Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Intervju

Ziherov glazbeni lonac – Meant to Be: Wake-up call iz Istre

14.01.2017. Karla DolenčićFoto: facebook.com/pg/meanttobeMTB

Pravo osvježenje pojavilo se prije nekoliko godina na hrvatskoj sceni, točnije u Umagu, a danas se o njima piše diljem svijeta. Oni su Meant to Be i stvaraju agresivnu, društveno angažiranu glazbu u inače mirnoj Istri. Postavu čine Alen Hodović (vokal), Nola Filipović (bass), Denis “Johnny” Nadarević (gitara), Marko Purišić (gitara) i Martin Purišić (bubnjevi), a iza sebe imaju EP “Veni, Vidi, Vici” (2014.) te novi singl Raise Me Higherkoji najavljuje nadolazeći album. Prošlog su petka u riječkoj Beertiji održali još jedan odličan nastup a Ziher je ulovio priliku i odlučio saznati sve o njima, od početaka pa do planova za budućnost.

Osnovani ste već sad davne 2014. godine – zanima me kako ste se okupili i došli na ideju za ovaj bend? Je li se postava mijenjala od osnivanja?

Bend je nastao zapravo kao zezancija jer nismo imali što raditi (studenti) pa smo se na blef dogovorili oko instrumenata. Uz to, bend je zapravo jedan veliki “in your face” Umagu, Istri i cijeloj Hrvatskoj – u Istri se rijetko kad nađe nešto osim indie glazbe pa smo mi odlučili napraviti jedan, za Istru, veoma agresivan bend. Postava se podosta mijenjala tokom godina i ova današnja je zapravo nastala 2016. godine, a od originalnih članova ostali su pjevač i gitarist.

Otkud naziv benda, Meant To Be?

Pa to je zapravo prvo i jedino ime oko kojeg su se četiri tadašnja člana složila. Naziv nastaje zapravo pod utjecajem teksta nekih pjesama kao na primjer Avril Lavigne – My Happy Ending, inače pjesma koju jako volimo, pa onda Mumford and Sons – The Cave itd. Moramo svakako istaknuti i utjecaj Fran Fine (The Nanny) koja često govori „We were meant to be!“.

Vaš žanr se može navesti kao metalcore, i jedan ste od rijetkih takvih bendova na ovim prostorima. Pretpostavljam da ste se odlučili za tu glazbu jer ste i sami njezini fanovi?

Naš se stil zapravo samo relativno može navesti kao metalcore. Mi nismo krenuli stvarati bend s idejom o tome koju ćemo vrstu glazbe svirati nego je to došlo samo od sebe – svi smo mi metalci ili pankeri, a s druge strane svi slušamo pop. Tako na kraju prirodno dolazi da imamo pop refrene, ali da same pjesme imaju agresivnost recimo Slipknota, starog Bring Me The Horizona ili pak Linkin Parka.

Koje biste bendove naveli kao uzor?

Svatko od nas ima različite glazbenike koje bismo naveli kao uzore. Neki od nas obožavaju AC/DC dok drugi uzore vide u Franku Sinatri i Andyu Williamsu. Mi u jednom trenutku slušamo Architectse, a u drugom Adele, Siu i Killswitch Engage. Postoje naravno neki zajednički idoli kao što su to Slipknot i Linkin Park.

Foto: Facebook.com/meanttobeMTB

Vaši tekstovi kritiziraju brojne problematike današnjeg društva: imperijalizam, ratovi, deterioracija društva. Tko je zadužen za pisanje tekstova i otkuda dolazi inspiracija?

Većinu tekstova piše Alen (vokal), a ponekad mu recimo Marko (gitara) pošalje neke članke ili nešto slično što bi ga moglo po tematici inspirirati. No u samom stvaranju sudjelujemo svi jer svatko dodaje neke svoje ideje. Dosta se ljudi danas kroz glazbu želi maknuti od društvenih problema pa tako dolazi do repetitivnosti, a mi smo odlučili usprotiviti se tome uz pomoć svojih tekstova i uvesti nešto drugačije. Ili će nas ta odluka pojesti i nestat ćemo ili će nas to dignuti u pogledima ljudi.

Vaš prvi EP, „Veni, vidi, vici“ je ugledao svjetlo dana krajem 2014. godine, čime ste najavili svoj stil i tematiku koja je maloprije spomenuta. Koliko rada je zahtijevalo stvaranje tog EP-ja? Postoje li neke anegdote vezane uz njega koje biste istaknuli?

