Što se moglo pronaći na 10. jubilarnom izdanju Kockica?
Uz natjecateljski program dugometražnih i kratkometražnih igranih filmova, Zagreb film festival kao dio svog glavnog programa donosi i Kockice – nacionalni natjecateljski program koji zahvaća mlade autore koji još nisu imali prilike režirati dugometražni film. Kockice su u godinama što se održavaju postale jedan od najposjećenijih programa i svojevrsni prestiž među mlađim generacijama redatelja, neka vrst platforme za predstavljanje potencijalnih velikih imena hrvatskog filma. Povodom njihova jubilarnog, 10.izdanja nudimo kratki pregled onog što se priprema u kuhinji domaćeg filma.
Film redateljice Ivane Škrabalo Sanjala si da si sretna, svojim naslovom vjerno prati radnju filma koja jasno prikazuje protagonističin san o sreći dok paralelno njezin stvaran život ne obećava mnogo. Sreća je izgleda, u zvijezdama, ili tko zna gdje, univerzalna lokacija ne postoji (sigurno nije u shopping mallu). Znamo samo da je trebamo pronaći, svatko za sebe. Tako i junakinja filma Blanka susreće izjave poput – Nikada nije dovoljno rano da počneš misliti o svojoj penziji. Iako ima gdje živjeti, ona bira podstanarstvo i račune elektre. Tražeći sebe i svoj put nailazi na bolje i lošije prilike kojima treba pristupiti sa velikom dozom pronicljivosti, sve do kraja filma, gdje se uz jednu staru zagrebačku pjesmu pronalazimo u riječima – gdje mi je dobro tu ću i leći, idem i dalje svojim putem. Hodam, tražim sreću i ne volim laži.
Filmska karijera kćeri potpredsjednice vlade na akademiji donosila joj je samo četvorke, dok se filmom Zvjerka zasigurno uspjela izdići iznad kritika vlastite karijere. Diana O. Pusić kreira priču o odrasloj, starijoj ženi koja brine o svojoj majci. Nepokretna baka naizgled ne predstavlja neki veliki problem, ali ne i za dugo, jer neuroza u odnosu majke naspram kćeri postepeno kipi pojavom Zvjerke – šišmiša koji jedno veče uleti ispod Nadinog kreveta. Stogodišnjakinja Nada je nepristojna, gunđa, psuje i neprestano podbada Veru koja njezinu ‘zafrkanciju’ veoma teško shvaća. Napet, ali uhodan odnos dovodi do konačnog ubojstva kada Nada pronađe kćerkin dnevnik i odluči se na čitanje upisanih riječi na glas. Zvjerka je ujedno uspjela osvojiti i srca žirija i dobiti Zlatna kolica uz obrazloženje da je riječ o ‘originalnom i provokativnom scenariju.’
Za svoj kratkometražni film Cvijeće, redateljica Judita Gamulin dobila je nagradu za najbolju montažu na Festivalu studentskog filma Early Bird, koji se održao u Sofiji od 4. do 8. studenog. Cvijeće je svakako zanimljiv „kratkiš“. Priča prati dvije obitelji čiji su „pateri familias“ završili u bolnici i dijele sobu. Radnja se prvog dijela filma fokusira na prvu obitelj, dok je razgovor druge obitelji tek šum u pozadini dok se u drugome dijelu filma situacija izvrće i u fokus dolazi druga obitelj, dok je prva obitelj izvan njega. Priča sama po sebi nije neuobičajena, ali je srećom nadišla već isprane teme tinejdžerskog bunta i neshvaćenosti mladih, a poigravanje s perspektivom Cvijeću daje poseban ugođaj i dojam redateljske zrelosti.
Osim Nas dva, Andrija Mardešić je u sklopu programa Kockice na Zagreb Film Festivalu do sada prikazao dva filma: Noćna vožnja i Prokleti. Engleski prijevod naslova Two All Alone, začudo, više govori o filmu nego njegov originalan naslov jer implicira upravo na samoću glavnog lika Joška i njegove bake koji jedno drugome idu beskrajno na živce, ali istovremeno su i međuovisni jer su „samo njih dvoje“ u stanu. Iako je bilo nekoliko pokušaja humorističnih scena, disfunkcionalnost i grubost njihovog odnosa nije bilo moguće na taj način ublažiti, ostaje pitanje zašto je redatelj to uopće i pokušao, a pornografska scena u trajanju od nekoliko minuta koju Jošku pokušava gledati na televizoru i u kojoj ništa ne ostaje sakriveno, obavila je kinodvoranu u izraženi osjećaj neugode. Ipak, nekima se upravo ta provokativnost svidjela. U doba kad se osjeća jačanje konzervativne struje svijesti, ta bi scena mogla eventualno proći kao izraz bunta i erotske slobode u svijetu koji je sve više pokušava ugušiti.
