Empire of the Sun na Šalati: Eskapistički pop i pobjeda nad ljetnim nevremenom
Zagrebačka Šalata već desetljećima funkcionira kao epicentar ljetne koncertne sezone u metropoli. Pozornica pak svojim postavom i pogledom na grad nudi savršenu kulisu za veće koncertne spektakle.
Srijeda je trebala biti još jedno toplo, neonski osvijetljeno poglavlje u nizu, no nebo nad Zagrebom imalo je drugačije planove. Najavljena kiša i prijeteće nevrijeme nadvili su se nad gostovanjem australskih electro-pop ikona Empire of the Sun, tjerajući organizatore na riskantan, ali u konačnici jedini ispravan potez – pomicanje satnice. U domaćim okvirima, takve rošade nerijetko rezultiraju organizacijskim kaosom i nezadovoljstvom publike.
No, ono čemu smo svjedočili sinoć bio je tehnički i izvođački besprijekoran trijumf koji je dokazao da vrhunski pop stroj ne poznaje alibije.
Morska iluzija na užarenom asfaltu
Da će se program odvijati uz vojničku preciznost, jasno je demonstrirala predgrupa Roi Turbo. Svoj su set započeli u minutu točno kako je i najavljeno, pred stadionom koji je u tom trenutku, ruku na srce, izgledao pomalo sablasno. Parter i tribine zjapili su poluprazni, a samo su prvi redovi bili popunjeni najzagriženijim fanovima koji ne propuštaju ni tonske probe.
Za bend je to nezahvalna pozicija, no Roi Turbo su pokazali zavidnu razinu profesionalizma. Njihov 40-minutni nastup uspio je izvući maksimum iz situacije, transformirajući betonske tribine Šalate u pulsirajuću zvučnu kulisu kakvog mini dance festivala na jadranskoj obali. Ljetni, opušteni groove pokazao se kao amortizer za publiku koja je, bježeći pred najavljenim oblacima, počela ozbiljnije puniti prostor tek nakon pola sata, taman na vrijeme da uhvati zalet za zvijezde večeri.
Eskapistički teatar za 21. stoljeće
A ni zvijezde nisu gubile vrijeme. Točno u 20:30, Empire of the Sun su preuzeli pozornicu, uvodeći Zagreb u vizualno-zvučni svemir aktualne Ask That God turneje. Konceptualni pop kakav Empire of the Sun njeguju još od prijelomnog debija zahtijeva ozbiljnu scensku nadogradnju, a zagrebačka je publika dobila puni paket – visokostiliziranu teatarsku izvedbu smještenu na tromeđi znanstvene fantastike, klupske euforije i pop mašte.
Vrhunski, gotovo hipnotički vizuali na golemom platnu iza benda nisu bili tek estetika za popunjavanje prostora. Funkcionirali su kao punopravni narativni element koji je diktirao dinamiku i pojačavao dojam grandioznosti.
Odlična energija probila je rampu od samog početka. Iako bend njeguje imidž nedodirljivih kozmičkih vladara kroz svoje kostime, koliko su zapravo željni opipljivog kontakta s publikom, Steele je dokazao već na prvim pjesmama. Njegov silazak s pozornice ravno u prve redove izbrisao je distancu između izvođača i mase, postavivši ton za ostatak večeri. Da ta interakcija nije bila samo jeftini scenski trik za podizanje morala, potvrdilo se i nešto kasnije. Vidno ponesen atmosferom koja je ključala unatoč teškom zraku, Steele je nešto kasnije s pozornice ispalio: these are the crowds I’m talking about, kao iskrenu konstataciju benda koji i nakon gotovo dva desetljeća karijere zna cijeniti povratnu informaciju partera.
Katarza pod oblacima: Od Walking on a Dream do Alive
Glazbeno i tehnički, koncert je bio odrađen bez ijedne mrlje. Pjesme su se nizale logično, tečno povezane u smislenu, gotovo klupsku cjelinu koja nije dopuštala pad energije niti prazan hod. U neprekinutom nizu posebno su se istaknula dva trenutka koja su Šalatu dovela do točke vrelišta. Prvi je singl Walking on a Dream. Pjesma uživo funkcionira kao monumentalna injekcija čistog dopamina.
Synth dionice rezale su zagrebački zrak s kirurškom preciznošću, dok je masivni refren natjerao cijeli stadion na skakanje. Empire of the Sun su u tom trenutku zvučali moćnije od bilo kojeg stadionskog rock benda, dokazujući da se euforija ne mjeri distorzijom gitara, već frekvencijom na kojoj bend i publika rezoniraju. Walking on a Dream uživo zasigurno zvuči svježije i potentnije nego na samom albumu.
Drugi, očekivani, ali ništa manje katarzičan vrhunac dogodio se uz prve taktove Alive. Nije to bila samo vježba iz nostalgije. Iako je riječ o pjesmi koja je obilježila kraj nultih i početak desetih godina ovog stoljeća, njezina izvedba na Šalati dokazala je zašto nosi titulu generacijske himne. Melodija koja se nesvjesno uvukla u kolektivno pop-kulturno, otpjevana uglas, stvorila je rijetki osjećaj zajedništva koji opravdava sam smisao odlaska na veće koncerte. Vizuali su se u tom trenutku savršeno stopili sa zvučnom slikom, nudeći publici točno ono po što je došla – nepatvoreni, ultimativni eskapizam inspiriran optimizmom.
Bez nepotrebnog rastezanja
Set je potrajao oko sat i pol. Za standarde nekih klasičnih rock dinosaura možda školski kratko, ali u ovom slučaju apsolutno pogođeno i dozirano s mjerom. Radi se o sat i pol koncentrirane pop utopije bez nepotrebnog rastezanja, padova u tempu ili jeftine patetike.
Empire of the Sun isporučili su Šalati svoj prepoznatljivi plesni svijet i, što je najvažnije, uspjeli su pobijediti u napetoj utrci s kišom. Ostavili su nas u znoju, nahranjene basom i vizualima, a stadion se počeo prazniti taman prije nego što je nebo odlučilo otvoriti svoje pipe, vraćajući nas s njihovog šarenog planeta ravno u sivu zagrebačku realnost.
