“Teror tolerancije” (Teatar &TD): Nitko nema pravo biti neuvrijeđen
Dvije i pol godine nakon autorskog projekta “Potop”, redatelj i glumac Miran Kurspahić vratio se u svoje “matično” kazalište Teatar &TD s predstavom “Teror tolerancije”, premijerno odigranom 15. studenog u koprodukciji s KUFER-om. Kurspahić je u proteklih deset godina u &TD-u postavio niz inovativnih i nekonvencionalnih autorskih projekata. U tome je najdalje otišao u predstavi “Rasprodaja” u kojoj je publiku poveo u razgledavanje brojnih prostora Studentskog centra, pritom odavši počast velikoj i značajnoj kazališnoj povijesti Teatra &TD. “Potop” je u tom pogledu bio njegov najbliži rad klasičnom dramskom kazalištu, što je rezultiralo nagradom za najbolju predstavu na Marulićevim danima 2015. godine te nominacijom za Nagradu hrvatskog glumišta.
“Teror tolerancije” je interaktivna predstava u kojoj su izvođači u izravnoj komunikaciji s gledateljima, koje kroz niz političkih tema i radikalnih primjera pokušavaju isprovocirati i potaknuti na razmišljanje. Riječ je o satiri koja bez dlake na jeziku gledatelje neprestano bocka, nudi im pregršt tema za razgovor poslije predstave, ali i dovoljno duhovitih replika i skečeva kako iz gledališta ne bi izašli skroz deprimirani. Kurspahić je režirao dinamičnu predstavu u kojoj se odlično služi rekvizitima, scenografijom, kostimima i drugim izražajnim sredstvima kako bi kreirao maštovite i upečatljive prizore pune kritičnosti i simbolike te oživio zanimljive i unikatne likove. Nepresušnu inspiraciju pronalazi u aktualnostima na hrvatskoj i svjetskoj društveno-političkoj sceni, a mora se pohvaliti i odličan odabir veoma nadahnute glumačke postave.
Sat i 45 minuta duga predstava podijeljena je u dva dijela. U prvom dijelu publici se predstavlja politička stranka Istina, od predizborne kampanje do prezentacije rezultata povodom prvih sto dana njihove vlade. Njihovi su govori puni floskula i političkih obećanja kakvih smo se, pogotovo posljednjih godinu dana, previše naslušali. U tome uspijevaju pretjerivati više od hrvatskih političara, no da sve skupa nije tako smiješno, bilo bi itekako tužno. Zgodna su rješenja s WC školjkama i zrcalima koja nam šalju jasnu poruku da političari samo s*** i da ne vide dalje od svog nosa, istovremeno uvjeravajući sami sebe u svoja “obećanja” i parole.
Oduševljava scena u kojoj Iskra Jirsak i Csilla Barath Bastajić tipkaju popis ljudi koje kao političari ne smiju uvrijediti. Popis je poduži i na njemu se nalaze doslovno svi, od hipstera preko ekologa do branitelja i Todorića, a razlozi su urnebesni – ne smijemo uvrijediti Frljića da nas ne stavi na gaće, ne smijemo uvrijediti kritičare iz očitih razloga, ne smijemo uvrijediti navijače jer se netko mora šorati… U toj sceni postaje jasno u kojem smjeru ide predstava. Danas bi svi morali paziti što govorimo kako se netko ne bi uvrijedio jer su odjednom svi postali društveno ugrožene i veoma osjetljive skupine prema kojima se treba odnositi s pažnjom. Nisu invalidi, nego osobe s fizičkim poteškoćama, nisu pederi, nego gay populacija, a kako kažu u predstavi, ‘ni za kretene ne smiješ reći da su retardirani’.
Kurspahić i njegova ekipa u svemu pretjeruju kako bi kritika i poruka bile nedvosmislene i direktne. Tako Sven Jakir okupljene pozdravlja s ‘drage dame i gospodo, muškarci i žene, trans-osobe, trans-muškarci, trans-žene, aseksualci…’, sve dok ne nabroji barem 40-50 različitih pojmova i pritom zaboravi što je uopće prvotno htio reći. Upečatljiva je i prezentacija na kojoj je ispisano desetak tema i pojmova o kojima se ne smije govoriti, od nasilja, droga i alkohola do seksualnosti i smrti, kako te “neprimjerene” riječi ne bi čuo netko kome nisu namijenjene i koga bi, naravno, mogle uvrijediti.
