Istaknuto
08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

03.08.2017.

Nedavno je završeno drugo izdanje festivala Re:Think Sisak. Zidove grada oslikalo je nekoliko stranih street art umjetnika, a veličanstvene murale Sisku je ostavilo i nekoliko hrvatskih umjetnika. Cilj je festivala probuditi grad i promijeniti lošu sliku Siska koja je stvorena u medijima.

Glazba

Ziherov izbor najboljih stranih albuma u 2013. godini!

30.12.2013. Tim Hrvaćanin
Fotomontaža: Tim Hrvaćanin

Fotomontaža: Tim Hrvaćanin

Godina Gospodnja 2013. u glazbenom je svijetu bila iznimno bogata i produktivna. Na prvi pogled se čini kao da su ove godine apsolutno svi izdali album. Ziher.hr vam donosi kratki pregled izvođača čije smo albume mogli slušati ove godine, a ujedno vam to može biti i podsjetnik na albume koje još niste stigli preslušati.

Veterani poput Eltona Johna i Paula McCartneya, i s druge strane kraljevi alternative devedesetih kao što su Nick Cave, Pearl Jam, Depeche Mode, Suede, Manic Street Preachers, Primal Scream, The Flaming Lips, Sigur Ros, Nine Inch Nails i Queens of the Stone Age vratili su se nakon višegodišnjeg izbivanja s poprilično kvalitetnim albumima. No, u veteranskoj sekciji ponajviše se ističu neočekivani povratci My Bloody Valentinea i Davida Bowieja s odličnim albumima koje smo čekali 22, odnosno 10 godina.

Gotovo svi istaknutiji pripadnici indie scene 2000-tih izdali su ove godine album, no među njima je bilo puno više promašaja nego kod veterana. Ponajviše su nas razočarali Phoenix, MGMT i Editors (potonji su doduše održali fantastičan koncert na INmusicu, vidjet ćemo mogu li i MGMT to ponoviti). Razloga za veselje imamo ipak puno više, a za to su dobrim albumima zaslužni Foals, Kings Of Leon, Babyshambles (možda i najpodcjenjeniji album godine), Arctic Monkeys, Franz Ferdinand, The National, Vampire Weekend, Arcade Fire, Yeah Yeah Yeahs, The Strokes i brojni drugi.

Indie scena je ove godine izbacila i zaista velik broj kvalitetnih novih bendova, među kojima se mora izdvojiti drugi album Villagersa i prvijence od Savages, Jagwar Ma, Peace, Haim te Parquet Courts, samozatajne autore najboljeg debitantskog albuma 2013. godine.

Hip-hop scena zabilježila je povratničke albume trenutno najveće trojke tog ogranka glazbene industrije – Jay Z, Kanye West i Eminem – a albumi im svakako nisu razočaravajući. No najviše uzbuđenja na sceni donijeli su izvođači nove generacije poput Drakea, Earla Sweatshirta i Dannyja Browna, nastavljajući tako nove trendove u hip-hopu koje su prošle godine započeli Frank Ocean i Kendrick Lamar.

Elektronička glazba zabilježila je zanimljiva izdanja među kojima se ponajviše ističu debitantski album Disclosurea, novi album Jona Hopkinsa te povratnički album švedskog dvojca The Knife. Sve jači je eksperimentalni ogranak elektroničara među kojima su se albumima istaknuli Darkside, Fuck Buttons i Factory Floor. A da osim indie rock scene postoji i electro-synthpop ogranak indie bendova demonstrirali su nam Chvrches, Polica, Washed Out i Cut Copy.

Ova godina donijela je i neke zanimljive glazbene suradnje, među kojima treba izdvojiti supergrupu Thom Yorkea Atoms for Peace, zajednički album Elvisa Costella i The Roots, te album obrada pjesama braće Everly Foreverly u simpatičnom izdanju Norah Jones i Billie Joe Armstronga (pjevača Green Daya).

U kategoriji kantautora albumima su se istaknuli Devendra Banhart, Laura Marling i James Blake, dok je drugim albumom „Shangri La“pomalo razočarao Jake Bugg.

