Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Glazba

Recenzija – ‘The Most Lamentable Tragedy’ (Titus Andronicus): Monstruozna punk rock opera neviđene dubine

19.08.2015. Jan VukasovićFoto: mergerecords.com/the-most-lamentable-tragedy

Titus Andronicus su u svojoj desetogodišnjoj karijeri napravili doslovno sve. Prvijenac im je bio odličan, kritički hvaljen. Njegov nastavak, sirovi “The Monitor”, lako se može strpati u klasike ovog i prošlog stoljeća iz više razloga (koje ću spomenuti u nastavku teksta). Nakon bezobrazno dobrog albuma, krenuli su u nekom čudnovatom smjeru i napravili u najbolju ruku osrednji album kojeg možemo definirati kao tranzitni. Sada su pred nas bacili levijatana u trajanju od 93 minute, zvanog “The Most Lamentable Tragedy”, a izdanog krajem sedmog mjeseca.

Napraviti i objaviti album čije trajanje prelazi sat i pol vjerojatno bi i bila „žalobna tragedija“ za većinu drugih izvođača, no za Titus Andronicus to je sasvim logična progresija u razvoju benda koji već deset godina svira, štoviše − planira svirati i još dulje vrijeme − bez obzira na česte promjene članova. Konceptualni albumi uvijek su sami za sebe velika kocka, no raditi rock operu, formu koja sa sobom povlači čak i neke negativne konotacije (prvenstveno povezane s populističkim abominacijama izvedenih u stilu klišejiziranih mjuzikla), to je vrlo hrabar potez. „The Most Lamentable Tragedy“ na svu sreću nije album za podilaženje masama, nije niti album s kojeg ćete skinuti nekoliko singlova i slušati ih, nije ni album kojeg ćete preslušati na putu do posla, škole ili fakulteta. Međutim, ono najbitnije, nije ni album kojeg ćete lako zaboraviti. Ipak, priča o konceptualnim albumima Titusa Andronicusa ne počinje s ovim izdanjem već s ranije spomenutim „The Monitor“ iz 2010. godine, čudnovatom zbirkom od deset pjesama čija se tematika vrti oko američkog građanskog rata uz brojne reference o podrijetlu članova samog benda te njihovih uzora.

facebook.com/TitusAndronicusOfficial

facebook.com/TitusAndronicusOfficial

Ono što povezuje oba izdanja jest ono što se skriva iza svih tektova Patricka Sticklesa, bradatog čovječuljka koji tako vješto barata lirikom poigravajući se raznim motivima i stilskim metodama. Na „The Monitor“ se − između svih priča o građanskom ratu, govora američkih predsjednika te općenito političke tematike − nazirala emocija. Pijana, sirova emocija kakvu lako možete pronaći u žanrovima poput celtic punka. No, iako su Titus Andronicus punk rock bend, upravo ta nevjerojatno iskrena lirika i čista hrabrost pri stvaranju konceptualnih albuma bez imalo podilaženja publici, čini ovaj bend drugačijim i zanimljivijim od „još jednog sranja koje zvuči kao punk sedamdesetih“.

„The Most Lamentable Tragedy“ dovodi tu konceptualnu stranu benda na novu, nešto profinjeniju, ali nimalo pretenciozniju razinu. Prvim, grubim preslušavanjem albuma, može se čuti podosta gotovo orkestralnih momenata koji na neobično prihvatljiv način održavaju atmosferu kazališno vesele rock opere te bezbroj kratkih skladbi koje služe isključivo kao prijelazni momenti između dvije konkretne pjesme ili pak, između dva čina, jer ovo djelo zaista jest podijeljeno na činove, točnije, na njih pet; Act I: Set Aside or Miserable and Water-Buried, Act II: Beside Himself i Act III: Down by the Seaside, Act IV: The Other Side or A Midsummer Night’s Dream, Act V: Decide. Sama priča iza ovog kapitalnog albuma jest o čovjeku, odnosno junaku (“Our Hero”) koji upoznaje svojeg dvojnika, no, već po običaju, ništa nije tako jednostavno. Patrick, pokretačka snaga same družine, često se služi metaforama i referencama na stvari njemu bitne suptilnim ubacivanjem u tekstove koji bi inače bili ništa vise nego punkerski jednostavni.

Sam koncept upoznavanja vlastitog dvojnika nagovješta “skrivenu” tematiku albuma budući da u irskoj književnoj tradiciji (koju Patrick cijeni i spominje u nekoliko intervjua, u ovom slučaju za američki Rolling Stone) upoznati vlastitog dvojnika znači skoru propast. Vašu, ne dvojnikovu. Upravo tu se skriva glavna tematika, a to je propast u obliku manično depresivnih ciklusa koje je Patrick proživljavao. Napravio je besramno agresivan album, no ne u smislu instrumentalne agresije teških rifova već agresivnih izljeva emocija bez imalo zadrške upakiranih u sasvim drukčiji i kompaktniji format od prosječnog albuma s kakvim se susrećemo na dnevnoj bazi.

Već spomenuti orkestralni momenti, dodaci poput klavira, violine, viole i saksofona čine pojedine trake, preciznije, prva tri čina, neuobičajeno veselim i prpošnim unatoč povremenim punk rock napadima distorzirane i melodične gitare. Nakon nekoliko slušanja, vesela glazbena podloga u tih prvih nekoliko činova postaje sve grotesknija, sanjivi lirički momenti sve bizarniji, a sama priča puno upečatljivija; jer se tek preslušavanjem ovog albuma nazire njegova prava mračna strana. Kao književnu inspiraciju za album, Patrick je naveo radove crtača stripova Alana Moorea, tvorca kultnih uradaka kao što su Watchmen, V for Vendetta te nešto manje poznatog Miraclemen (Marvelman), koji je Patricku vjerojatno bio najvažniji u procesu nastanka ovog izdanja. Bitna tematika stripa poput Watchmena i Miraclemana jest sam imidž superheroja. Kada čujete riječ superheroj prve konotacije su ekstremno pozitivne i prije svega, nerealne. Nisu ništa drugo negoli fikcija, ideja nekog ili nečeg savršenog. Upravo se s time Alan Moore poigrao u svojim stripovima, konceptom superjunaka koji to nisu, a Patrick se s tim poistovjetio do te razine da je na temelju slične vizije napravio cijeli album. Grandiozan, flashy, agresivan „The Most Lamentable Tragedy“  zvuči kao sjajna priča o uspjehu i sreći, a zapravo pokazuje onu rijetko spominjanu drugu stranu, koju vide (i osjete) samo najbliži.

„The Most Lamentable Tragedy Of Titus Andronicus“ je produženi naziv Shakespearove drame po kojoj si je bend i dao ime, što na neki način ovo čudovište od albuma čini self-titled izdanjem, a to je poprilično prikladno. „The Monitor“ je do sada bio nejogoljenije i najosobnije iskustvo koje su Titus Andronicus bili sposobni izručiti publici, a to se promjenilo s ovim diskografskim uratkom. Prosječnom slušatelju bi veliki problem mogla zadati sama minutaža koju treba preslušati da bi posve razumio i mogao cijeniti ono što je čuo, no koga briga za nezainteresirane mase? U relativno dosadnoj diskografskoj godini na lageru se našao vješto osmišljen album, vješto produciran i vješto snimljen, konceptualni album koji niti u jednom trenutku ne žrtvuje emocionalnu ekspresiju za neki „viši cilj“. Album koji može stati rame uz rame s hvaljenim “The Monitor”, ovisno o tome preferirate li nešto siroviji ili pak nešto uobičajeniji izričaj.

Što misliš o ovome albumu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari