Istaknuto
15.11.2017.

Gorillaz su u sklopu europske turneje na kojoj promoviraju album "Humanz" stigli i do Budimpešte gdje su nas podsjetili zašto toliko volimo njihov zarazni spoj funka, hip hopa, gospela i popa. S novim albumom svoj su glazbeni izričaj proširili i na dance glazbu i house ritmove te parter sportske arene pretvorili u plesni podij.

14.11.2017.

Miki ima novi album koji će promovirati u Tvornici kulture! Na novom albumu repa o nogometu, jazzu i palačinkama, a sličan asortiman pizdarija pronaći ćete i ovom razgovoru. O glumcima, plejmejkerima i stolarima pričali smo šetajući kroz Namu, jer se u njoj, kao i u Mikijevim pjesmama, može naći milijun svega.

Film

Recenzija: Vis-À-Vis – metafilmski biser domaće nezavisne produkcije

13.03.2014. Hrvoje Korbar
Foto: Vis-A-Vis PR

Foto: press materijali

Mladi redatelj Nevio Marasović debitirao je na festivalu u Puli 2010. godine filmom The Show Must Go On koji je snimljenim bez potpore HAVC-a i koji u potpunosti odstupa od svih stereotipa vezanih za domaći film. Svoj originalan filmski put nastavio je filmom Vis-À-Vis koji neodoljivo podsjeća na američke nezavisne filmove. Radi se o jednom od rijetkih domaćih filmova koji nije određen žanrom provincijalne komedije, koji nema nikakvu tendenciju baviti se temama većima od života i koji se ne bavi ratom i njegovim nasljeđem.

Vis-À-Vis ima izrazito jednostavnu radnju – Redatelj poziva Glumca koji se proslavio u sapunicama da igra lik sina u njegovom novom filmu te ga poziva da s njim provede par dana na Visu kako bi skupa radili na scenariju. Tijekom rada dvojica umjetnika shvaćaju kako njihov rad ne može biti produktivan jer u sebi nose previše frustracija koje godinama nisu podijelili ni s kim.

Metafilm kao žanr nije česta pojava u kinematografiji, ali su upravo u njemu nastala neka od najboljih filmskih ostvarenja.  Jedno od takvih je Fellinijev autobiografski film Otto e mezzo  koji prati redatelja u njegovoj stvaralačkoj krizi. Vis-À-Vis tematikom podsjeća na Fellinijevo remek-djelo budući da se bavi dvojicom umjetnika (bezimenim redateljem i glumcem) koji prolaze razne stvaralačke i osobne krize te, izolirani na otoku, postaju prijatelji. U metafilmu zanimljiv je odnos između stvarnosti, svijeta filma i filma koji se u filmu snima, a koji u slučaju Marasovićevog uratka izvrsno funkcionira – Redatelj naposljetku odlučuje snimiti film o procesu snimanja filma, što je upravo bila i Marasovićeva ideja uslijed odustajanja od trenutne realizacije projekta.

Iako naizgled jednostavan i bez pravog zapleta, Marasović je u Vis-À-Vis pazio na brojne detalje – od izvrsne glazbe multiinstrumentalista Andrewa Birda koja niti u jednom trenutku nije prenaporna i izvrsno se stapa s kadrovima otoka Visa do izvrsne kamere koja u određenim trenutcima govori više od samih likova. Temelj ovog Marasovićevog filma nisu međusobni, već unutarnji sukobi u dvojici glavnih likova koji su u sebi godinama skupljali frustracije i izbjegavali pravu komunikaciju. Do te istinske komunikacije između njih dolazi upravo uslijed izolacije na otoku, kako je Redatelj i zamislio u svom imaginarnom scenariju.

Foto:  press materijali

Foto: press materijali

Marasović i Popović Volarić zajedno su radili na scenariju i priznali da su u glavne s likove unijeli mnogo autobiografskih elemenata – Glumac u filmu poznat je po brojnim ulogama u sapunicama zbog kojih ga nitko više ne doživljava ozbiljno i trenutno proživljava razvod, dok je Redatelju ovo prvi profesionalni uradak nakon studentskog filma (The Show Must Go On bio je Marasovićev diplomski rad), inače se bavi snimanjem reklama, a bori se s teškim okolnostima filmskih natječaja i produkcije. Ovom (djelomično i autobiografskom) ulogom Janko Popović Volarić dokazao je kako njegovi glumački dosezi nisu ograničeni formatom sapunice. On izvrsno balansira na granici između potpunog psihičkog rasula i uspješne samokontrole te naizgled jednostavnim pristupom uspijeva izgraditi psihički kompleksan lik. Posebno je dojmljiva scena u kojoj Glumac izgovara kako ne može živjeti s njom, ali ne može niti živjeti bez nje – lišena patetike i bilo kakve teatralnosti, ova izjava zvuči toliko realno (i bolno) da i najoštriji cinici moraju priznati da je Popović Volarić izvrstan glumac. Vrijedi spomenuti i epizodne uloge Darie Lorenci i Krešimira Mikića koji se zapravo pojavljuju samo na početku i na kraju filma.

Dobar dio uspjeha ovog filma počiva upravo na izvrsnoj igri između dvojice glavnih glumaca, Rakana Rushaidata i već hvaljenog Janka Popovića Volarića. Dio scena između para navodno je i improviziran, a čitav film nastajao je u hodu, što na neki način i jest njegova poanta. Comic Sans koji je Redatelj planirao možda nikad neće biti snimljen, ali sam proces rada pomogao je i Redatelju i Glumcu da se obračunaju s  duhovima prošlosti i sa životnom situacijom koji su razlog njihovih umjetničkih blokada.

Iako Vis-À-Vis nema elemente koji bi mu osigurali izvrsnu medijsku promociju i čast da ga se naziva velikim filmom, on (nasreću) nema niti ambiciju biti veliki filmVis-À-Vis je predivna intimna metafilmska drama koja samo potvrđuje (moje omiljeno) načelo da je manje (gotovo uvijek)  – više. 

Komentari