Pa u početku smo zapravo snimili album, prvo u Umagu a onda u Beogradu. No odustali smo od toga jer nismo bili zadovoljni. Došlo je do situacije gdje smo odlučili da idemo svirati ponovno, ali samo tri pjesme. Snimili smo taj EP kao da ide uživo, svi istovremeno. Ono što nam je najviše ostalo u pamćenju što se tog EP-ja tiče jest da su ljudi uzeli te tri pjesme kao da mi pjevamo o sebi pa smo dobili puno kritika u stilu „tek ste izdali prvu pjesmu a već pjevate we came, we saw, we conqured“. Oni nisu shvatili da taj tekst zapravo govori o ljudskom napretku i imperijalizmu, nego su nas napali da smo egoistični gadovi.

Gdje nastaju vaše pjesme i spotovi?

Sve nastaje u Umagu. Imamo jedan zajednički mali studio u koji dođemo i onda osmišljamo riffove te kasnije radimo na glazbi. Nadolazeći album smo snimili u Beton Studiju u Zagrebu s Markom Matijevićem.

Vaš novi singl, Raise Me Higher, ipak je nešto drugačiji od pjesma koje smo prije čuli. Koja je priča o njegovom nastanku?

Marko je s jednim svojim prijateljem napravio tu pjesmu ali je bila skroz drugačija od ovog što je danas, bila je mirna i akustična. Potom ju je predstavio bendu, probali smo je svirati ali nije bila dobra takva kakva je tada bila. Potom smo odlučili napraviti nešto žestoko, osmišljali smo riffove i tako je nastala verzija kakvu danas sviramo – agresivna glazba i miran refren koji je ostao od prethodne verzije.

Raise Me Higher je postigao izuzetan uspjeh prilikom lansiranja na Youtube, a samim time se povećao i uspjeh ranijeg singla Veni, vidi, vici. Kako ste se osjećali u onim prvim danima kad je izdan i kad su krenuli pogledi? Kako komentirate taj uspjeh danas?

Kad je spot izašao Johnny je doma spavao jer je prestar, Nola je bio u svom Vrsaru, a Marko, Martin i Alen su se družili s još nekim ljudima te su u jednom trenutku odlučili pogledati koliko ima pogleda – i onda je nastala fešta. Neki od nas su očekivali oko 20 tisuća pogleda u mjesec dana, neki toliko u tjedan dana. Na kraju su sva naša očekivanja ispala kriva u pozitivnom smislu, svi smo bili u šoku kad smo vidjeli kako ti pogledi rastu, a u istom smo raspoloženju i danas. Možda ćemo biti one hit wonder poput Who Let the Dogs Out?

Uz to moramo napomenuti da su nas ljudi optužili da smo platili poglede i iskreno nas zanima kako to uopće funkcionira, pogotovo ako uzmemo u obzir da smo mi ili studenti ili na birou i nije da imamo novaca za takvo nešto.

Singl zapravo najavljuje novi album, „The Statement of a Broken Mind“. Kad ćemo imati prilike slušati taj album? Koliko pjesama će biti na njemu?

Devet pjesama će biti poput Raise Me Higher – ne s akustičnim dijelom nego agresivnijih – a jedna će pjesma biti akustična, što znači da će ukupno biti deset pjesama. Za tu desetu čekamo još jednu potvrdu za suradnju s čovjekom koji je od nas veći, galantniji i šarmantniji tisuću puta i ako dođe do toga, nitko neće biti sretniji od nas.

Sljedeći petak, 20. siječnja, počinje izlaziti triologija “Songs Against Bombs”, odnosno tri pjesme koje sadrže antiratnu propagandu, izražavaju nezadovoljstvo imperijalizmom. Drugim riječima, svaki će drugi petak izaći jedan lyric video, a za sam izlazak albuma čekamo još jednu potvrdu i onda krećemo, samo je pitanje datuma.

Imate li trenutno nekih planova za ovu godinu – koncerti, turneje?

Trenutno imamo skoro pa deset potvrđenih međunarodnih koncerata – Hrvatska, Slovenija, Italija itd., ali mislimo da će ih biti još više.

Kao da smo na kraju razgovora za posao, gdje se vidite za 5-10 godina?

Ma mi smo ti divlji momci, živimo u trenutku i jedemo ćevape na intervjuu. Šalu na stranu, htjeli bismo ono što nije realno za hrvatsku scenu, a to je da ne moramo iz svog džepa vaditi za spotove i albume. Za deset godina možda i to da živimo od te glazbe, odnosno da barem imamo neku prosječnu, solidnu plaću. Svi mi trenutno imamo neke druge opcije, no ovaj nam je bend uvijek svima na prvom mjestu – svi smo mi još kao klinci htjeli biti u nekom bendu. Ako se naše želje ne ostvare mi smo osigurani, ali pouzdajemo se u to da će u budućnosti doći do napretka kakvog priželjkujemo.

Komentari