Istaknuto
06.12.2017.

Ganz novi i Dance_Inn festival udružuju snage u fokusu na suvremenu izvedbenu umjetnost i live art. Festival će donijeti dvije premijeri, nekoliko radionica, tribina i rezidencija, a uoči festivala u Zagrebu gostuje Matthias Lilienthal, producent, kustos i ravnatelj Munchner Kammerspiele.

03.12.2017.

Gospođice iz Avignona smatraju se jednim od najvažnijih, ujedno i najkontroverznijih radova u umjetnosti 20. stoljeća. Povjesničari umjetnosti već se desetljećima bave misterioznim pogledima ženskih likova i njihovim revolucionarnim oblikovanjem kojemu su prethodile brojne Picassove skice i prepravke...

Film

15. Zagreb Film Festival: Najbolje od ovogodišnjih Kockica

16.11.2017. Arman FatićFoto: ZFF press/ "Northern Hymn"

U dvanaest godina postojanja ZFF Kockice pokazale su se kao uspješna platforma za promociju talentiranih mladih hrvatskih redatelja koji posjeduju potencijal da postanu velika imena nacionalnog filma. U pitanju je program koji je publika prepoznala te ga uvijek rado prati, a kao prilog tome govore do posljednjeg mjesta ispunjene projekcije u kinu Tuškanac. Kockice je prepoznala kako lokalna tako i regionalna filmska industrija pa je Najbolje od Kockica moguće pogledati na drugim velikim filmskim festivalima poput pulskog ili sarajevskog. Ipak, najbolji pokazatelj kvaliteta selekcije svakako su mnogobrojne nominacije i nagrade koje ovi filmovi osvajaju diljem svijeta nakon svoje zagrebačke premijere.

Ovogodišnji filmovi pokrivaju široki spektar tema, od obiteljskih i društvenih sukoba preko izbjegličke krize pa sve do pitanja okoliša. Veoma je zanimljivo vidjeti da se ove godine u selekciji ne nalazi ni jedan kratki igrani film ratne tematike, što je u mnogome pokazatelj da je nastupila tranzicija generacija te da mlade autore zanimaju svježe, nove teme, dobrim dijelom socijalno-psihološkog karaktera. Ono što krasi većinu ovih filmova su likovi koji su istovremeno izrazito kompleksni, ali i pristupačni gledateljima za razumijevanje i emocionalno vezanje.

Albaharijeva 19 (Marko Dugonjić)

Film koji zasigurno najbolje izražava ove karakteristike je Albaharijeva 19. Redatelj i scenarist filma Marko Dugonjić okuplja prepoznatljivu glumačku ekipu studentskog filma Adriana Pezdirca, Milicu Manojlović te Ivana Ožegovića u suptilnoj psihološkoj drami. Film prati cimere Nikolu i Mariju koji zbog loše financijske situacije odlučuju primiti još jednu osobu u svoj dom.

Albaharijeva 19

Foto: ZFF press / “Albaharijeva 19”

Redatelj Dugović u prvim minutama filma uspijeva gledateljima posijati sjeme sumnje da postoji nešto više od cimerovanja i prijateljstva između Marija i Nikole. Male govorne igrice kojima jedan drugog propituju o ljubavnom životu mudro su implementirane i vidljive tek uvođenjem trećeg lika u priču. Dolaskom Zlatka u stan film postaje predivna psihološka igra među protagonistima koji se spremaju na mentalni kaos. Jednostavnom radnjom, smještenom u uobičajenom prostoru, Dugonjić uspijeva ovladati publikom i zainteresirati je, što bi ga moglo učiniti idealnim kandidatom za redatelja budućih TV-serija domaće produkcije.

Party (Ivan Stanić)

Sličnom tematikom bavi se i Ivan Stanić u filmu Party kojeg smo imali priliku premijerno pogledati na reviji FRKA ranije ove godine. Kaja Šišmanović i Roko Sikavica tumače bezimeni par koji preprodaje narkotike po zabavama kako bi vratili dugove i preživjeli.

Film više ostavlja dojam uvodne sekvence nekog ozbiljnog dugometražnog filma nego samostalne kratkometražne cjeline. Razlog je tome zanimljiv scenarij koji gledatelju daje neke osnovne natuknice, a ne nudi odgovore. Jačina scenarija uočljiva je također u samoj glumi jer Kaja i Roko imaju dovoljno prostora za slobodniju izvedbu i improvizaciju kako bi oživjeli karaktere, a da pritom filmska priča ne gubi na snazi.

