9.Festival tolerancije i Slobodan pad: Snažno emocionalno iskustvo bez autorskog rizika
Deveto izdanje Festivala tolerancije opravdava „toleranciju“ svoga naziva programom koji zahvaća problematiku širokog polja razlitičih društvenih fobija, ali ono što je možda zanimljivije i važnije – stavlja pod upitnik razinu praga naše intrizične tolerancije: jesmo li spremni biti tolerantni kad naš život postane stigmatiziran? Stajanje iza ideala ljudske slobode, kakvog god se ona predmeta ticala, često je u parolskoj funkciji – opravdavamo tuđe izbore sve dok oni ne dolaze u neposredni kontakt s našim utabanim putevima. Iako je globalna borba za ljudsko dostojanstvo nepobitno bitna – nešto što ne valja ispustiti iz svijesti društva i pojedinca, ona premašuje svoju transparentnost kad se s njom treba osobno izboriti.
Slobodan pad redatelja Stephana Lacanta, fokus će staviti upravo na tu izmaknutu atmosferu ugodne svakodnevice koja se odvija po konvencionalnom planu života sastavljenog od školovanja i izbora karijere, uspostavljanja odnosa sa partnerom (heteroseksualnim!) i stvaranjem novog života koji (p)ostaje naše jedino nasljeđe. Marc, po tom pitanju, nije ništa drugačiji od bilo kojeg muškarca koji se približava „ozbiljnim godinama“ svog života – završavajući akademsko obrazovanje za službenika policije, on je u stabilnoj vezi s svojom djevojkom koja nosi njegovo dijete i koja se, iako pomalo nevoljko, useljuje s njime u kuću koju su im njegovi roditelji izgradili u njihovoj neposrednoj blizini ne bi li (više-manje) uspješno odgojili svoju prinovu.
Marcov konformizam sina svojih roditelja i momka koji se kreće niz dlaku, njegova možda najveća stigma, u očima će se gledatelji osjetno početi raspadati već s prvim kadrovima filma, gdje redatelj ne gubeći vrijeme, daje naslutiti „sumnjivu“ prirodu odnosa Marca i Kaya, njegovog cimera na policijskoj akademiji.
Slobodan pad neodoljivo podsjeća na holivudski pandan Brokeback Mountain (Ang Lee), smješten u dominantno mušku sredinu (kauboji/policajci) gdje se seksualna „izopačenost“ pripadnika najmanje očekuje, s jednim od muškaraca u osiguranoj poziciji u svome životu (žena, dijete), a drugim postavljenim u poziciju „osloboditelja“ (onog koji osvještava tenziju i upoznat je sa svojom seksualnom prirodom), gdje i u jednome i u drugome slučaju, sloboda prirodnog okoliša i njegove nevidljivosti (planinski proplanci/šuma) otvara vrata za Ennisa odnosno Marca u izobilje razgvrnutog zemaljskog raja. Oba će filma postaviti fokus na rastrganost muškog para od kojih jedan teže pribjegava nekonformističkom razmišljanju dok drugi, obuzet silinom osjećaja, pokušava za drugog stvoriti prostor bijega u realnost, iz okova nametnutog artificijalnog svijeta žena-dijete-posao koji jedan živi. U oba će se slučaja, prije poduzimanja ikakvog koraka od strane dvojca (osim onog prikrivanja novorazvijenog odnosa), uplesti vanjski svijet koji se sa datom situacijom neće znati nositi i koji će dovesti do konačnog sloma obojice rotagonista.
Taj će slom u Brokeback Mountainu biti vremenski izmješten od konkretne krize, razblažen i finalan dok će Lacant u Slobodnom padu, svojim posljednjim minutama, nakon prividnog „normaliziranja“ (koje će se pojaviti i u Brokeback Mountain), jasno dati do znanja da jednom probijena opna, ne može se više nasilno zakrpati u nešto što je i na samom početku bilo umjetno satkano. Lacant će metaforičkim utrčavanjem Marca u „publiku“ svojem junaku ponuditi prostor za slobodu, iako će mu oduzeti mogućnost uspješne ljubavne realizacije i jednostavnosti života kao takve. Kronološki i činjenično drugačije, Lee pokušava isto poduzeti u svom filmu, gdje redatelji i u jednom i u drugom slučaju ostavljaju onaj gorki osjećaj što ga ostavlja svaki „početak“ i suočavanje s „istinom“.
Svaki će se od spomenutih filmova poigrati i primarno muškom okolinom u kojima njihovi likovi prebivaju, pokušavajući istovremeno rušiti stereotipe, ali i pokazati koliko je takvo što gotovo nemoguće izvedivo. Uljuljani u svoja uvjerenja, okolina protagonista Slobodan pad i Brokeback Mountain pokušat će, na sve moguće načine, ugušiti tu tihu pobunu. Ono s čime se, u tom slučaju, Lacant bolje igra nego Lee, više ponirući u specifičnost boli razrušene kule od karate, za one koji je, nikako nisu mogli predviditi (gdje se primarno misli na obitelji protagonista te žene jedne od njih), sve zahvaljujući svakodnevnijim i bliskijim nam ambijentom od onog Brokeback Mountaina.
Iako nepobitno slični u tematskim elementima od samoga početka do kraja, Slobodan pad odrješen je holivudske epohalnosti Brokeback Mountaina te njegova lociranost nije toliko snažan igrač slagalice (o čemu nam svjedoče i same usporedbe naslova). Dominantno smješten u krupne i bliske planove, u pomalo zamračenom osvjetljenju (što od borovih grana, što od spuštenih roleta ili zatamnjenih noćnih klubova), Slobodan pad neizbježno postavlja gledatelja u empatičnu poziciju sa svim njegovim protagonistima (ne samo glavnima!). Cijeli ritam filma koji je uvjetovan predvidljivim scenarističkim rješenjima, čini Slobodan pad izrazito pitkim filmom, ali ničim revolucionarnim po pitanju kinematografije. U njega su utkani odnosi stigmatiziranog pojedinca i šire okoline, ali i odnosi njega i njegove bliske okoline, odnos ljubavi i mržnje između novopronađenih (homoseksualnih) partnera i izgubljenih (heteroseksualnih) partnera, pitanje očinstva i očuvanja obitelji, trenuci oslobođenja i trenuci pada, rasplitanje u nepovratak i tako dalje, pri čemu su spomenuti poredani u sasvim logički poredak, ali možda neka doza redateljske hrabrosti Lacanta u svemu tome nedostaje. Nešto poput epohalnosti prostora Brokeback Mountaina, primjerice.
Slobodan pad preuzima na svoja pleća temu koja otvara neka pitanja važna na općoj i intimnoj razini, ali osim uspješnog zadobivanja gledateljeve empatije, nikakvo veće kinematografsko iskustvo ne proizlazi iz njega samoga.
