Istaknuto
19.09.2017.

Do kraja godine ostalo je nešto više od tri mjeseca, taman dovoljno vremena da zaboravimo loše filmsko ljeto - ovo su naslovi koje nećemo propustiti.

18.09.2017.

Međunarodni festival razvojnog kazališta Ganz novi festival u svojem će se 7. izdanju održati u dva termina, od 21. do 24. rujna te od 7. do 16. prosinca. U rujanskom dijelu programa 70-ak umjetnika/ca i studenata/ica te 45 filmskih autora/ica predstavit će svoje plesne i kazališne predstave, multimedijalne instalacije, filmove i radionice.

Knjige

Tako je govorio Umberto Eco: Pet aktualnih razmišljanja

22.02.2016. Martin MajcenovićFoto: Wikipedia

Djelo Umberta Eca nije jednostavno svesti na jedan kraći internetski članak. Ne samo zbog njegove količine, već i zbog njegove raznolikosti, uzmemo li u obzir da je preminuli velikan bio romanopisac, esejist, lingvist, semiotičar, filozof i književni teoretičar. Tako ćemo riječ o njemu ovdje suziti tek na djelić njegove aktivnosti, i to one aktivnosti koja se zanima za procese društvenih i političkih promjena te za masmedije koji su od politike neodvojivi. Slijede sažeci i citati iz Ecovih eseja objavljenih u knjigama Rakovim korakom (naklada Izvori 2010, prijevod Vesna Paravić) i Konstruiranje neprijatelja i drugi prigodni tekstovi (Mozaik 2013, prijevod Mirna Čubranić).

Svatko ima svog neprijatelja

Eco je jednom, vozeći se njujorškim taksijem ostao začuđen kada ga je vozač Pakistanac upitao tko su talijanski neprijatelji, tko su njihovi povijesni protivnici s kojima se međusobno ubijaju od pamtivijeka. Vozač je ostao još začuđeniji kada je čuo da Talijani nemaju neprijatelja, a da su zadnji rat započeli s jednim neprijateljem i završili s drugim. Ecu se tek kasnije nametnuo zaključak da su najveći neprijatelji oni sami sebi, unutarnji i da je ‘jedna od nesreća naše države u posljednjih šezdeset godina upravo to što nismo imali pravih neprijatelja’.

‘Imati neprijatelja važno je ne samo kako bismo definirali vlastiti identitet nego i kako bismo iznašli prepreku prema kojoj ćemo odmjeriti svoj sustav vrijednosti i, sukobivši se s njom, dokazati vlastitu vrijednost. Stoga, kad takav neprijatelj ne postoji, valja ga konstruirati.’ Konstrukcija neprijatelja ne događa se preko noći, ona je dugotrajan proces koji ima svoje razvojne faze kroz stoljeća. Ona počinje stvaranjem stereotipa npr. o ružnom i smrdljivom pripadniku neke zajednice ili rase, što se s godinama lako preobrazi u potpuni rasizam. Tako je, primjerice, srednjovjekovni model Antikrista koji će se roditi iz židovskog naroda, postupno doveo do pojave antisemitskih ideja u Wagnera i Hitlera. ‘Od lica do odjeće i evo židovskog neprijatelja koji ubija djecu i napaja se njihovom krvlju.’ Isto je tako, od ženomrstva došlo do ‘konstrukcije vještice, remek-djela moderne civilizacije’. Primjere neprijatelja Eco, dakako, vidi i u modernom društvu, pa tako parafrazira jedan američki pamflet iz 1968. koji se protivi prestanku rata zamjećujući da bi ‘preobraćenje cijelog američkog društva na mir bilo katastrofalno jer jedino rat predstavlja temelj harmoničnog razvoja ljudskog društva’.

‘Čini se da se bez neprijatelja ne može. Razvoj civilizacije ne može ukinuti lik neprijatelja. Potreba za neprijateljem prirođena je čak i blagom čovjeku sklonom miru. U tim se slučajevima slika neprijatelja jednostavno seli s nekog ljudskog objekta na prirodnu ili društvenu silu koja nam na neki način prijeti i koja mora biti pobijeđena, bila ona kapitalističko iskorištavanje, zagađenje okoliša, glad Trećeg svijeta.’

