Eurofilm: Pobjeda nad stereotipima („Once“, J.Carney)
Ljubitelji filmova gotovo da imaju neku svojevrsnu hijerarhiju koja, iako nigdje nije uklesana u kamen, se prepoznaje i osjeća među filmofilskim krugovima. Na sam vrh ljestvice pristići ćete onda kad navedete onaj jedan europski art film koji nitko od prisutnih nije pogledao, a ulaznica za klub uz minimalnu članarinu vam je nešto bolje poznavanje prekooceanske kinematografije od 70ih godina naovamo.
U toj neformalnoj zajednici (kao i svakoj) postoje određeni tabui koje ako izgovarate uz sintagmu „dobar film“, neminovo ćete zaraditi žuti karton, ako ne i biti potpuno marginalizirani kao „faker“ unutar navedenog društva. Predvodnici tabu tema, romantični su filmovi koji, osim ako nisu okarakterizirani kao „umjetnički“, mogu se jedino pravdati da su gledljivi ukoliko su tzv. „guilty pleasure“. Drugi u nizu „no-no“ žanrova su mjuzikli koji često nemaju ni opravdanje poslijepodnevnog užitka uz pun želudac nego su samo mrlja na vašoj reputaciji kao gledatelja.
Film koji je morao prevladati stigmu jednog i drugog žanra (a koji je u tome bio i iznimno uspješan) je Once (2007), irski indie film redatelja Johna Carneya čiji protagonist – kantautor Glen Hansard uskoro gostuje u Hrvatskoj. Svojedobno, Once je na Sundance film festivalu osvojio nagradu publike, a svoj put je našao i do kazališnih dasaka te osvojio osam Tonya i jedan Grammy. Omjer uloženog i dobivenog u Carneyev film, nakon kino disitribucije, bio je sto pedest puta veći.
Iako se minimalistički budžet često promatra kao produkcijska boljka, upravo je reduciranost novca pospješila kvalitetu samog Once – autentičnost je prisutna na svakoj razini od samih glumaca (Hansard i Irglova) koji su neupitni pripadnici dublinskog okružja, ali i profesionalni glazbenici do lokacija koje su, u pomanjkanju sredstava, i bile djelomično privatna mjesta autorske ekipe i njezinih prijatelja. Sama je ulica zbog pomanjkanja dozvole snimana iz daljine i sub rosa tako da, osim spontanosti samih prolaznika koji nisu bili svjesni kamere, i glumački je duo pribjegavao improvizacijama u datom trenutku. Konačno, sam je soundtrack produkt rada Hansarda i Irglove pa i činjenica da filmska radnja prati njihov stvaralački proces kroz tjedan dana, ne čini se insceniranom i stranom.
Lišeni holivudske idealizacije i ušminkavanja koje je, prije svega, tipično za takvu tipologiju filmova, protagonisti Hansard i Irglova „puni su krvi i mesa“ – oni nisu dio višeg društvenog sloja koji ima privilegiju uživati stvaralaštvo; on je svirač s ulice kojem je posao-oslonac popravljanje usisavača u očevoj trgovini, a ona je ulična prodavačica, češka migrantica koja na leđima ima majku i malenu kćer. Ljubav prema klaviru, Irglova može jedino prakticirati u dogovoru s vlasnikom trgovine instrumenata, a Hansardove folk-rock nježne pjesme tek su ugodan šum u uhu prolaznika. Teško je ne zaljubiti se u ovaj neobičan par koji dijeli strast prema glazbi, u ulice Dublina koje sakrivaju životopisne figure i pomalo nespretan, ali vjerodostojan način na koji se razvija ljubavni odnos Hansarda i Irglove – od popravka usisavača kojeg Irglova nonšalantno vuče sa sobom po cijeloj ulici do bankovnog kredita i sna o Londonu.
Da ovaj film ne trpi klišeje iako egzistira u najklišejiriziranoj kombinaciji žanrova, potvrđuje i nepostojanje „sretnog završetka“ – Once ostaje vjeran socijalno-društvenom kontekstu u kojem je sniman i iz kojeg njegovi likovi niču. Usprskos neminovnom postojanju emocija između para, njihova ljubav ostaje nerealizirana – Irglova ima dužnost prema svojoj obitelji kao što i Hansard ima dužnost prema sebi i svojim snovima. Iako Once svojim završetkom ostavlja gorak osjećaj u ustima, slatko je pratiti iskorak iz rutinizirane svakodnevnice dvoje mladih protagonista čiji je život uobičajeno sveden na životarenje. Once posjeduje tu rijetku filmsku kvalitetu da uspijeva ostati životan iako se ne utapa sam u svom životnom očaju nego dapače, daje dozu optimizma i onima ispred kamere i onima što promatraju zabilježeno.