Kao što u predstavi i sami spominju, moderno društvo ograničava slobodu zbog sigurnosti. Ograničava se sloboda govora kako bi se svi osjećali sigurno i kako nitko ne bi bio uvrijeđen. No kako to lijepo kaže veliki zli vuk, nitko nema pravo biti neuvrijeđen. Apsurd političke korektnosti, uz već spomenute primjere u kojima se pretjeruje s uljudnošću, dočaran je kroz priču o tri praščića koja je ispričana kao lutkarski igrokaz. Upotreba lutkarstva odlično je rješenje koje dinamici cijele predstave daje novu dimenziju. Ovo je svakako jedan od najboljih prizora predstave koji potpuno okupira pažnju gledatelja, koji vjerojatno već dugo nisu pogledali lutkarsku predstavu. Iako netko od glumaca ironično spominje nešto poput ‘što tjerate odrasle ljude da gledaju lutkarstvo’, cijeli prizor pokazuje da je riječ o itekako dobrom i prikladnom rješenju koje se bez problema uklapa u koncept predstave.
Za vrijeme tog lutkarskog igrokaza oko publike se zatvara crveni zastor. Pritom su glumci nekolicinu gledatelja odvojili od ‘relativne većine’ tako što su im na uši stavili slušalice te ih pomoću spomenutih zastora zatvorili u izolirane kabine, tzv. safe space. Ovakva briljantna ideja pruža još jedan ironičan komentar u smjeru slobode govora i sigurnosti “osjetljivih” skupina. Jedini način da se efikasno maknemo od potencijalnih prijetnji i uvreda je taj da ništa ne vidimo i ne čujemo. Bit ćemo sigurni unutar svoja četiri zida, no nećemo vidjeti ni čuti ništa izvan toga.
U drugi dio predstave uvodi nas veliki zli vuk svojim ne baš bezazlenim monologom. Domagoj Janković oduševljava kao fanatičan vuk koji gledatelje pokušava upozoriti i potaknuti na promjenu. Vuk kaže da je dosta skrivanja iza političke korektnosti i života ispod staklenog zvona gdje se pravimo da smo svi puni ljubavi i tolerancije spram međusobnih različitosti. Stoga vuk saziva ‘dijabolični cirkus frikova’ koje je društvo osudilo zbog onoga što su rekli ili čak zbog toga što jesu (licemjerno, je li?). Riječ je o Caitlyn Jenner, Brigitte Bardot, Viktoru Orbanu i Johnu Gallianu. Njihovi su stavovi možda skandalozni, no sloboda govora trebala bi jamčiti da ih ipak mogu izreći.
Brigitte Bardot (Iskra Jirsak) je pet puta bila kažnjena u Francuskoj za poticanje rasne mržnje zbog komentara o useljeništvu i islamizaciji Europe. Njena je argumentacija u predstavi da želi zaštiti europske vrijednosti. Tko želi živjeti u Europi, mora prihvatiti europski način života i nema pravo zagovarati šerijatski zakon. Viktor Orban je možda i najnepopularniji političar u europskim okvirima, posebno mrzak Europskoj uniji zato što je njegovo mišljenje suprotno stavovima većine europskih državnika. Orban (Csilla Barath Bastajić) u predstavi ističe kako su Mađari uvijek prihvaćali strance ako bi oni doprinijeli mađarskoj kulturi i tradiciji, no da će se uvijek protiviti onima koji toj kulturi i tradiciji prijete. Jirsak i Barath Bastajić glume na francuskom odnosno mađarskom, što je još jedno u nizu originalnih i nesvakidašnjih rješenja.