Buka u modi

Čuvaj se medijske buke! Tako bi se u jednoj rečenici mogao sažeti esej Cenzura i šutnja objavljen 2009. godine. Eco obrađuje fenomen poplave informacijama putem medija, što nehotično postaje oblik cenzure, odnosno onemogućavanja pritoka bitnih informacija. Dok nas mediji zasipaju hrpom nebitnosti, bitno ostaje nevidljivo ako nismo kritički nastrojeni pri recepciji vijesti. ‘Glavni televizijski dnevnik TG1 najbolji je primjer te tehnike, prepun dvoglavih telaca, sitnih uličnih krađa, odnosno pretvorio se u pregled događaja koje su novine nekoć gurale na dno, a koji danas služe upravo kako bi ispunile tri četvrtine sata informacija, tako da se ne primijeti da su druge informacije koje je trebalo dati ostale prešućene.’

Naravno da problem buke raste kako se mediji razvijaju, pa je danas on još veći nego što je bio prije sedam godina. Jedino što su tada televizija, novine i internet bili u mrvu ravnopravnijem položaju, dok danas medijska buka uglavnom znači internetsku buku jer, osim što proizvodi svoju, nerijetko reproducira i televizijsku. ‘Internet, naravno, bez namjerne cenzure, predstavlja vrhunac buke kroz koju se ne prima ijedna informacija. Odnosno, kao prvo, ako se i dobije kakva informacija, ne zna se je li vjerodostojna, a kao drugo, pokušajte provjeriti neku informaciju na internetu: samo mi, ljudi od znanosti, radeći na tome deset minuta počinjemo filtrirati i pronalaziti podatak koji nas zanima.’

Doba neorata

Klasičnom paleoratu Eco suprotstavlja neorat, čiji je prvi primjer bio Zaljevski rat. Danas nam je on sasvim poznat: sirijska je situacija i sve vezano uz nju zapravo jedan neorat. Tri su osnovne značajke tog tipa rata: ne zna se točno tko je neprijatelj, rat nema bojišnicu, mediji premještaju neprijatelja u pozadinu. Riječ je o tipu rata u kojem zarađuju multinacionalne kompanije koje imaju interese s obiju strana barikade, dok su u paleoratu profitirale vojne industrije pojedinih zemalja. Promijenila se i percepcija javnosti o ratu, uzrokovana uglavnom promjenom medijske komunikacije. ‘U prošlosti se svaki rat zasnivao na načelu da građani, uvjereni u pravednost rata, jedva čekaju uništiti neprijatelja. No sada su informacije ne samo poljuljale vjeru građana, nego su ih stvorile ranjivima prema smrti neprijatelja: ona više nije bila daleki i maglovit događaj nego nepodnošljiv vizualni dokaz. Zaljevski je sukob bio prvi rat u kojem su zaraćene strane žalile za neprijateljima.’

Ideja neorata narušava i iluzorni koncept mira koji poznajemo. ‘Danas imam dojam da će rezultat biti – budući da paleorat nema ni pobjednika ni poraženog, a paleoratovi ne rješavaju ništa osim na razini psihološkog zadovoljenja privremenog pobjednika – jedan oblik trajnog neorata, s mnogo perifernih paleoratova koji će stalno ponovno započinjati i privremeno ponovno prestajati.’

