Recenzija – ‘The Waiting Room’ (Tindersticks): Čekaonica za snove
„Joooj kako me nerviraš s tim svojim Tindersticksom. Ne možeš na svako moje pitanje šta radiš odgovoriti da čekaš Tinderstickse. Čovječe, nisu imali dobre albume skoro još od kad im je magareća glava bila na slici albuma. Ta tvoja gotivnost prema njima, ne znam od kud se stvorila. Ne možeš zagristi za par dobrih pjesama s njihovih loših potonjih albuma i očekivati da će to biti oni stari dobri Tindersticksi.“
“The Waiting Room”, novi album Tindersticksa, izašao je prekjučer. Nakon četiri godine čekanja, pojavila se erodirana magareća glava na naslovnici njihovog albuma. Hipsterizam, reklo bi se. Dok je magareća glava krasila omot albuma 2001. godine, taj pojam nije bio korišten. Meni se sviđa, možda podsvjesno želim da bude ispunjen instrumentima i glasom kojima je bio ispunjen onaj prvi album s magarećom glavom.
Ono što sam imala priliku čuti prije izlaska cijelog albuma je pjesma We Are Dreamers koja je nastala u suradnji s Jehnny Beth, frontmenicom benda Savages, čiji je novi album također izašao prekjučer. Ta predzadnja stvar s albuma počinje puhačkim instrumentom koji se ubrzo isprepleće s gitarom. Lijepa asimilacija. Još ljepša asimilacija baritonskog glasa Stuarta Ashtona Staplesa i violentnog ženskog glasa Jehnny Beth. Sasvim zadovoljavajuće i ohrabrujuće za slušanje ostatka albuma. „I only dance to remember“ stih je koji sadrži ljupkoću i dragost, kojeg je meksičko-američka pjevačica Lhasa de Sela naočito i poželjno otpjevala u duetu sa Stuartom na numeri Hey Lucinda. Melodija pjesme Hey Lucinda izlazi kao iz starih glazbenih kutija te u konačnici stvara kompletan slow motion tijekom cijele pjesme. Pjesma je inače nastala prije šest godina, prije nego li se draga prijateljica Stuarta razbolila. Prisjetimo se da je s navedenom pjevačicom Stuart snimio pjesme That Leaving Feeling i Sometimes It Hurts s albuma „Waiting for the Moon“.
Naravno da je teško suditi album preko dvije pjesme koje su izašle uoči albuma, ali već tada je “The Waiting Room” zvučao obećavajuće. Napokon je došlo vrijeme za preslušavanje ostalih pjesama. Pjesma koja otvara albuma cover je pjesme Follow Me Bronislawa Kapera, filmskog kompozitora koji je s navedenom numerom bio nominiran za Oscara za film “Mutiny on the Bounty”. Na albumu su još dvije instrumentalne skladbe, Fear of Emptiness i Planting Holes, jednostavne instrumentalne pjesme koje imaju tužnu notu.
Imena pjesama od početka do kraja kao da prepričavaju ljubavni put, no ne samo imena, već i riječi pjesama. Drhtave zadimljene balade prevladavaju albumom, otpjevane dubokim glasom, emulgirane u romantizam, gdje je instrument emulgator tom lutanju. Lutanje pjesmama možete doživjeti i vizualno jer je bend paralelno snimajući album radio i na filmskom projektu u kolaboraciji s Clermont- Ferrand internacionalnom festivalu kratkog filma. Za svaku pjesmu snimljen je i kratki film.
Kada bi trebala odvojiti najbolju pjesmu s “The Waiting Room”, bila bi to Hey Lucinda, možda jedina pjesma koja odskače od tradicionalne strukture pjesama. No, ništa manje predivne nisu ni Second Man Chance, kao i Like Only Lovers Can. Terminalno, drago mi je da su dečki shvatili da su skrenuli s puta kad su izdali album „The Something Rain“ i uzeli si vremena da porade, koliko na sebi, tako i na ovom albumu, što u finalizaciji znači da se isplatilo zadržati u toj „čekaonici“.
