Ziherov glazbeni lonac – And The Kid: Samo iskrena glazba rezonira na pravi način
Iz dimnjaka hrvatskih tvornica već se odavno ne puši. Radnička klasa postaje burzovna klasa, a u vremenima kada su novac i njegov nedostatak neizbježna tema, stasala su četvorica mladića koji svoje pjesme stvaraju iz iskrene ljubavi prema glazbi. Braća Starčević, Filip (vokal, gitara) i Bruno (gitara) te Ivan Mioč (bas) i Pavle Gulić (bubnjevi) obraćaju se upravo tom malom čovjeku koji čeznutljivo pogledava u umrtvljene dimnjake tvornica netom prije nego će zagristi u tanko rezanu koricu bijelog (!) kruha. Oni su And The Kid ili, kako im neki tepaju, hrvatski The Smithsi. Iza sebe imaju hvaljeni album “Factories” kojeg možete poslušati na bandcampu.
Naša underground glazbena scena ipak nije toliko zapuštena. Već se nekoliko godina lagano krčka ono što je, između ostalog, i nas potaknulo da upregnemo Ziherov glazbeni lonac. Ovom prilikom razgovarali smo s braćom Starčević s kojima smo polemizirali o svim recesijskim temama – prodavanju guzica, odlasku iz Hrvatske, usporedbama s inozemnim utjecajima i poimanju uspjeha. Voda u Ziherovom glazbenom loncu je zavrila, stavljamo sol (ne na ranu, u lonac) i krećemo.
Kako je sve počelo?
Filip: U početku smo Bruno i ja svirali u sobi, bili smo naravno glazbeno neobrazovani, nismo znali baš mnogo o muzici. Imali smo inspiraciju i napravili neke svoje stvari, bilo je to tamo negdje 2008. godine, dakle dosta davno. Tada smo upoznali jednog dečka, zvao se Dominik i bavio se amaterskim snimanjem. Snimio nam je prvu pjesmu, Factories, i tako je zapravo sve započelo. Zaključili smo da dobro zvučimo i krenuli tražiti bend. Budući da nismo znali nikoga tko svira, počeli smo tražiti preko foruma i tamo naišli na neke totalno krive ljude. A onda je Bruno pitao Mioča s kojim je išao u srednju bi li svirao. Mioč je bio dosta….
Bruno: Metalac.
Filip: Metalac, da (smijeh). U tom je trenutku svirao već desetak godina, bio je iskusan i pristao je. Kasnije nam je priznao kako je mislio da će sve to biti zajebancija, da ćemo imati dve-tri probe i to je to, ali evo, još smo skupa. Onda je došao i Goran, naš prvi bubnjar, počeli smo svirati, vježbati neke nove stvari i dosta smo brzo krenuli sa snimanjem albuma, već tamo negdje krajem 2011. godine. Početkom 2012. snimljeni su bubnjevi, a kako se snimanje odužilo, u međuvremenu je Gorana zamijenio Pavle. Album smo zgotovili krajem 2013., izdali ga i dobili jako pozitivne recenzije. I eto nas sada tu.
Što je za vas ta hrvatska underground scena u koju se sami svrstavate?
Filip: To je dobro pitanje. Ne znam, što za nas to znači? Underground scena je scena na kojoj ljudi sviraju većinom iz ljubavi prema glazbi. Nema tu para, novci nisu u igri.
Znači to je razlika između undergrounda i mainstreama – novci?
Filip: Pa ja bih rekao da je to najbitnija razlika. Mi nismo bend koji ima takav zvuk da ga sluša samo nekoliko ljudi na svijetu, imamo normalan rock zvuk i tekstove na engleskom. Jednostavno smo marginalizirani.
Bruno: I mediji nas ne jebu za suhu šljivu.
Mislite da je za zaraditi potrebno izgmizati u mainstream?
Filip: Potrebno je izaći iz Hrvatske. Ali na kraju krajeva, mi ovdje nismo zbog novca, već zbog te neke ideje koju želimo prenijeti ljudima. A i zabavno je imati bend.
Kako bi za vas izgledala idealna mainstream scena u Hrvata?
Filip: Više rock glazbe. Pritom mislim na normalan indie rock, rock koji bi se puštao na radiju.
Bruno: Ima toga, samo što ljudi ne idu na koncerte. Dok ljudi ne dolaze na koncerte, ne može postojati scena.
Filip: Istina, nema ljudi koji bi scenu napravili živom. Iako se unazad par godina ipak počelo nešto događati, sve je to još premalo.
U svojim se pjesmama obraćate radničkoj klasi. Postoji li ona uopće?
Filip: Postoji, radnička klasa će uvijek postojati. Uvijek ima onih koji zarađuju najviše i onih koji zarađuju najmanje.
Bruno: Većina je njih na burzi, ne rade i jedva preživljavaju.
Imaju li oni vremena uopće slušati glazbu? Možda je ponekad lakše u tim situacijama slušati lakše note, dignuti ruke u zrak i baciti čaše o pod…
Filip: Možda je to lakše, da. Ali njihovim klincima je isto loše, starci im nemaju posao i na taj se način i oni mogu poistovjetiti s našim pjesmama. I ja sam trenutno na burzi pa slušam glazbu.
