novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Vizart

S izložbe: Zmajevi, Kokeshi lutkice, čajnici i druge sasvim posebne rukotvorine pučkog Japana

Foto: Musart Boutique Gift Shop
Vrijeme čitanja: 6 minute

Ne znam da li se sjećate filma Babel koji danas ima kultni status, i scene u kojoj djevojka Chieco ulazi u jedan japanski noćni klub. Djevojka se u klubu prepušta glazbi unatoč svojoj gluhoći i usamljenosti koja je posljedica njezinog stanja. Ne mogućnost doživljaja svijeta nekim od naših osjetila u slučaju Chieco, ali i svakom drugom sličnom primjeru, stvara osjećaj izoliranosti koji je u suvremenom svijetu možda jače izražen negoli ikada prije jer su intenzivni vizualni i zvukovni podražaji svuda oko nas, i to u mjeri u kojoj do sada nisu nikada prije bili.

Nekada mi se čini da prezasićenost zvukovima, ali i drugim podražajima rezultira nedostatkom koncentracije i fokusiranosti zbog čega nam često važne stvari izmaknu iz vida. Nadam se da je zainteresirana publika u Zagrebu unatoč ‘bombardiranosti’ raznim i često nebitnim informacijama uspjela doći do podatka da je u Zagrebu u Tehničkom muzeju Nikola Tesla između 11. rujna i 2. listopada trajala izložba nazvana “Ljepota rukotvorina Tohokua, Japan”, a koja je organizirana povodom sjećanja na katastrofalni potres i tsunami u spomenutoj sjevernoj japanskoj regiji. Ova je izložba bila posvećena lokalnoj tradiciji i ljudima koji su živjeli i radili u Tohokua regiji. Izložba je ‘odškrinula vrata’ tradicionalnih japanskih kuća predstavljajući svjetskoj javnosti rukotvorine koje su ljudi na području Tohokue tradicionalno izrađivali i koristili.

Materijali koji pričaju priče

Bogatstvo pučke umjetnosti je utjecalo na to da se između dva svjetska rata u Japanu rasplamsao pokret, nazvan Mingei ili pokret narodne umjetnosti kojega je osnovao Soetsu Yangi. Iako vas na prvi pogled može iznenaditi činjenica da se pokret razvio u vrijeme jačanja japanskog militarizma i nacionalizma, spomenuta podudarnost i nije toliko iznenađujuća jer je uz niz negativnih posljedica taj nacionalizam iznjedrio istovremeno i razvoj nacionalne svijesti, i u skladu s tim prepoznavanje i vrednovanje domaće tradicije. Ovaj je pokret omogućio da se tradicionalna pučka umjetnost očuva do današnjih dana. Velike gospodarske, a onda i društvene promjena u Japanu, kao i uostalom i u ostatku razvijenog svijeta, dovele su unazad otprilike jednog stoljeća do velikih migracija iz sela u gradove, koje su nepovratno promijenile način života i utjecale na nestajanje nekadašnjih običaja.

Na izložbi se mogu vidjeti predmeti izrađeni od raznolikog materijala, no najbrojniji su očekivano keramički eksponati i proizvodi košaraštva. Ovakva dominacija spomenutih proizvoda posljedica je veće upotrebljivosti keramike i košaraštva u ruralnim krajevima te jeftinoći i dostupnosti materijala od kojih su se ti predmeti izrađivali. 

Foto: Zvonimir Ambruš

Svaki predmet na ovoj izložbi imao je svoju određenu svrhu. Pozornost privlače vrlo atraktivne glazirane keramičke boce za držanje rakije odnosno sake-a, kao i raznolike lijepo bojane zdjelice za juhu, iako je zapravo dojmljivo sve ovdje izloženo posuđe koje je vrlo različitih veličina. Veliko posuđe je najčešće imalo skladišnu funkciju pa ćete ovdje imati priliku vidjeti posude koje su služile za držanje hrane, a jedna od izloženih zdjela vjerojatno je služila za zajedničko jedenje s obzirom na njezinu veličinu i oblik. Raznovrsnost posuđa i njegova specifična namjena poput primjerice spremnika koji je služio za držanje haringe svjedoče i o prehrambenim navikama ondašnjeg pučkog svijeta.

Keramičke posude privlače pozornost svojom jednostavnošću zbog koje bi se, vjerujem, idealno uklopile u suvremene minimalističke interijere. Jedini bi nedostatak takvog uklapanja bio što bi takvi predmeti u tom kontekstu bili oslobođeni svoje izvorne funkcije te bi, ili dobili novu namjenu, ili bi samo preuzeli „dosadnu“ dekorativnu ulogu.