Narod i provokacija su sve

U eseju O medijskom populizmu Eco analizira populizam i sustave medijske manipulacije na primjeru Silvija Berlusconija i njegovog režima. Populizam se temelji na floskuli koju je Berlusconi običavao koristiti, a ta se floskula zove narod, a čija se grotesknost i apsurdnost lijepo vidi u Berlusconijevoj izjavi ‘da on, koga je izabrao narod, neće prihvatiti sud onih koji su dobili to mjesto samo natječajem na temelju profesionalnih kvalifikacija’. Primjer je ekstreman do razine smijeha, no pozivanje na narod i karakteriziranje sebe kao ‘čovjeka iz naroda’ prisutno je u različitim režimima, a dobro je poznato i hrvatskom podneblju. ‘U biti, ‘narod’ kao izraz jedne jedine volje i jednakih osjećaja, gotovo prirodna sila koja utjelovljuje moral i povijest, ne postoji. Postoje građani, koji imaju različite ideje, i demokratski režim (koji nije najbolji, ali, kako se ono kaže, drugi su gori) kojim se određuje da će na vlasti biti onaj s kim se slaže većina građana. Ne narod, nego većina, koja se katkad dobiva ne običnim zbrajanjem pojedinih glasačkih listića nego po nekoj prihvaćenoj metodi izbora zastupnika’.

Na Berlusconijevu primjeru govori i o populističkoj metodi koja nam također nije nepoznata. Riječ je o provokaciji: provokaciji koja uzrokuje reakciju koja uzrokuje izigravanje žrtve. ‘Stoga mora davati obećanja koja, bez obzira na to izgledaju li njegovim pobornicima dobra, loša ili neutralna, moraju izgledati kao provokacija pred očima kritičara. I mora proizvesti jednu provokaciju na dan; još bolje ako je nepojmljiva i neprihvatljiva, jer mu to omogućava da zauzme naslovne stranice i udarne vijesti u medijima te da uvijek bude u središtu pažnje. Drugo, provokacija mora biti takva da oporba mora odgovoriti, i prisiliti oporbu na energičnu reakciju. Berlusconijev uspjeh u izazivanju ogorčene reakcije oporbe (ili čak medija koji ne pripadaju oporbi, ali koji ne mogu propustiti u tišini prijedloge koji potpuno izvrću smisao ustava) omogućavaju da dokaže vlastitim biračima kako je žrtva progona (zar ne vidite, što god da kažem, napadaju me)’. Poznato, zar ne?

Janjeća zavjera

Diktatorski populizam koji vodi u rat aktualizacija je basne o vuku i janjetu. Vuk će pojesti janje opravdavajući se prvo da je ono govorilo loše o njemu, a potom da je o njemu loše govorio njegov otac. Nemogućnost prisile tjera na privolu. ‘Ako, po rječniku, prisila znači ‘zloupotreba vlastite moći radi postizanja prednosti pred žrtvom, protiv njezinih interesa’, i ‘nepošten postupak s prijelazom granice dopuštenog’, često nasilnik, znajući da se služi prisilom, želi na neki način opravdati svoj postupak i čak – kao što se dešava u diktatorskim režimima – želi privolu od onih na koje primjenjuje prisilu ili želi pronaći nekoga spremnog da ga opravda. Stoga je moguće primijeniti prisilu i upotrijebiti govornička sredstva kako bi se opravdala vlastita zloupotreba moći.’

To se koristi u mnogim režimima i na razne načine, od toga počinju ratovi kao. Primjerice, tako je počeo talijanski napad na Etiopiju u Drugome svjetskom ratu, potpomognut frustracijom nedovoljnog dobitka iz Prvoga svjetskog rata. ‘Kako bi zadržale privolu nacije na svoje odluke, diktature općenito prozivaju jednu zemlju, jednu skupinu, jednu rasu, jedno tajno udruženje, koji su se urotili protiv sigurnosti naroda kojim vlada diktator.’ Dakle temelj privole je dobar stari mit o ugroženosti nacije, navodna zavjera koja proizlazi od pojedine skupine ljudi. Najsumanutiji primjer koji Eco ističe je navodna židovska zavjera kojom se opravdava arapski terorizam, a koja ide toliko daleko da optužuje Pokemone za širenje židovske propagande ne isključujući mogućnost da Japanci u sinkronizaciju umeću rečenice kao što su ‘ja sam Židov’ ili ‘postani Židov’. ‘U svakom slučaju, za fanatike se zavjera i konspiracija Drugog ugnijezdila posvuda.’

Komentari