Što se hrvatskih izvođača tiče, 2013. bila je eksplozija mladih indie bendova i kantautora. U prvoj kategoriji albumima su se istaknuli My Buddy Moose, S3ngs, Gatuzo, Olovni Ples i Hemendex, dok su se kantautori udružili na indie kompilacijama “Bistro na rubu šume” i “Tragovi”. Ženska scena u Hrvata i dalje buja, pa smo tako dobili debitantske albume Sare Renar i odličan album “Sunčano s povremenom naoblakom” vinkovačkih Punčki, no najviše se pričalo o mlađahnoj Splićanki Dunji Ercegović poznatijoj kao Lovely Quinces. Od starijih autora na sceni istaknuli su se Overflow, koji su uglazbili stihove pjesnika Mihovila Pavleka Miškina, te Pips, Chip & Videoclips, koji su se nakon višegodišnjeg izbivanja vratili s odličnim albumom “Walt”.

Za kraj ovog kratkog pregleda možemo se dotaknuti pop glazbe. Ove su godine, čini se,  svi izdali albume osim Rihanne: od Avril Lavigne do Britney Spears. No cijelu žensku postavu potukao je Justin Timberlake vrlo dobrim dvostrukim povratničkim albumom “The 20/20 Experience”. Uz njegov album ostat će zapamćen i album Beyonce, ako ne zbog glazbe onda barem zbog neočekivanog i potpuno nenajavljenog objavljivanja, zaokruživši tako simbolično godinu koja je započela neočekivanim i nenajavljenim povratkom Davida Bowieja.

A što se tiče najboljih, Ziher.hr je sljedeće albume odabrao kao najbolje u ovoj godini, dovoljno vrijedne da im se posveti pažnje i da ostanu upamćeni u glazbenoj povijesti (bez nekog određenog poretka):

Kanye West – Yeezus 

Mediji i javnost zabavljaju se i zgražaju imenom albuma i videospotovima, a Kanye je tu zapravo primijenio trikove koje već nekoliko godina koristi Lady Gaga i zadržava stalnu pozornost javnosti. No iza te društvene igre nalazi se izuzetno dobar album koji definitivno nije za svačije uši, a na prvo slušanje je poprilično konfuzan i neprohodan. Prošla su vremena zaraznih pjesama poput Gold Digger i Stronger, ali novi album i dalje potvrđuje da je Kanye itekako dobar poznavatelj glazbe i zna majstorski upakirati razne sampleove u koherentnu cjelinu. Za razliku od ostatka hip-hop scene kojoj je beat sve na svijetu, Kanye je “Yeezus” izgradio na elektronici koja zvuči kao da doziva apokalipsu, ali je kontrast dobio prošaravši je world music/afričkim/soul motivima te sampleovima od, primjerice, Nine Simone. Ako ne vjerujete Ziheru da je album stvarno dobar, ili gomili drugih portala i časopisa koji su album uvrstili na svoje ljestvice, onda morate vjerovati velikom Scorseseu koji je pjesmu Black Skinhead upotrijebio u svom novom filmu The Wolf of the Wall Street.

Vampire Weekend – Modern Vampires of the City

Njujorška četvorka izuzetne imaginacije na novom je albumu svoje vesele zarazne melodije i bogate harmonije obojila nešto tamnijim nijansama, ubacivši minimalnu dozu elektronike koja im je donijela zrelost u zvuku i odmak od world-music štiha koji je imao prethodni album “Contra”. Ako se sve zbroji i oduzme, ovo je najbolji album godine, jer se vjerojatno nikad dosad nije dogodilo da dva velika i, ukusom, potpuno različita glazbena magazina, Pitchfork i Rolling Stone, odaberu isti album za album godine. A oboje su odabrali Vampire Weekend. A gotovo svi drugi relevantni magazini i portali uvrstili su moderne vampire na svoje liste, uglavnom u top 10. Možda ne sviraju stadionske koncerte i nemaju milijune prodanih albuma, ali ako me pitate koji je bend jednostavno prevelik da dođe u Hrvatsku, odgovorit ću vam – Vampire Weekend.

Daft Punk – Random Access Memories

U godini punoj iznenađenja možda je najveće bilo glazbeni zaokret u zvuku Daft Punka. Album koji je uskrsnuo karijere Punkovaca, Nile Rodgersa, Giorgio Morodera i Pharrella Williamsa. Album kojeg će se jednog dana učiti u školskim klupama pod poglavljem: “Klasični pop-rock koji je u stvari čisti rock s disco ritmom, funk gitarama i aranžmanom za simfonijski orkestar, mariniran po receptu elektroničkih glazbenika”. Album zbog kojeg će se ljudi prisjećati da su Daft Punk nekad definirali temelje elektroničke glazbe, a sada iščekuju stadionsku turneju s ovim francuskim dvojcem za bubnjevima i basom, Rodgersom na gitari, a Pharellom kao gost-vokalom. To bi bila najprodavanija turneja ikad, jer svi žele čuti uživo i zaplesati na hit godine.