Indonezija Darije Blažević film je o Matiji, ženi koja se sama brine za sina nakon što joj je muž otputovao na dugotrajan službeni put. Kad joj netko provali u auto, Matija upoznaje susretljivog policajca, koji jednog dana navrati do nje doma pod izlikom da ju je zaboravio upitati neka pitanja, no namjera se njegovog posjeta ispostavi mračnijom nego što se isprva činilo. Zbog toga što mu je prethodno rekla da njezinog muža neće biti još neko dulje vrijeme, policajca nije nimalo strah zahtijevati od Matije veću prisnost nego što ju je ona voljna pružiti te čak udara šakom u stol kad ona ne želi povlađivati fantaziji koju je stvorio u glavi. Njezina pritužba autoritetima u policiji je odbačena jer ne mogu optužiti nekoga zbog toga što je ona “osjećala” da policajac želi nešto od nje, a primjedba da ju je pokušao dotaknuti i njegov agresivan pristup, prolazi nezamijećeno. Indonezija je odraz tipičnog hrvatskog društvenog fenomena po kojem su žene u, očima drugih muškaraca, izložene i ranjive ako su same ili ako su im njihove muške polovice negdje daleko i nedostupne. No Indonezija je također i odraz uvjetovanog osjećaja tjeskobe koji svatko, ne nužno samo žena, dobije kad zna da mu autoriteti zaduženi za njegovu zaštitu nisu voljni pomoći.
Minjonja njanjonja redatelja Josipa Lukića snimljen je prema pobjedničkom uratku prošlogodišnje Palunkove radionice kratkometražnog igranog filma. Tema koja se provlači kroz film je izražena seksualnost dvojice braće, od kojih jedan ima 13 godina, a drugi je nešto mlađi. Prave se da analno siluju psa, a namjeru starijeg brata da mlađeg “izjebe u guzu” kao pravog “pedera” prekida zvonjava susjede koja ih moli da joj pričuvaju malenu djevojčicu. Radnja kulminira time da mlađi brat skida gaće pred djevojčicom od čega ona skriva glavu. Iako se svi sjećamo prijatelja iz vrtića koji je redovito skidao gaće da time privuče pažnju i šokira, ova priča ipak manje ima ulogu “upozorenja”, a više ima ulogu pretjerivanja. Iako djeca rano otkriju seksualnost, od toga ne treba praviti demona, kao što je slučaj u Minjonji njanjonji. Edukacija je djece po pitanju izraza poput “peder” koji nisu primjereni, naravno, važna, a od teme seksualnosti u djece ne treba bježati i ne treba od nje praviti bauka, već o njoj treba pričati, prvenstveno s djecom samom. Možda bi to bila bolja tema od one koja se, prilično vulgarno, provukla u ovom kratkometražnom filmu.
Medo mali glumačko je izdanje spomenutog Josipa Lukića pod redateljskom palicom Igora Jelinovića. U filmskome svijetu odjeknuli su njegovi “kratkiši” Dan Marjana i Snijeg u Splitu (u kojima je Lukić također angažiran), a Medu malog realizirao je u sklopu diplomskog studija filmske režije na Akademiji dramske umjetnosti. Sam za sebe kaže da bi teško mogao snimiti film koji nije splitski, a splitskoga štiha ne nedostaje ni u Medo mali. Arhetipska tema odnosa između majke i sina koji graniči s Edipovim kompleksom, ambijentalno je postavljena u specifično, mogli bismo reći – lepršavo, dalmatinsko podneblje. Biserin “medo” daleko je od umiljatog plišanog stvora, ali i od opakog frajera kakav bi možda priželjkivao biti. Ispod jednog podosta jednostavno predstavljenog odnosa “povuci-potegni” majke i sina leži potencijalno dublja problematika, gotovo tragedija jednog lika koji se nije uspio u životu pronaći i ostao mamin medo. Zbog svoje sažetosti i ekonomičnosti te neupadljivog stila, Medo mali možda neće impresionirati onako kako smo navikli da to rade hrvatski kratki ili dugi filmovi, ali donosi sa sobom neku vrstu šarma koji bi se ponajbolje mogla opisati jednim kadrom iz filma samog: krupnim planom Mije Anočić Valentić i njenog gotovo bezizražajnog lica za vrijeme čega se izvan kadra čuje Medin solilokvij o životu. Ukratko: životna ironija.
Jure Pavlović svojim je Piknikom šarmirao žiri 24. Dana hrvatskog filma, a i u konkurenciji Kockice mnogi su ga navodili kao favorita. Petnaestogodišnji Emir u društvu djelatnika socijalne službe odlazi u posjet svome ocu Safetu koji izdržava kaznu u poluotvorenoj kaznionici. Zbog gužve na sarajevskim cestama, Emir kasni, a njegovo se druženje s ocem samim time skraćava. Emir je kao i svi petnaestogodišnji dječaci ljut na cijeli svijet, a njegov otac se jednostavno mora nositi s time da njihovi piknici mogu jedino biti u okrilju zatvora. Igrajući na kartu sentimentalnosti, Pavlović snima besprijekoran, pomalo poetičan film o jednom danu oca i sina i svim zavrzlamama i obilježjima muških odnosa (poglavito generacijskih). Iako bi se Pavlovićem filmu teško mogla pronaći tehnička pogreška, način na koji pokušava i potencijalno uspijeva šarmirati svoga gledatelja, izrazito je providan i na trenutke, jeftin. Ipak, mnogima će se srce stopliti gledajući kadar sretnoga oca pored sina pod okriljem zalaska sunca, a Pavlović se neće libiti utažiti njihove apetite.
U programu Kockica zaigrali su još Igre malog tigra TV novinarke i studentice Akademije dramske umjetnosti Jasne Nanut, nagrađivana Belladonna Dubravke Tarić te Fantastična Ivana Sikavice.
Jubilarno je izdanje tako okupilo niz ponešto popularnijih imena kao i već nagrađivanih filmova što samo govori u prilog i samom značaju ovog programa i njegovoj konkurentnosti. Ostaje vidjeti hoće li se kome osmjehnuti i kakvo dugometražno ostvarenje.