Poseban spomen zaslužuje montaža koja uspijeva ukomponirati kadrove neonskog blještavila plave, ljubičaste i zelene boje s pozadinskim zvukovima, izazivajući osjećaj izgubljenosti koji očito vlada među protagonistima. Svega jedanaest minuta filma više je nego dovoljno da utonemo u tamni svijet redatelja Stanića te se zapitamo o prošlosti ovih protagonista i onom što im se tek sprema nakon noći na zabavi.

party zff

Foto: ZFF press / “Party”

Marija (Juraj Primorac)

Filmski val hrvatske svakodnevice pojava je koja se još uvijek razvija u domaćem filmu, a njen najnoviji predstavnik je Juraj Primorac s kratkim filmom Marija. Ipak, za razliku od većine radova “vala” koji se bave fizički opipljivom socijalnom situacijom, redatelj Primorac donosi nam film o protagonistu Marinku koji prolazi kroz filozofsko-psihološko-religijsku borbu s društvom.

Marinko radi u pauk službi i njegovi se dani dobrim dijelom ponavljaju. Svakog dana sluša o niskim strastima svog kolege vozača Ante s kojim nesmotrenim građanima odvozi automobile, bez pretjeranog razmišljanja i pardona čak i za one u najtežim situacijama. Međutim, svakog dana Marinko u različitim predmetima vidi lik djevice Marije. Sve ga ovo dovodi do trenutka u kojem propituje etičnost vlastitih postupaka i postupaka svoje okoline.

Premda su egzistencijalistički uzori za lik Marinka očiti, od stana u kojem živi do njegovog ponašanja za vrijeme rada, redatelj Primorac uspijeva unijeti štošta novo. Vrijedno posebnog spomena je i to da psihološko-religijski element filma, ukazivanje Marije, redatelj ostavlja svojoj publici na tumačenje.

Naopako (Filip Zadro)

U duhu jednog od svojih ispitnih radova naslovljenom Igrica, Filip Zadro nam donosi svoj najnoviji filmski komentar odgoja mladeži u kratkom filmu Naopako. No za razliku od prethodnog rada, u kojem se redatelj posvetio maštovitom prikazu dječjeg poimanja svijeta i zaluđenosti video igricama, ovog je puta komentar više usmjeren na roditelje. I to na one roditelje koji misle da najbolje na svijetu odgajaju djecu te da je njihova društvena dužnost otkloniti sve malicioznosti iz života djece, čak kada je negativnost  fiktivna.

Ana Begić tumači prebrižnu majku koja, nakon što je ostavila svoje dijete u vrtiću, primjećuje nešto nečuveno i nedozvoljivo na krovu vrtića. U pitanju je, naravno, antena koja bi svakome doli hiperuspješnom roditelju ostala samo to, antena. Međutim, film prati hiperuspješnu majku s kojom nas redatelj Zadro vodi na satirični izlet pretjerane brige. Tako hiperuspješna majka i osoblje vrtića bivaju masovno zaokupljeni golemom brižnosti, lažnom naklonosti prema “odgovornom roditelju”, politikom i društvenom situacijom dok se nitko od njih ne pita ono najbitnije – što je s djecom u vrtiću?

Northern Hymn (Tin Žanić)

Tin Žanić u svom najnovijem kratkom filmu Northern Hymn prikazuje težak put kojim prolaze imigranti i ljudi koji se bave njihovim uvoženjem u zemlje EU. Northern Hymn pratimo iz perspektive vozača, što nas postavlja u nesvakidašnju poziciju za promatranje spomenute situacije. Bez mnogo suvislog dijaloga, putem hladnih boja i uz protagonista kojeg apriorno promatramo kao negativca, Žanić ciljano oblikuje emotivno sterilnu priču. Upravo to budi jezu u gledatelju dok uočava kako o sudbinama svih članova lanca ilegalne eksportacije ljudi upravlja nevidljiva ruka.

Northern Hymn

Foto: ZFF press/ “Northern Hymn”

Onima koji nisu pogledali Žanićev prethodni flim Komba, Northern Hymn će se doimati kao nešto veoma svježe i novo. S druge strane, za one koji su upoznati s redateljevim prethodnim radom bit će poznata filmska dinamika, vizualni identitet pa čak i sami dijalozi koji imaju sličan prizvuk. Možda to ne bi bio problem kada se ne bi mogle povući paralele između završnica ovih dvaju filmova.

U plavetnilo (Antoneta Alamat Kusjanović)       

Inspirirana sjećanjima iz djetinjstva s malog hrvatskog otoka Kalamota (Koločep), Antoneta Alamat Kusijanović dovodi u odnos adolescenciju s otočkom prirodom. U plavetnilo nam donosi priču o 13-godišnjoj Juliji koja se vraća na otok na kojem je provela djetinjstvo. Ipak, Julija je sada druga osoba, osoba u kojoj bukti trauma nesretne obitelji. U ponovnom susretu s prijateljicom iz djetinjstva Anom, prijateljem Grgurom te novim dečkom na otoku, tko zna na što je sve spremna ova mala osoba velikih želja.

