DESETLJEĆE U FILMU: Izobilje sadržaja, neprestana buka i nove tehnologije
Prije samo četiri godine streaming div Netflix izbacio je prvi film iz vlastite produkcije, dok je dotad bio samo svojevrsna online videoteka; u studenom ove godine nakon kratkog prikazivanja u odabranim kinima izbacio je Scorseseov film The Irishman za široku publiku. Brzina kojom se Netflix razvio, a s njim i ostali servisi iste prirode, dobar je pokazatelj ritma promjena u filmskom (ali i sveopćem) svijetu koje su obilježile ovo desetljeće.
Dok svako desetljeće nosi svoje karakteristike i velike događaje, čini se da je vrijeme od 2010. do danas ipak jedno od zbijenijih događajima i velikim promjenama u razmišljanju i odnosu prema filmskoj umjetnosti. Nalazimo se na pragu promjene svijesti o konzumaciji filma i televizije, načinu njihova stvaranja i očekuju nas brojne rasprave i nadmetanja. Novi su trendovi nastajali na gotovo tjednoj bazi te nestajali iz svijesti brže nego što su se pojavili, no nekoliko se faktora može izvući iz ljepljive mase informacija. Kako smo došli do toga gdje se trenutno nalazimo i što je obilježilo to posljednjih deset godina filma?
Marginalno postalo norma
Vjerojatno je jedna od najvećih i najbržih promjena od 2010. godine bila u načinu na koji dolazimo do filmova. Popularnost streaming servisa i sadržaja koje oni nude strelovito je porasla unazad pet godina, a Netflixu, Amazon Prime Videu, Hulu-u i HBO GO-u ovog su se studenog pridružili Disney+ i Apple TV+. Svi ti servisi izbacuju nemoguće veliku količinu sadržaja, nipošto obavezno visoke kvalitete, no svaki od njih ima po nekoliko razvikanih i izvrsnih naslova, zbog čega nije neobično da sve više serija sa streaming servisa ulazi u uži izbor televizijskih nagrada te ih onda i pobere. Donedavne marginalne metode prikazivanja time velikom brzinom postaju određujući faktor u budućnosti ovog medija.
I dok je nagradu za televizijski sadržaj sa streaming servisa nekako lakše probaviti, puristički pristup filmu zdušno se bori protiv prodora sveprisutnog i lako dostupnog načina gledanja filmova. Veliki filmski studiji, veliki holivudski redatelji s pedigreom i argumentima da se filmovi moraju gledati u kinu, kako je to Bog odredio, te kritičari koji se predstavljaju kao veliki filmofili tvrde da je gledanje filmova na laptopima, tabletima i, ne daj Bože, mobitelima svetogrđe i umanjivanje pravog filmskog iskustva (Christopher Nolan, primjerice, bi volio da svi oglušimo u IMAX kinima gledajući njegove filmove čija se kvaliteta jednako jasno može iščitati i s manjih ekrana). Zbog buke nekolicine odabranih Oscari ne nagrađuju filmove ako nemaju točno određeno vrijeme prikazivanja u kinima ili su samo grešno prikazani na internetu, a Filmski festival u Cannesu ih isključuje iz konkurencije.
Alfonso Cuarón i Martin Scorsese, međutim, imaju drugačija viđenja, prebacujući svoje filmove upravo na te platforme, što bi mogla postati budućnost filmova srednjeg kalibra velikih autora, dok će komercijalna kina biti dom bučnih blockbustera.
Buka superheroja i obilje reciklaže
A blockbusteri su se potrudili biti na svakom koraku. Ako ste se ikad željeli izgubiti u nekom univerzumu likova iz različitih priča, ali ipak spojenih networkingom Disneyja, onda je proteklo desetljeće bilo idealno vrijeme za vas. Disney je 2009. godine kupio Marvel i 2010. izbacio nastavak Iron Mana. Do 2019. godine izašlo je toliko Marvelovih filmova da bi vjerojatno bio smak svijeta ukoliko bi godina prošla bez barem pet novih nastavaka. Miješanje likova iz različitih priča u zajedničke tijekove radnje i stvaranje zajedničkih univerzuma bio je pun pogodak i Disneyjeva glad je proporcionalno rasla s popularnošću žanra i ovog formata pripovijedanja.
Budući da je The Mouse House izuzetno dobar u brendiranju i stvaranju franšiza, upravo je to i bila glavna strategija studija – franšize su preplavile kinodvorane, a Disney je pokupovao filmske studije koji su proizvodili blockbustere. Star Wars, Marvelovi junaci i zlikovci te pokoji Pixarov naslov kao da su dominirali ovim desetljećem. Scorsese je uz još nekoliko holivudskih filmskih kolega ovakvo serijsko izbacivanje filmova prozvao svojevrsnom reklamom za filmske tematske parkove koji bi mogli postati norma u nadolazećem desetljeću, a doslovna buka kinodvorana može se mjeriti s onom vlakova smrti.
