Osorno (###): Buka koja je naučila teći
Nije rijetkost da bendovi, suočeni sa sindromom drugog albuma, pokušaju ziheraški rekreirati formulu koja je upalila na prvijencu. Ponekad je posrijedi puka autorska nesigurnost, a ponekad kalkulirana procjena da publika i kritika traže reprizu onoga što su već zavoljeli.
Na svom drugom dugosvirajućem izdanju, Osorno, instrumentalni noise bend ### je odabrao vjerojatno teži, ali neusporedivo moćniji put.
Umjesto da ponovno isporuče monolitni zvučni šamar kakvim su nas razbudili na hvaljenom debiju Nasilno iz 2022. godine, bend je odlučio hrabro proširiti vlastiti zvučni horizont. Pritom su nedvojbeno dokazali da iza one prve, eruptivne provale distorzije nije stajao tek kratkotrajni bljesak inspiracije, nego čvrsto povezan bend koji itekako dobro zna u kojem smjeru želi razvijati svoju zvučnu sliku.
Naravno, to ne znači da su ### odjednom postali pitomi, ugasili pojačala i odrekli se onoga što ih je u startu definiralo. Njihov gotovo instinktivni osjećaj za gradnju napetosti i dalje je itekako prisutan, jednako kao i sklonost gitarskim feedbackovima koji kod njih nikada ne služe samima sebi, već funkcioniraju kao punopravni instrumenti.
No, razlika leži u tome što je na Osornom naizgled neukrotiva kakofonija posložena osjetno promišljenije, odmjerenije i znatno fokusiranije. Dolazak Eve Badanjak (iz sestrinskog benda ŽEN) u postavu koju čine Anja Tkalec, Goran Nježić i Sven Sorić, donio je sa sobom moćnu infuziju sintisajzera, pulsirajuće elektronike i suptilnih melodijskih linija koje su ovoj dale sasvim novu, prostraniju i zrakom ispunjenu dimenziju.
Buka koja ne traži prečace, već nudi putovanje
Najveća vrijednost Osornog ne krije se, međutim, u pojedinačnim zvučnim udarima ili tehničkim novitetima, već u načinu na koji ovo izdanje diše kao živa, organska cjelina. Glazba se danas sve rjeđe pažljivo sluša, a mahom se konzumira i usput – kroz izdvojene singlove, TikTok isječke i algoritamske playliste s rokom trajanja od tjedan dana – ### su snimili staromodni, punokrvni album kojeg ima smisla slušati isključivo od prve do zadnje minute – ritam ovog albuma, naime, djeluje nevjerojatno prirodno.
Prijelazi iz pjesme u pjesmu ne zvuče kao nasumično lijepljenje nedovršenih ideja, a dinamika je pametno i filigranski razrađena – toliko da drži slušatelja prikovanog za zvučnik bez ikakve potrebe za isforsiranim, umjetnim krešendima. Ono što me kod Osornog posebno oborilo s nogu – i što smatram njegovim najvećim trijumfom – jest činjenica da je album iznenađujuće pitak i protočan, a da pritom ni u jednom jedinom trenutku ne podilazi publici.
Mnogi suvremeni alternativni izvođači, u jalovom pokušaju da se dodvore nekoj imaginarnoj široj masi ili radijskim urednicima, putem pogube dobar dio vlastitog identiteta, tupeći oštricu koja ih je činila zanimljivima. Kod benda ### taj kompromis ne stanuje. Njihov novi zvuk – u šali prozvanim noise-popom – i dalje zadržava onu nasušno potrebnu dozu rokerske grubosti i nesavršenosti koja ih čini maksimalno uvjerljivima. Slojevi elektronike i analogni sintovi daju pjesmama gotovo radiofoničnu, hipnotičku privlačnost. Ispod melodične površine, ipak, i dalje prkosno tutnji ona ista moćna, beskompromisna mašina.
Posvećenost procesu
Slušajući Osorno, nemoguće je oteti se dojmu da je riječ o ploči koja je nastajala iz čiste ljubavi prema glazbi, negdje u znoju studija, bez nervoznog gledanja na sat i kalendar. Naprosto nema viška materijala, nema onog zamornog praznog hoda niti trenutaka koji bi služili isključivo kao popuna prostora između dviju jačih stvari. Svaki ton, svaka pauza i svaka oscilacija između glasnog i tihog ima svoju određenu funkciju. To je rijetka kvaliteta koja se u današnjoj hiperprodukciji ne može odglumiti, kupiti niti proizvesti po nekakvoj unaprijed zadanoj diskografskoj formuli.
Kada govorimo o bendu ###, govorimo o kolektivu čiji su nastupi oduvijek bili bliži intenzivnim audiovizualnim instalacijama u napuštenim tvornicama nego klasičnim klupskim gažama. Ukorijenjeno DIY načelo sada se prirodno i autoritativno prelio u ovaj album. Ne čekajući nikoga da im otvori vrata, sami su preuzeli apsolutnu kontrolu nad snimanjem, miksanjem i cjelokupnim dizajnom. Iz svake sekunde ovog materijala izbija iskrena, gotovo opipljiva posvećenost procesu stvaranja i autentična želja za umjetničkim razvojem.
Ovaj album možda vas neće odmah zaskočiti jeftinim udarcima, no onom slušatelju koji mu posveti svoje vrijeme otkrit će se kao djelo koje ne poznaje trikove ni prolazne trendove. Osorno nije radikalan zaokret kojim bi ### obrisali svoju prošlost, već prirodan, promišljen i logičan skok unaprijed. To je album benda koji je svjestan svoje snage i koji, na sreću, još uvijek više vjeruje vlastitim instinktima nego sterilnim pravilima tržišta. U kontekstu domaće nezavisne produkcije, to nije mala stvar. A Osorno je, bez sumnje, čvrst dokaz da se pristup vođen isključivo glazbom na kraju dana najviše isplati.