Uspoređuju vas s The Smithsima, utjecaj se čuje. Kako vi gledate na to?
Filip: To zvuči super, ali velike su to cipele za napuniti. U jednu ruku je super čuti da smo kao Smithsi, a onda se sjetiš što Smithsi doista jesu. Lijepo je, ali ne bismo voljeli da nas to prati zauvijek. Možda je sve to malo pretjerano.
Bruno: Kod nas je zapravo toliko mali izbor bendova, dovoljno je da trunkicu ličiš na nešto strano i poznato da te strpaju u tu kategoriju i usporede s tim. Smithsi su nam definitivno uzor i volimo ih, a sad jesmo li ili nismo slični njima, ne znam. U svakom slučaju, nije namjerno.
Možda su te usporedbe samo način na koji vam mediji kažu „dobri ste“. Lakše je reći „zvuče kao Smithsi“.
Filip: Moguće, da. To si dobro rekla.
Nastupali ste na RockOffu. Kako gledate na cijeli taj koncept promicanja underground scene? Pomaže li vam to?
Filip: Sigurno da pomaže. Iako, na RockOffu nastupaju i bendovi koji su totalni pop-rock mainstream koji se nama ne sviđa. Ali zapravo super nam je to došlo, nemoj gristi ruku koja te hrani.
Na RockOff ste se prijavili s pjesmom Orange koja pomalo odskače od ostalih pjesama s albuma. Ima li nešto ispod te kore, što se dogodi kada se oguli naranča?
Filip: Da, to je naša najpopastija pjesma. Još kad smo snimali album Bruno je razmišljao da je maknemo, tjedan dana prije nego je album trebao izaći raspravljali smo je li ipak malo previše pop ili ne. Činila mi se kao dobra stvar i ostavili smo je. I eto dobro nam je došla. Dobra je pjesma, totalni pop, tekst se čini bezazlen, ali nije, ima neke skrivene poruke.
Hoćeš li nam ih otkriti?
Filip: Ne treba, hvala (smijeh)
U jednom ste intervjuu rekli da ste ljuti na medije. Zašto?
Filip: Istina, postoji ta izjava. Dali smo ju tik nakon RockOffa.
Bruno: Cijela ta RockOff spika zavrtila je to da se uopće pojavljujemo u medijima, da se piše o bendovima poput nas. Do sada se događalo da imaš koncert, a nitko te ne dođe poslušati i napisati neki izvještaj; izdaš album u Hrvatskoj u kojoj se ne izdaje milijardu albuma, a nitko ga ne recenzira. Portali bi trebali pisati više izvještaja i recenzija; ako si glazbeni novinar, uzmi te albume, sjedni na pola sata, preslušaj ih i napiši osvrt. Napiši da je album smeće i aj bok. Kod nas moraš žicati da ti netko recenzira album, a trebalo bi biti obrnuto.
Filip: Rekao si ono što sam osjećao, a nisam znao kako da se izrazim. To je to!
Ali čak se i mediji dijele na mainstream i underground. A u underground medijima stanje nije puno bolje nego na underground sceni.
Filip: Da, u tome je problem. Ali bilo bi super kada bi se svi skupa udružili, underground mediji i underground glazba. Mi sviramo, vi pišete, fotografi fotografiraju i svi se skupa zajedno zabavljamo. To bi bilo super, to je poanta svega.
Čini li vam se da se u zadnje vrijeme popravlja situacija?
Bruno: Da, u zadnjih par godina je sve bolja situacija.
Filip: Sad je stvarno dobro. Kad se sjetim tamo negdje 2006., 2007. godine, sigurno je bila lošija situacija. Tada sam bio klinac, ali imam osjećaj da je bilo i puno manje bendova i puno manje mjesta za svirke. Ovo sada je dobro.
Izdali ste album „Factories“ – recenzije su vrlo pozitivne, nekoliko njih je pristiglo i iz domovine The Smithsa. Imate li plan skrasiti se pod nekom etiketom?
Filip: Da, voljeli bi se skrasiti pod nekom izdavačkom kućom, ali pod dobrim uvjetima. No opet, to vjerojatno svi kažu.
Misliš li da postoje dobri uvjeti?
Filip: Ne. U Hrvatskoj definitivno ne.
Bruno: Kad ti nude prvi ugovor, uvijek gledaju kako da izvuku što više, a tebi daju što manje. Kod nas se događa da potpišeš ugovor, oni ti štancaju stotinjak CD-a koje nitko ne kupi, ali sam si financiraš spotove i snimanja. Što će ti onda ugovor? Stavi pjesmu na Youtube, Bandcamp i to je to.
Do kuda seže vaša ljubav prema glazbi? Do koje ste granice kompromisa spremni otići, gdje je taj trenutak kada biste rekli „stop, ne pristajem na ovo“?
Filip: Pa mislim da bi do neke mjere išli..
