Istaknuto
21.05.2017.

Grupa sušačkih gimnazijalaca i njihovih profesora nakon popodnevne smjene već niz godina ostaje u školi i na izbornoj nastavi priprema kazališne predstave. U vremenu kada je teško biti profesor, oni svojim učenicima usađuju ljubav prema kazalištu i time odgajaju, ako ne buduće glumce, onda zasigurno obrazovane i aktivne gledatelje.

18.05.2017.

Tjedan suvremenog plesa je tijekom protekle 34 godine postojanja prezentirao preko 800 renomiranih svjetskih umjetnika te producirao 80-ak premijernih izvedbi domaćih autora, proizvevši tako nekoliko generacija hrvatskih koreografa i plesača.

Film

Retropetak: Romanticizam prirode protiv racionalnog (”The Enigma of Kaspar Hauser”, W. Herzog)

20.05.2016. Stjepan ĆulapFoto: filmmap.tumblr.com

Što se tiče filmova koji nisu u nadležnosti američko/britanske produkcije, jedna stvar koja mi je oduvijek bila posebno zanimljiva jest naslov. Prijevodi za američko i svjetsko tržište nerijetko deaktiviraju onu esenciju originalnih naslova, što aktivira neposluh prema glavnoj ideji autora. Kada je autor ideje Werner Herzog glavom i bradom, simbolika je često upravo vidljiva u samom imenu. The Enigma of Kaspar Hauser posjeduje jedan mistificirani kontekst, ali on se ne može odvojiti od svoje početne, denotativne razine. Zapitamo li se tko je Kaspar Hauser, originalan njemački naslov savršeno postavlja početnu točku rasprave: Jeder für sich und Gott gegen alle (Svaki čovjek za sebe i Bog protiv svih).

Kaspar Hauser je misteriozni muškarac koji se u svibnju 1828.godine pojavio na ulicama njemačkog grada Nurnberga. Šutljivi je Kaspar, koji je imao očiglednih problema s hodanjem, u jednoj ruci nosio pismo od, navodno, svoje majke u kojem je istaknuto mjesto te datum njegova rođenja, a u drugoj Bibliju. Nakon što ga udomi, seoska ga obitelj odluči proslijediti cirkusu kao atrakciju, usprkos njegovim konstantnim ponavljanjem iste rečenice: Želim biti konjanik kao i moj otac. Vidjevši ga tijekom točke, njemački pisac i filozof Georg Friedrich Daumer ga preuzme u svoje okrilje kako bi ga naučio običajima 19.stoljeća, ali ga i postepeno, kroz čitanje, pisanje i glazbu, ‘vratio’ natrag u društvo.

Foto: sosreelthoughts.tumblr.com

Foto: sosreelthoughts.tumblr.com

Brojne su teorije o njegovom djetinjstvu. Iako se isprva mislilo da je odrastao u šumskoj divljini, tadašnjem je gradonačelniku potvrdio da je 16 godina bio zatvoren u omanjoj ćeliji u kojoj su jedine igračke bile konji i psi napravljeni od drveta. Svako je jutro, pored mjesta na kojem je spavao, našao raženi kruh i pehar vode, a ponekad bi se nakon dugog sna probudio s odrezanim noktima i skraćenom kosom. Prvi kontakt s drugim ljudskim bićem imao je s čovjekom s crnim cilindrom i kaputom koji ga je, nedugo prije odlaska, naučio hodati i napisati svoje ime. Nakon što je, prema njegovim riječima – od strane spomenutog nepoznatog čovjeka, pod sumnjivim okolnostima dvaput bio ranjen na Daumerovom imanju, na površinu je isplivala dotad nepoznata psihološka crta njegovog karaktera koja je godinama kasnije zaintrigirala psihologe i psihijatre – patološka tendencija laganja. Medicinska su mišljenja pritom varirala – od toga da je nakon autopsije otkriveno da je bolovao od kortikalne atrofije i epilepsije do stručnih analiza njegovih ispisanih misli, koje su otkrile moguću podvojenu ličnost. Umro je 1833.godine od uboda nožem, a kasnije su medicinske studije potvrdile veliku vjerojatnost samoranjavanja.

Onaj tko je najmanje mario za točnost tih podataka jest sam redatelj. Herzogovi su filmovi oduvijek posjedovali konture bajki i basni, čime se razlikovanje potvrđenih informacija i fikcije čini suvišnim. Nelinearan scenarij je u ovom slučaju savršen alat, a snene sekvence ne žele riješiti njegovu misteriju, već ga pozicionirati kao ‘nevinog’ individualca kojem je teško razumjeti kako civilizacija funkcionira. On u razgovoru s lokalnim intelektualcima pronalazi drugačija rješenja logičkih zagonetki (koja ne moraju nužno biti pogrešna) te smatra da se jabuke, kad padnu sa stabla, žele odmoriti. Pritom, Herzogov kadar uvijek kaže više od riječi izgovorenih u samom kadru. Zna se i njemu omaknuti pokoja patetična sekvenca, ali ovdje dokazuje tu ideju pametnom ironijom. U cirkusu je, uz Hausera, prisutan i flautist iz Brazila. On je uvjeren da će, ako prestane svirati flautu, svi ljudi u njegovom selu umrijeti. Želeći zaraditi koji zlatnik više, prihvati ponudu da kaže nešto na svom jeziku i time zaboravlja na zlokobno proročanstvo.

Foto: wendyandjack.tumblr.com

Foto: wendyandjack.tumblr.com

Osim poštovanja prema originalnim pričama, Herzog iskazuje respekt i prema svojim glumcima dopuštajući im da iskažu sav svoj potencijal pred kamerama. Iako je karijeru izgradio surađujući s Klausom Kinskim, kasnije je otkrio da je Bruno Schleinstein bio najbolji glumac s kojim je radio. Bruno S. je mladost proveo u domovima za psihički bolesne osobe, a za život je zarađivao vozeći viljuškar u tvornici automobila te svirajući balade na trgovima. Nakon što je pogledao dokumentarac s početka 70-ih s Brunom u glavnoj ulozi, uz nepogrešivu ga je procjenu odlučio unajmiti za lik Kaspara Hausera. Kao i Hausera, prema Herzogovim riječima, Brunu S. je društvo više uništilo nego što mu je pomoglo.

Opsjednutost drugačijima je uvijek bio vješto zaboden nos društva. Čim je Kaspar umro, mnogi su se jedva čekali okupiti oko njegovog mozga i istražiti što je pošlo po zlu kada primarna socijalna lobotomija nije uspjela. Ovo nameće još jedno intrigantno pitanje: što bi uopće postmoderni Kaspar trebao naučiti kako bi se infiltrirao u društvo?

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(2 votes, average: 4.500 out of 5)

Komentari