Antoneta Alamat Kusijanović uspijeva prenijeti pun spektar priče filmskog vala hrvatske svakodnevice u kratku formu te donosi veoma bitan novi uvid u čitavi pokret. Film je do sada osvojio niz nagrada i priznanja od kojih bi najznačajnije bile posebno priznanje žirija Generation 14plus na ovogodišnjem Berlinaleu, zatim Srce Sarajeva u kategoriji kratkometražnog filma te nominacija za studentskog Oscara. Više o Antonetinom radu pročitajte u razgovoru s redateljicom.

u plavetnilo

Foto: HAVC

Posljednji bunar (Filip Filković Philatz)

Najveće iznenađenje 12. izdanja Kockica futuristička je vestern distopija Posljednji bunar Filipa Filkovića. Vodeći se istraživanjima da do 2036. godine na zemlji nećemo imati više čiste, pitke vode, redatelj gradi svoj postapokaliptični svijet koji bi se možda najspretnije mogao opisati kao hibrid Mad Max filmova u autentičnom okružju serije Black Mirror (u duhu epizoda The National Anthem i White Bear). Film otvara reklama za sintetiziranu vodu, obogaćenu tko zna čime, koja predstavlja najsigurniju i najzdraviju alternativu “pravoj vodi” koje više nema. Reklama ipak završava u ironičnom tonu da voda nije preporučljiva za mlađe od šest te starije od 70 godina, kao ni za trudnice.

Nakon ovog simpatičnog ala-distopija uvoda, Filković nam prikazuje vlasnika posljednjeg bunara i njegovu borbu za preživljavanje, odnosno zadržavanje vlasništva nad zadnjim izvorom vode u Euro-Kanadi (nastaloj na ostatcima EU) te vjerojatno i u cijelom svijetu. Uzimajući u obzir da je Posljednji bunar napravljen u koprodukciji s Francuskom, na budžetu koji je daleko ispod produkcije poznatih sci-fi ostvarenja današnjice, redatelj Filković čini nevjerojatne stvari u svom dvadesetominutnom radu. Sva snaga filma potječe iz priče koja je napeta u svakom trenutku jer nadilazi društvene norme na koje smo navikli. Borba oko bunara se vodi do te krajnosti da se za flašu punu vode spremno prostituirati pa čak i umrijeti. Među inovacijama budućnosti tako imamo priliku vidjeti nova naoružanja, novi obiteljski model automobila Dok-Ing tvrtke CroElectric kao i radikalniju varijantu deep weba gdje je moguće kupiti i ljudsko meso.

Posljednji bunar

Foto: ZFF press / “Posljednji bunar”

Naravno, sve bi to bilo uzaludno da nije bilo sjajno odrađenog castinga. Tako nam Alen Liverić donosi neimenovanog vlasnika bunara, protagonista kojeg bismo očekivali vidjeti u Dollars trilogiji ili nekom drugom vesternu. Tišina kojom odiše sa sobom nosi dio misterije ovog karaktera te nas Liverić uspijeva uvjeriti da u ovom liku čuči teška trauma iz prošlosti. Glumica Mia Biondić koja glumi jednu od osoba koje dolazi tražiti vodu s bunara te Ida Rogić koja glumi njenu kćer svojim izvedbama grade odličan kontrast u odnosu na Liverićev lik. U njima je moguće vidjeti ideale distopijskog gradskog društva, bez da nam je ono ikada prezentirano, bilo da je u pitanju njihov fizički izgled ili način na koji doživljavaju čitavu borbu za istinsku vodu.

Nadajmo se da Filkovićev rad predstavlja začetak novog progresa u hrvatskom filmu, detaljnijeg istraživanja žanrova od strane mladih redatelja, odnosno istupanje iz sigurnih okvira građanske komedije ili socijalne drame koja ima dobre šanse postati suhoparna u skorije vrijeme.

U programu Kockica igraju još filmovi: Marica Judite Gamulin čiji je prethodni rad Cvijeće bio nominiran za studentske Oscare; Kontraofenziva Jakova Nole koji je ove godine na reviji FRKA osvojio nagradu Nikola Ivanda za najbolji TV format s radom Jeleni, tablete, starlete te Čistačica Matije Vukšića koji je hrvatskoj festivalskoj publici poznat po dokumentarnom radu Djeca tranzicije.

Komentari