Queens of the Stone Age – Like Clockwork

Kalifornijski pustinjski rockeri vratili su se, nakon razočaravajućeg albuma “Era Vulgaris” i šestogodišnjeg izbivanja, neočekivano sočnim albumom “Like Clockwork”, kojim je Josh Homme uskrsnuo poput feniksa. Uobičajenoj paleti moćnih baseva i masnih riffova Homme je dodao klavirom vođene balade, te se poigrao ritmom, kao u funku vođenoj Smooth Sailing. Nisu to noviteti u opusu QOTSA-e, ali na ovom albumu funkcioniraju iznimno dobro, toliko dobro da nema slabe pjesme ili sekunde dosade u 45 minuta stonerskog raja. A to dodatno potvrđuju live nastupima: na gotovo svakom koncertu odsviraju cijeli album, potvrdivši njegovu studijsku odličnost i koncertnim funkcioniranjem pjesama.

Laura Marling – Once I Was An Eagle

Mlada engleska kantautorica sa samo 23 godine ima izdana već četiri hvaljena albuma, od kojih su čak tri dobila nominaciju za nagradu Mercury, kao i brojne druge nagrade. Gospođica Marling  sa svojim vokalom, gitarom i minimalnom glazbenom pozadinom priča kroz album sjetnu folk priču o ljubavi, vezama i svijetu koji nas okružuje. Album je specifično napravljen jer se pjesme pretapaju jedna u drugu, često bez ikakvih primjetnih promjena u ritmu ili melodiji te se stvara dojam kao da je cijeli album jedna predivna velika sonata s pojedinim unutarnjim varijacijama. Marling je sugestivan pripovjedač po uzoru na Cavea i Bob Dylana, ali ako tako nastavi više neće oni biti uzori, već će Laura s njima biti ravnopravna.

Arctic Monkeys – AM

Mladi majmunčići više nisu tako mladi, a s time se promijenio i njihov zvuk. Prošli su dani kad su kao golobradi klinci ispucavali dvominutne bombe s pravim engleskim socijalnim štihom, a Alex je pričao na jeziku patuljaka iz Međuzemlja. Postali su gospoda, tako se i oblače (izuzmemo li zlatni lančić), a glazba im je postala jazzerski cool. Čak se i divljak Helders na bubnjevima primirio, ne znam je li to zbog toga što je za vrijeme snimanja albuma slomio ruku, ili jer u svim pjesmama pjeva falsetto-back vokale, pa se koncentrira na pjevanje. Pjesme su u sporijem tempu inspirirane r’n’b beatom, ali zato popunjene debelim i masnim riffovima i bas-dionicama (hvala Josh Homme), osim nekoliko divnih balada (Mad Sounds). Najžešća stvar na albumu je R U Mine?, koja je snimljena dosta prije samog albuma, i to u rodnom im Sheffieldu. Očito taj grad izaziva u njima neki bijes i tjera ih na žestoku svirku. U tom slučaju nadamo se da će idući album nastaviti u istom stilu, ali snimiti ga u Engleskoj, jer ih Kalifornija nekako uspavljuje.

My Bloody Valentine – m b v

Vjerojatno najpovučeniji i najsramežljiviji glazbenici ikad izdali su album 22 godine nakon klasika “Loveless” i na prvo slušanje kao da se ništa nije promijenilo, albumi zvuče kao da su snimani istovremeno. Sve je tu što karakterizira njihov stil, divne melodije skrivene iza tona distorzije te perfekcionističko slaganje i uštimavanje istih u bogatstvo zvučnog izraza. Ali ipak je primjetan odmak od “Loveless”. Odnosno, ako većini puka njihov distorzirani shoegaze zvuči isto, to ne znači da su zakopani u vremenu – takav je njihov stil, ali itekako rade na svom zvuku te su evoluirali iz devedesetih u 21. stoljeće. A možda i nisu, možda sam ja to sve umislio jer im je album jednostavno odličan.

Nick Cave and the Bad Seeds – Push the Sky Away

Nakon bučnog i prljavog drugog albuma Grindermana, australski princ tame vratio se s umjerenom i pomalo akustičnom pločom s The Bad Seeds za veslima. U stilu zakletog propovjednika apokalipse, Cave svoje pjesme od laganog povjetarca uzdigne do orkanske oluje, pritom režeći na besmisleni svijet u kojem smo zaglavili. Jedino što sam se uvijek pitao jest želi li Cave, kao toliko drugih glazbenika, promijeniti svijet, ili će uživati u zemaljskom paklu sve dok može crpiti inspiraciju iz njega?

David Bowie – The Next Day

Veliki vojvoda početkom 2013. neočekivano se vratio iz mirovine, ali to je priča koju već i mala djeca znaju. Poanta ove verzije priče jest sljedeća – da je album “The Next Day” ispao totalno sranje, svima bi bilo svejedno, najbitnije bi bilo da se Bowie vratio. Srećom, nije se samo vratio, itekako je živ, a album je ispao odličan. U svim segmentima to je klasična Bowiejeva ploča, toliko klasična da odjednom primijetite da on cijelu karijeru sve albume radi po istoj formuli. Doduše, možda je formula ista, ali sadržaj je zato uvijek raznoliko uzbudljiv i kvalitetno napravljen. A po sadržaju i svim ostalim karakteristikama, uključujući i povratak iz mirovine, “The Next Day” zaslužuje mjesto među najvećim dosezima Bowiejeva ionako prebogatog opusa.

Disclosure – Settle

S obzirom na to da se dvojac iz Daft Punka iz elektronike prebacio u rock (ugrubo rečeno), kao novi kraljevi elektronske scene kandidiraju se mlađahna braća Lawrence. Godinu su pokorili hitovima F For You, White Noise i Latch, a njihov deep house s čvrstim plesnim ritmovima te pjevnim i zaraznim vokalnim dionicama (npr. When A Fire Starts To Burn) garancija je dobrog provoda na svim partyjima.

The National – Trouble Will Find Me

Ako National piše glazbu o smrti, onda je znaju stvarno lijepo upakirati. Novi album logičan je nastavak na prethodni “High Violet”, s tom razlikom da su aranžmani bogatiji, kao što su bili na “Boxeru”. Također su pjesme međusobno bogatije i raznolikije kao što su bile na “Alligatoru”, a to je dalo albumu neku vedrinu. Njihove pjesme nemaju klasičnu strukturu pop pjesme, već su kao tema s varijacijama, a to se svakako potvrđuje na njihovim koncertima, gdje publika zna sve stihove, ne samo refren (jer uglavnom nema klasičnog refrena). A kad smo kod stihova, The National  definitivno pobjeđuju u kategoriji albuma s najboljim tekstovima 2013. godine, a Matt Berninger se istaknuo kao najbolji tekstopisac nove generacije.

Parquet Courts – Light Up Gold

My Bloody Valentine dobili su konkurenciju u kategoriji najtajnovitijih izvođača jer ova četvorka iz New Yorka nema ni Facebook stranicu. Pojavili su se niotkuda debitantskim albumom i podigli ogromnu prašinu. Sviraju najobičniji punk kakav se svirao u samim počecima punka sedamdesetih godina, bez nekog pop-punk prizvuka. Brze troakordne stvari ponekad odvedu u disonantne zvukove na tragu Sonic Youtha, a cijela ploča najviše podsjeća na debitantski album grupe Wire, jedan od najboljih punk albuma svih vremena, te ujedno i najveći kompliment koji Parquet Courts mogu dobiti.

Savages – Silence Yourself

Ako Parquet Courts sviraju punk u njegovom najosnovnijem i najboljem izdanju, ženska četvorka iz Londona Savages na taj je način oživila post-punk. Direktno, agresivno, sirovo i nemilosrdno, cure su žešće i iskrenije od većine muških kolega. U svom zvuku imaju onaj specifični britanski osjećaj za socijalne teme, koje pak obrađuju sa svog specifičnog stajališta, a sve zajedno upakirale su s prepoznatljivim post-punk bas dionicama te reskim riffovima i urlicima koji zrak režu na kisik, dušik i ugljik.

Foals – Holy Fire

Nakon dva hvaljena albuma s kojima su potvrdili status indie-underground miljenika, kvintet iz Oxforda trećim je albumom pokucao na vrata rezervirana za headlinere, a taj status zaslužili su bar zbog fantastičnih live nastupa. No “Holy Fire” pokazao je da imaju i puno toga više za ponuditi. Razigrana svirka, po kojoj su inače poznati, i odlična produkcija donijeli su im zreli zvuk, fokus u stvaralaštvu te brdo inspiracije iz čega su proizašle nove indie-rock himne koje balansiraju na granici inteligentnog pop i eksperimentalnog math-rocka. Ali najvažnije je da su iznimno zarazne, poprilično plesne i dovoljno uvjerljive da garantiraju dobar provod i glazbenu podlogu.

Komentari