Činjenica da glume na francuskom i mađarskom jeziku za njih kao da je oslobađajući faktor. Očekivali bi malu dozu nervoze ili nesigurnosti u izvedbi, no njihov je govor posve prirodan, opušten i uvjeravajuć, a nastup borben, vatren i nepokolebljiv, posebice kad Barath Bastajić brani mađarski ponos ili kad Jirsak govori o seksualnim slobodama i društvenim normama koje je Bardot svojevremeno pregazila. Užitak ih je pratiti, kao i Kurspahića koji je kao John Galliano jednostavno genijalan. Kurspahić je tu ulogu očito skrojio po svojoj mjeri i stoga mu pristaje kao salivena. Galliano je prije nekoliko godina bio u skandalu zbog nekoliko pijanih šala o Židovima koje je Kurspahić odlučio reinterpretirati i prepričati. Teško je ne smijati se, ne toliko zbog tih viceva, koliko zbog Kurspahićeve urnebesne izvedbe.
Monolog Svena Jakira u ulozi Caitlyn Jenner najmanje je dojmljiv jer nema jasno fokusiranu problematiku. Tri puta izlazi pred publiku, no nikako da dođe do neke poante. Kod ostalih likova jasno nam je koju poruku šalju. Caitlyn Jenner je veoma zanimljiva ličnost koja ima ogroman potencijal, no u usporedbi s ostale tri transformacije zaista je šteta što priča o transrodnoj osobi koja je velika reality zvijezda i gorljivi zagovornik Trumpa nije otišla dalje od fraze ‘difference is good’, koja s brojem ponavljanja postaje pomalo iritantna.
Scenografkinja Nina Mia Čikeš pozornicu je velike dvorane &TD-a donekle pretvorila u cabaret scenu u kojoj su gledatelji sa svih strana okruženi konstrukcijom s koje vise spomenuti zastori i po kojoj se kreću glumci (izuzev kada silaze među publiku). Kostimografkinja Katja Šunjić Kudin odradila je sjajan posao, posebice s kostimima Johna Galliana i Brigitte Bardot koji izvrsno odgovaraju njihovim karakterima i onome što govore te s velikim zlim vukom čija preobrazba nije očita, no izvrsno odgovara liku.
U srži predstave “Teror tolerancije” nalazi se pojam slobode. Raspravlja se o opreci slobode i sigurnosti, o čemu sam pisao u kritici predstave “Žena” kao kontrastu slobode i kontrole, “dva kontradiktorna pojma koja se međusobno isključuju”. Gdje postoji kontrola, nema slobode. Na sličnoj relaciji mogu se promatrati sloboda govora i govor mržnje. Ako se nešto proglasi govorom mržnje i na taj način zabrani, samim se time ograničava sloboda govora. U sudbinama ženskih likova drame “Tri zime” Tene Štivičić također se prepoznaje motiv slobode – žene u doba Prvog svjetskog rata nisu imale pravo na obrazovanje niti su mogle upravljati vlastitom sudbinom, za razliku od njihovih unuka koje ta prava često olako prihvaćaju. “Teror tolerancije” naglašava važnost obrazovanja i ističe da će znanje uvijek pobijediti neznanje, ako se usmjeri u pravom smjeru. Izgleda da je propitivanje slobode (govora, spolne ravnopravnosti, obrazovanja…) najvažnija kazališna tema u 2016. godini – i to itekako aktualna.
“Teror tolerancije” ostavlja snažan dojam na gledatelja i teško je izbjeći raspravu nakon predstave, ali odlične glumačke izvedbe mogu vas i podosta zabaviti. No nesumnjivo je da se društveno-politička scena mijenja, a želimo li izbjeći totalitarizam, kao što vuk zlosretno nagovještava, potrebno je probuditi se i početi djelovati. Ljevica se više ne može kretati u safe spaceu iz kojeg će paziti da ničiji osjećaju ne budu povrijeđeni. Sloboda govora više nije glavno oruđe ljevice i liberala. Oni su pali pod teretom političke korektnosti, a slobodu govora prigrlili su Trump, Orban i zagovaratelji Brexita. Stoga je “Teror tolerancije” poziv na revoluciju. Hoće li ljevica nastaviti braniti svačije osjećaje i sigurnost ili će promijeniti igru i stati u obranu slobode? Upravo to čini “Teror tolerancije” politički izazovnom i društveno izuzetno aktualnom predstavom.