Foto: Zvonimir Ambruš

Nomadi s osjećajem za estetiku

Među uobičajenim predmetima ovdje su se mogli vidjeti neki ne toliko često prisutni predmeti u ruralnim kućanstvima poput kutije za pisma ili kutije za pohranu papira i drugog. Drveni predmeti se obično lakiraju, a upravo je lakiranje jedna od posebnosti pučke umjetnosti u Japanu, ali i u Aziji. Popularnost, a onda, rekla bih, i unosnost ovog posla rezultirala je time da se lakiranje izdvojilo u zasebnu profesiju. Ljudi koji su se bavili ovim poslom živjeli su dobrim dijelom kao nomadi jer su skupljati dragocjene sokove drveća koji se ekstrahiraju u iznimno malim količinama. U samom postupku ekstrakcije koji se razlikovao od prefekture do prefekture, se vodilo računa da se ne nanese šteta drvetu zbog čega bi tradicionalni način života bio i dobar podsjetnik suvremenom svijetu kako se treba odnositi prema resursima koji su još oko nas.

Foto: Zvonimir Ambruš

Na izložbi su se mogli vidjeti i odjevni predmeti poput seljačke radne odjeće koja se sastojala od tamno plavog kimona ukrašenog posebnom vrstom pamučnog veza zvanog Kogin. Naime, u dugotrajnom razdoblju zvanom Tokugawe ili Edo razdoblju, koje je trajalo od početka 17. pa sve do druge polovice 19. stoljeća donesena je odredba prema kojoj su seljaci mogli nositi odjeću izrađenu od konoplje, ali ne i od pamuka. Odjeća od konoplje nije bila adekvatna za izuzetno hladne zime, ali kada je seljacima postao dostupan pamučni konac počeli su ga koristiti u obliku gustog tkanja na kimonu kako bi se zaštitili od hladnoće kojoj su bili izloženi. Razlike u vezu i njegovom bogatstvu ukazuju na važnost estetike u životima tamošnjeg ruralnog stanovništva.

Posuđe s porukom

Na izložbi su se mogli vidjeti i metalni predmeti izrađeni tehnikom lijevanja poput nekoliko interesantnih čajnika i drugog. U sklopu postava su se mogle vidjeti i iznimno popularne Kokeshi lutkice, a koje se poklanjaju, i danas, prilikom rođenja ili proslave rođendana jer one u sebi nose dobre želje, poput sreće i blagostanja. Ove tradicionalne lutke nemaju udove, a na glavama lutkica se samo grubo iscrtavaju crte lica i kosa dok je tijelo odjeveno u tradicionalni kimono. Danas su one redizajnirane i mogu se kupiti u raznim oblicima, a povećanom interesu za njih doprinosi, i to što se i dalje zadržalo vjerovanje da donose blagostanje u kuću u kojoj su. Osim lutkica i oslikanih svijeća ovdje su bili izloženi i zmajevi, a koji su posredno svjedočili o jednom bogatom životu koji nije bio usredotočen samo na težak rad i isto tako tešku svakodnevicu već je bio oplemenjen i uzdignut iznad zadanih tvrdih životnih okvira.

Foto: Zvonimir Ambruš

U izložbu su bili uključeni ne samo tradicionalni predmeti prikupljeni u regiji Tohoku već su se tu mogla vidjeti i neka od novijih djela inspirirana pučkom umjetnošću. Tako su ovdje bili izloženi drvorezi slikara Shikoa Munakate, oslikane tkanine Keisuke Serizawa, te radovi keramičara Shojia Hamade i Kanjira Kawaia. Svi su ovi umjetnici razvili svoj prepoznatljiv stil koji je doprinjeo i još doprinosi popularnosti pučke umjetnosti budući da se taj stil temeljio na specifičnoj interpretaciji tradicionalnih korijena.

Foto: Zvonimir Ambruš

Prijedlog za idući put – glazba kao kulisa

Izložba je bila vrijedna posjeta, a ono što vas je moglo zasmetati je činjenica da je riječ o vrlo maloj izložbi kojoj je cilj da vam da samo kratki kroki japanske tradicije, odnosno da ‘odškrine’ jedna vrata, a na vama je da odlučite hoćete li unutra uči i koliko ćete ih široko otvoriti da bi zavirili u svijet običnog čovjeka dalekog ruralnog Japana.

Kada posjetim neku izložbu uvijek si postavim pitanje, što bih u njoj mijenjala, ako bih nešto promijenila. U ovom slučaju mi se čini da bi se tradicionalna japanska glazba dobro uklopila kao zvučna kulisa postava koja bi doprinijela intenzivnijem doživljaju izložbe jer je riječ o predmetima koji traže životni kontekst da bi se osjetili u svom punom značenju. Osobno me zasmetalo što je popratni katalog dan isključivo na engleskom jeziku jer je namijenjen i hrvatskim posjetiteljima koji žive u zemlji u kojoj se govori hrvatski, zar ne? Smatram da bi bilo u redu da je katalog dvojezičan iako bi u nekim zapadnim zemljama katalog bio definitivno samo na domaćem jeziku jer se u većini zapadno orijentiranih zemalja uvažavaju i domaći posjetiteljima, i ne daje se a priori prednost strancima.

Foto: Zvonimir Ambruš

Zanemarimo li sitnice Zagreb je ugostio jednu malu, kompaktnu i vrlo zanimljivu izložbu koja je svima koji su to željeli omogućila da upoznaju tradicionalne rukotvorine ruralnog Japana.    

Be social

Komentari