A Perfect Circle: Intenzivno iskustvo s osjećajem nedovršenosti
Kako i sam naslov sugerira, premijerni nastup američkog alt/prog-rock benda A Perfect Circle u Hrvatskoj daleko od toga da je bio loš, ali publika na Šalati zaslužila je pokoju minutu više, pogotovo nakon desetominutnog intermezza. Da, znamo prije nego što nam spomenete da je ovo njihov festivalski set i da svugdje isto sviraju. Ovo je ipak bio solo koncert s dojmljivom londonskom glazbenicom hladnog srca A. A. Williams kao predgrupom. No, krenimo redom.
Točno u 20 sati večer je otvorila londonska goth glazbenica A. A. Williams. Uz nju je bilo samo dvoje članova na pozornici – gitaristi i bubnjar – iako su u svom poimanju post-metala i dark folka zvučali kao da ih još najmanje dvoje. Uz mračnjački ton, osam izvedenih pjesama, za uho je posebno zapela posljednja Evaporete. Duže gitarističke, distorzirane harmonije proizvodile su osjećaj beznađa na dnevnom svjetlu što je u ljetno predvečer bila začudna kombinacija koja je funkcionirala na polusatnom setu, ali za nešto prolongiraniju svirku, radije bih birao kasniji noćni sat.
Ovisnost o mobitelima i uživanje u trenutku
Čak dva puta prije izlaska A Perfect Circle na pozornicu s razglasa je poručeno da se elektronički uređaji ne upotrebljavaju. U prijevodu, ne snimaj, ne fotkaj, ne vadi mobitel iz džepa ili kako je već pjevač Maynard James Keenan nakon početne The Package rekao: „Uzemljite se, uživajte u trenutku, budite prisutni“. Nažalost, za neke nema nade jer mobiteli su se pojedinačno vadili (Maynard je dva puta dao vokalnu opomenu te jednom gestikulacijom rukom usred pjesme) , ali moram priznati da je do posljednje izvedbe Judith ovisnost o mobitelima bila dobro kontrolirana kod većine. Upravo je to jedan od velikih pluseva koncerta.
Posljednjih desetak godina uvijek netko ispred vas odluči snimati cijelu pjesmu od pet-šest minuta, a zatim tu snimku nikad neće pogledati i tako nekoliko puta kroz nastup. Osvježenje je bilo vidjeti more ruku na The Doomed ili The Outsider, ali i općenitu onu prisutnost koju je Maynard spomenuo na svojevrsnom prologu.
A Perfect Circle zaista je odradio do u detalj precizan, kontroliran nastup koji je počivao, rekao bih, na provjerenom rasporedu pjesama. Nije bilo lelujanja, za setlistu se mora priznati da je posložena logički i smisleno, s izmjenama dinamike i tempa koje vode do vrhunca prvog dijela koji traje točno sat vremena. Izdvojio bih sentimentalnu i klavijaturističku Disillusioned koja je hipnotizirala od prvog takta pa na koncertu od nekoliko tisuća ljudi nije se čula ni muha. Kako samo prekrasno Maynard izgovara „lift all higher“. Zvuk je bio sjajan, vokal čist, Howerdelova gitara parala je zrak u možda i premalo navrata, ali nakon odsvirane obrade Imagine Johna Lennona (nešto slabiji album eMOTIVe), Gravity je u posljednjoj trećini donio gitarističku dubinu koju smo tražili, a slično bi se moglo reći i za TalkTalk.
Bis ili dvadesetominutni outro
Nakon The Outsidera i uvjerljivo najsnažnijeg odaziva publike, bend odlazi s pozornice, a na videozidu počinje odbrojavanje. Ljudska figura sjedi u fotelji i pije kavicu, dok minute polako prolaze. Iskorištava se pauza za pregledavanje mobitela, odlazak po piće ili na wc, ali većina se nije željela pomaknuti s mjesta kako ne bi izgubili dragocjeno mjesto, barem u dijelu partera ispred tonca.
Nakon intermezza bend je krenuo društveno kritično s Counting Bodies Like Sheep to the Rhythm of the War Drums. Jedna posve nova dimenzija nakon koje se predah od glazbe nije osjetio, povukao je publiku i bend u jedno intenzivno iskustvo u kojem se osjetilo zašto je A Perfect Circle bend koji su neki (pre)dugo čekali, a i zašto su zaslužili rasprodanu Šalatu. Nastavlja se sa Starless i The Noose. Potonja služi kao nepredvidiv uvod u najveći hit benda Judith. Vjerni poznavatelji benda znaju osobnu priču iza Judith koja je bijesnila, udarala i napumpala adrenalinom sve od partera do tribina. Oni koji su do tada sjedili, više nisu imali razloga odmarati noge: „he did it all for you, he did it all for you…“.
A Perfect Circle uvukao nas je u svoju izvedbu. Oni koji su ih čekali godinama pa i desetljećima vjerojatno su razočarani trajanjem (sat i dvadeset minuta ne uključujući pauzu), a bilo je tu i pokušaja izvlačenja benda na bis; ili rekli bismo drugi bis. Nije se dogodio, ali to me niti nije iznenadilo. U posljednjih par dana bio sam na tri (solo) koncerta i niti jedan nije trajao duže od ovoga na Šalati. Bend ima zacrtani program koji vodi do vrhunca s Judith i od njega ne odstupa niti u iznimnim, premijernim slučajevima nastupa u određenim zemljama. S jedne strane šteta da se ne može napraviti iznimka (ili više njih) koje bi koncert učinile spontanijim (toga je nedostajalo), ali s druge strane moramo biti racionalni i shvatiti kako danas funkcioniraju veći svjetski bendovi.
Možda će neki utjehu potražiti u budućim turnejama Toola koje zasad nisu najavljene za sljedeću godinu. Sudeći po broju kratkih majci i neraskidivim vezama i sličnostima, APC-ovu eleganciju i melodičnost mnogi su odmah bili spremni zamijeniti s masivnijim starijim bratom.