Nikako se ne može zanemariti niti pomalo zabrinjavajući broj prerađenog materijala, odnosno remakeova, u čemu je najzloglasniji upravo Disney sa svojim reciklažnim dvorištem klasika iz 90-ih. Disney, naravno, nije jedini, mnogi su naslovi i likovi dobili priliku modernizirati se, često u obliku promjene spola protagonista ili njihovih svjetonazora i to bez trunke ironije, pa smo tako, primjerice, imali čast vidjeti žensku postavu Ghostbustersa i još moderniju verziju Charliejevih anđela.
Buka aktivista i heštegova
Sveprisutnost tehnologije i društvenih mreža omogućila je i da mnoge skupine izgurane u kut dobiju mogućnost izražavanja kakvu dosad nisu imale. Proteklo je desetljeće udomilo mnoge proteste i društvene inicijative, često označene neizbježnim heštegovima, a važnost uloge medija u percipiranju, pa, svega bila im je vjetar u leđa koji dosad nisu imali.
Iz vjerojatno vrlo sebičnih razloga i bojazni da ne ispadne iz tračnica relevantnosti, Hollywood se mic po mic počeo otvarati promjenama. Takozvano holivudsko izbjeljivanje, odnosno praksa da uloge likova drugih rasa daju bjelačkim glumcima, a koju je Hollywood koristio od samih svojih početaka, u ovom je desetljeću naišlo na glasno protivljenje te sada svaki studio koji drži do sebe nastoji pravedno podijeliti uloge. Oscari su, također, uveli pravilo da filmske postave, priče, redatelji i ostali članovi filmske ekipe moraju do određene mjere biti raznoliki da bi ih se razmotrilo za nominaciju.
Međutim, do toga je došlo prepoznavanjem potreba i želja publike. Autori, naravno, nisu čekali da im se Hollywood smiluje, već su stvarali priče u koje su vjerovali i bez inicijative nekolicine odabranih. Borba za rasna prava i raznolikost počela je već početkom desetljeća, a filmovi poput The Help, 12 Years A Slave i Django Unchained beskompromisno su pripovijedanjem o robovlasništvu mijenjali svijest i doveli do toga da Moonlight i Get Out budu visoko na listi favorita, a i sami pobjednici prestižnih filmskih nagrada, a promjena je došla i u svijet superjunaka koji nam je ponudio Black Panthera.
Buka protiv institucionalnog seksizma
Aktivizam se u ovom desetljeću pojavio i u formi novog vala feminizma i taj je trend pomeo tolike filmske dame da ih se veliki broj okupio na Ženskom maršu 2017. godine diljem Amerike kako bi prosvjedovale protiv najdražeg američkog punchlinea, Donalda Trumpa, te to objavile na svojim društvenim mrežama.
Međutim, feminizam nije bio samo trendi dodatak na instagram profilima slavnih žena, već se pojavio jednako kao i borba protiv rasizma. Ženski likovi postupno su i samouvjereno postajali nositelji narativa, kao primjerice Katniss u The Hunger Games, a kruna pokreta postala je serija The Handmaid’s Tale. Otrpilike u isto vrijeme krenuli su i pokreti MeToo i Time’s Up, u kojima su se žene filma odlučile glasno suprotstaviti institucionalnom seksizmu progovarajući o seksualnim incidentima s poznatim i utjecajnim redateljima i glumcima, poput Harveyja Weinsteina te se boreći za jednaka prava koja imaju njihovi muški kolege. Osim što su vodeće uloge komercijalnih filmova sve češće ženske, a ženski likovi općenito kompleksniji, filmovi redateljica i scenaristica također dobivaju sve veću pažnju. No, baš kao i borba za rasnu raznolikost, ovo je tek početak.
Buđenje horora
Nakon što je nekoliko uspješnica u žanru horora pokrenulo lavinu neoriginalnih rješenja, ovo desetljeće, naročito njegova druga polovica, donijelo je svježinu s originalnim naslovima, što ovaj žanr čini jednim od rijetkih koji se ne bazira na adaptacijama, remakoveima i kopiranjima. Get Out i Us Jordana Peelea, The Witch i The Lighthouse Roberta Eggersa, Hereditary i Midsommar Arija Astera neki su od naslova koji su hororu vratili dostojanstvo te ponudili njegovo novo viđenje – provokativne i zapanjujuće radnje koje izlaze iz okvira te sjajne izvedbe pozivaju i one koji su se zakleli da nikad nećemo proviriti između prstiju.
Put ka stabilizaciji ili još promjena?
Čini se kao da je ovo desetljeće donijelo brojne revolucije i da smo se neprestano s nečim i protiv nekog borili. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li gigantski filmovi prejako bljesnuti i nestati kao supernove, hoće li ih pojesti zasićenje ili će CGI pretjerati. Borba purista koji navodno snimaju filmove za kinodvorane i streaming servisa kao doma srednjih filmova tek je počela, baš kao i borba manjina protiv establišmenta.
S dosadašnjim ritmom promjena teško je predvidjeti gdje ćemo završiti i koje će nove tehnologije zavladati filmskom umjetnosti, ali nesumnjivo je da nas čeka zanimljivo novo desetljeće.