Bruno: Ali ne puno.
Filip: Što se tiče produkcije, do neke mjere bi se dalo ići i dalo bi se doći do nekog kompromisa, ali bi trebali dobiti i puno natrag. Do sada smo već prodali guzicu nekoliko puta, nekad smo pogodili, nekad ne. Najlakše je svirati doma u sobi i reći fuck the system, ali ponekad trebaš poduzeti i neke rizike ako se želiš time baviti.
Bruno: Ja se ne slažem baš s time. Ne bih htio da ikada radimo neke primjetne kompromise što se tiče glazbe i sadržaja. Ne bih snimao sranja za lovu, pa makar bio gladan i radio neki drugi posao do kraja života.
Hrvatske radijske postaje nisu baš simpatizeri hrvatske glazbe na engleskom jeziku. Mislite li da vam je to što pjevate na engleskom otežavajuća okolnost?
Filip: Je, sigurno. Znamo da jednostavno moramo otići van države da bi uspjeli s našom glazbom.
Bruno: Mislim da možemo uspjeti, ali odlazak odavde je preduvjet da ćemo jednom moći živjeti od toga. U Hrvatskoj to teško možeš postići, čak i ako sviraš na hrvatskom.
Filip: Mislim da bi mogli nešto ostaviti za sobom kada bi dobili šansu da radimo samo to. Ne radi se tu toliko o novcu koliko o tome da bi radije život proveli stvarajući dobru glazbu. Ali stvarno mislim da je jedina šansa za hrvatske bendove koji pjevaju na engleskom odlazak u inozemstvo, htjeli oni to priznati ili ne.
Bruno: Maštamo o tome, ali za sada nemamo nikakav plan kako bi to ostvarili.
Novi album?
Filip: Imamo plan kroz nekih mjesec i pol ući u studio, imamo 10 pjesama za koje smatramo da su stvarno dobre i zapravo puno očekujemo od tog albuma. Veselimo se snimanju i krećemo za ozbiljno u tu glazbenu stratosferu.
Svirali ste posvuda, bilježite nastup i u Banja Luci na demofestu. Što je sljedeće, imate li kakvih zakazanih svirki?
Filip: Na finalu Rock Offa, 8. studenog, sviramo jednu stvar zajedno s ostalih 18 bendova.
Bruno: To je zapravo redaljaka svih bendova tako da i nije vrijedno spomena, ne radi se o koncertu.
Filip: U prosincu idemo u studio tako da nemamo više ništa dogovoreno. Želimo u to snimanje dati svoj maksimum, a onda vidjeti dalje s izdavačima, napraviti spot i tako. Ne žuri nam se, ovaj put želimo da sve bude kako treba jer kad smo izdali prvi album bilo je tu stvari koje nisu štimale. Puno smo naučili i sad ćemo te stvari i greške primijeniti na ovom albumu.
Bruno: Ispravit ćemo ih, nećemo ih primijeniti. (smijeh)
Filip: Da, tako je, ispravit ćemo ih. (smijeh)
Kako definirate uspjeh?
Bruno: Prije dvije godine uspjeh mi je bio da sviram ispred deset ljudi u Praćki. Sada sam sretan što imamo album iza sebe i što sviramo. Svaki koncert na koji dođu ljudi je zapravo uspjeh.
Filip: Da, ali tu je zamka. Kad se baviš nečime, stalno hoćeš više. Prije par godina našli smo se na vrhu neke top liste na Radiju 101 i tada nam je to bila velika stvar, ali onda se razmaziš.
Bruno: Tada je bilo ‘u, vidi naša stvar na radiju’. Sada nema tog uzbuđenja, čini ti se da bi trebalo biti normalno da te puštaju na radiju. Sada bi nam uspjeh bio da napunimo Tvornicu. A onda Dom sportova. Volio bih da puno ljudi voli našu muziku, da se deset klinaca poistovjeti s našim pjesmama. To zvuči otrcano jelda?
Filip: Pa neka zvuči otrcano, to je super.
Bruno: Glazba zato i postoji, da prenese neku poruku. Na mene je najviše utjecala ona s čijim sam se tekstovima mogao poistovjetiti i čiji su mi gitaristički elementi odgovarali. Sjećam se da sam kao srednjoškolac slušao Floyde u tramvaju i svaki put kad je došao neki super tekst, ponavljao sam si ga u glavi i bio mi je jeben. Volio bih da neki klinci tak zabriju na naše stvari, to bi za mene bio uspjeh.
Filip: Ja smatram da je uspjeh kada je bend iskren, kad ne glumi i kad ne radi glazbu s krivim pretenzijama. Samo iskrena glazba rezonira na pravi način, kad je napraviš onako kako želiš, ne razmišljajući o ostalom. To se ne može dobiti umjetno. Iako, to je sada dosta kontradiktorno onom odgovoru o prodavanju guzice.
Bruno: Zato smo rekli da nema prodavanja guzice.
Filip: Kad smo to rekli?
Bruno: Ja sam to rekao.
Filip: Aha, da da, rekli smo. (smijeh)
