećaj kao da su sve oči uprete u vas. Na taj pothvat odlučila se pedesetogodišnja američka pjevačica Beth Hart sa svojim novima albumom „A Tribute To Led Zeppelin”.

Studijska slučajnost vodi ka novoj ideji

Priča o tome kako je započela ideja za snimanje albuma koji bi u finalnom produktu bio oda veličanstvenoj rock četvorci započinje u studiji u vremenu kada Beth Hart snima svoj posljednji album „War In My Mind”. Naime, na tom snimanju ona je spontano otpjevala pjesmu Led Zeppelina Whole Lotta Love, što je posebno zapelo za uho njenom producentu koji je odmah prepoznao savršenstvo u spoju njenog hrapavog i snažnog glasa i već etabliranih hitova Led Zeppelina koji su za vodećeg vokala imali Roberta Planta.

Album je izašao 25. veljače i oko sebe okupio podosta veliku pozornost. Kao glavni zaslužni akteri za album „A Tribute To Led Zeppelin” su producent Rob Cavallo i inženjer Doug McKean (Goo Goo Dolls, Adam Lambert, Gerard Way). Majstori zaslužni za svu glazbenu podlogu albuma su Cavallo na gitari zajedno s Timom Pierceom (Bon Jovi, Bruce Springsteen, Tina Turner), basistom Chrisom Chaneyjem (Rob Zombie, Jane’s Addiction, Slash), klavijaturistom Jamiejem Muhobercem (Bob Dylan, Iggy Pop, Rolling Stones) , bubnjar Dorian Crozier (Celine Dion, Miley Cyrus, Joe Cocker) i Matt Laug (Alanis Morissette, Alice Cooper), uz orkestralne aranžmane Davida Campbella (Muse, Aerosmith, Beyoncé).

Snažni, drhtavi rock and roll glas u fokusu pjesama

S albumom „A Tribute To Led Zeppelin” Beth je pokazala koliko moćan glas ima. Ostala je vjerna sebi i svome identitetu te u isto vrijeme vjerodostojno zvučala Plantovski. U album nas uvodi pjesma Whole Lotta Love čvrstih akorda, neupitno jednog od najvećih hitova klasične rock glazbe. Svojim čvrstim, hrapavim i drhtavim glasom odmah na prve taktove preuzima glavnu ulogu pjesme te vrlo lako možemo čuti kako je njezinom producentu sve moglo biti jasno nakon jedne otpjevane pjesme u studiju.

Kada na repertoar dolaze one lagane pjesme, poput Stairway To Heaven, Beth ni tada ne razočarava. Svojim drhtavim rock glasom i u tišim i laganijim dionica postavlja vrlo visoke standarde i mnogo pjevača može joj biti zavidno. Izvedba orkestra posebno je upečatljiva na takvim pjesmama lagodnog ugođaja. Glas Beth Hart vrlo je emotivno izražen, moćan, vatren, upečatljiv i živahan. Govoreći o živahnome izdvajam pjesmu Black Dog u kojoj je jednostavno nemoguće ne zapaziti maestralnu izvedbu vokala.

Stara i nova publika, stare pjesme i novo ruho

Robert Plant, Jimmy Page, John Bonham, i John Paul Jones svojom ostavštinom potaknuli su na stvaranje novih glazbenika i bili uzor mnogima, među kojima je očito bila i Beth. Kao vraćanje usluge ovim legendama, Beth je posvetila album pravog, snažnog rock and roll osjećaja koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. I stara publika, iz vremena kada je Led Zeppelin harao svijetom, i nova publika, koja nije imala priliku čuti originalnu postavu na pozornici, definitivno može biti zahvalna na ovoj rock odi velikanima.


„=” (Ed Sheeran)


Piše: Antonio Težak

Ed Sheeran je mnogima jedan od glazbenih uzora, osoba koju će se uvijek cijeniti zbog hitova koji se već danas smatraju klasicima. Zato se nestrpljivo čekao njegov novi studijski album, s mogućim novim klasicima. Album je vrlo brzo bio zaboravljen.

Prvo slušanje ništa, drugo ništa, treće…

„Equals” (=) je četvrti samostalni studijski album, peti ako uzimamo u obzir „No.6 Collaborations Project”, koji dolazi nakon uspješnog albuma „Divide” (÷), na kojem su se nalazile uspješnice poput Shape of You, Perfect i Happier.

Sjećam se trenutka kada sam zapravo u svom glazbenom putovanju upoznao Ed Sheerana, to je bio upravo „Divide”, album koji mi je s današnje perspektive dobar, a tada me uvukao u taj Sheeranov svijet popa kojeg do tada nisam pretjerano volio, ali niti slušao. Svaka pjesma, svaka melodija, apsolutno sve me zaludilo oko tog albuma, ovaj album kao da je dijametralno suprotan.

Sjećam se i trenutka kad sam počeo slušati ovaj album. Mobitel u ruci, sekunde odmiču, ali već u glavi pokrećem proces i klikćem mobitel u potrazi za nekim hookom koji će me obuzeti i koji će me zainteresirati da poslušam pjesmu do kraja. Nažalost, album nije prošao prvi test. Ipak dao, sam mu drugu šansu. Nije ni nju prošao.

Tides je prva pjesma s albuma, te se kroz cijelo trajanje pjesme pitam odakle mi je poznata pjesma, još se pitam, ali bez uspjeha. Shiver je jedan od najavnih singlova i definitivno jedan od najjačih aduta s albuma, ako to možemo tako nazvati. Ima svoj radijski moment i to pokazuje broj slušanja na streaming servisima, ali niti blizu vrhuncu.

First Times je pjesma koja je mi je osobni favorit na cijelom albumu. To je taj Sheeran kojeg volim i na kojeg sam navikao. Iza nje slijede još dva najavna singla Bad Habits, razočaravajući pokušaj ponavljanja Shape of You i Overpass Graffiti. Popunjavanje praznog prostora je nešto na što smo navikli na ovom albumu, najbolji primjeri su The Joker and the Queen, Leave Your Life i Collide.

Ipak, nije sve tako crno i postoje zabavni momenti u album, pronašao sam ih u pjesmama 2Step (zamjeram mu na iritantnom highat-u) i Stop The Rain koja ima potencijal biti moćna stvar, posebno ako zamislimo Eda na njegovim prepoznatljivim koncertima kada se koristi looperom.

Love In Slow Motion tipična je akustična balada, nakon koje slijedi Visiting Hours, folk-acoustic pjesma koja je posvećena preminulom australskom glazbenom promotoru Michaelu Gudinskiom. Na samom kraju albuma ipak se ne nalaze pjesme koje su mi mogle promijeniti mišljenje o albumu, no uspjele su mi samo potvrditi kakav je ovo kreativni nered. Riječ je o pjesmama Sandman i Be Right Now.

Doći do kraja je jednostavno, i teško…

Album je jako šarolik i to ne na pozitivan način. Mislim kako se Ed Sheeran u ovom izdanju totalno izgubio i skrenuo prema krivom putu. Krenuo je u smjeru kako bi imao što više tog mainstream pop momenta, ali nekako nije u tome uspio. Poznavajući opus kojeg ima i mogućnosti koje posjeduje, s ovim albumom je potpuno podbacio. Neću reći kako mu je i prošli „Divide” (÷) bio puno bolji, ali definitivno je skladniji od ovoga. Ne umanjujem njegovu glazbenu vrijednost, ali vrhunac mu je ipak bio s albumom „Multiply”( X ).


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social

Komentari