Umjetnost stara više od 5000 godina: Ženska tijela umjesto platna
Oslikavanje ljudskog tijela tintom postoji gotovo otkada i čovjek. Međutim, popularnost kakvu tetovaže imaju danas, osobito među ženama, prije ovoga stoljeća nije bilo moguće niti naslutiti. Ipak, preokret je nastao puno ranije, kada je nekolicina žena odlučnih u namjeri da izgledaju kao što su se osjećale – kao hodajuća umjetnička ostvarenja, počela prolaziti ulicama New Yorka i Londona bez straha od osude i možda s nadom da će njihova hrabrost biti nagrađena.
Najstarije očuvano mumificirano tijelo pračovjeka je ono pronađeno 1991. u Otztalskim Alpama. Ötzi the Iceman, kako su ga nazvali znanstvenici, mumificirani je dokaz da je danas široko raširena praksa spajanja tinte s kožom stara najmanje pet tisuća godina. Ötzi se čuva u muzeju Museo archeologico dell’Alto Adige u Bolzanu gdje, osim prvog mumificiranog pripadnika ljudske vrste, predstavlja i jedno od najstarijih danas poznatih tetoviranih tijela. Na njegovu se tijelu nalazi oko 50 tetovaža. Svrha ovih najstarijih simbola na ljudskoj koži i dalje je nepoznata, no postoji pretpostavka da su oni povezani s jednom od prvih primjena akupunkture na svijetu.
Tetovaže su kroz svoju povijest promijenile mnoge uloge u životima ljudi: označavale su vlasništvo, pripadnost, bile su simbol seksualnosti, koristile su se kako bi simbolizirale određenu emocionalnu ili krvnu povezanost, a kasnije osobnu slobodu pojedinca i pripadnost određenoj subkulturi. U Viktorijansko doba, tetovaže na ženskom tijelu simbolizirale su neovisnost. Majka Winstona Churchilla Jennie Jerome oko zapešća je imala tetovažu zmije, tada simbola živahnosti, samostalnosti i neovisnosti. I sama kraljica Viktorija imala je tetoviran prizor borbe tigra i pitona. Margot Mifflin u svojoj knjizi Bodies of Subversion: A Secret History of Women and Tattoos objašnjava žensku potrebu za tetoviranjem u to vrijeme kao posljedicu želje za preuzimanjem kontrole nad vlastitim tijelom zbog nedostatka moći na drugim područjima života. Međutim, u doba vladavine kraljice Viktorije, kada je muškarcima i ženama bilo zabranjeno kupanje u istim kupalištima, tetovažama na ženskim tijelima nije uvijek prethodio pristanak njihovih vlasnica. Mifflin u knjizi ističe da su mnoge žene u to doba bile prisilno tetovirane u svrhu cirkuskih nastupa i rada na karnevalima.
Tetovaže su i kasnije u povijesti ostale popularne i poželjne u cirkuskim krugovima. To se posebice odnosilo na tetovirane žene, tada simbole devijantnoga ponašanja koji su asocirali na izopačenost ili neprilagođenost društvu. Prva tattoo-umjetnica u Americi, Maud Wagner (1877.-1961.) osim umjetnošću tetoviranja bavila se cirkuskim akrobacijama. Tetovirati ju je, navodno u zamjenu za izlazak s njim, naučio umjetnik Gus Wagner, kasnije njezin suprug kojemu je pristala služiti kao platno do kraja života. Nakon velike popularnosti tetovaža u 1920-ima, Velika depresija u desetljeću koje je uslijedilo rezultirala je opadanjem broja zainteresiranih za taj oblik luksuza. Četrdesetih godina prošloga stoljeća tinta se vratila u velikom stilu. Sljedećih nekoliko desetljeća tetovirani muškarci i žene smatrali su se “outsiderima”.
Danas je u svijetu broj tetoviranih žena veći od broja tetoviranih muškaraca, a negativni stavovi umiru zajedno s populacijom kod koje ih je najčešće moguće naći. Mišljenja su podijeljena i kod mlađih generacija, no tolerancija je sve veća zbog ostalih pojava u modernom društvu za koje ju je ipak malo teže razviti. Tetovaže tako padaju u drugi plan i u društvu ih se sve više prihvaća kao sastavnice osobnog modnog stila pojedinca. Ne zna se kada će postati sasvim normalno da i medicinske sestre šetaju bolnicama istetovirane od glave do pete, no sudeći po rastu broja “ovisnih” o tinti, fotografije prvih tetoviranih žena zaposlenih u državnim tvrtkama u Hrvatskoj mogle bi nastati u sljedećih nekoliko godina.
