Martina Divić: “Putovanje je bilo potraga za vlastitom pričom, ali sve kroz promatranje tuđih”

Putovanje je za Martinu Divić više od odlaska u nepoznato: ono je način gledanja, slušanja i, naposljetku, pisanja. U knjizi “Tamo gdje duga dobiva boju”, nagrađenoj Nagradom Dijana Klarić za najbolji putopis, autorica kroz susrete s ljudima i krajolicima Latinske Amerike govori i o strahu, privilegijama, vlastitim preispitivanjima i potrazi za vlastitom pričom.

U razgovoru govori o pisanju kao potrebi, o tome što znači vidjeti ono što bismo ponekad radije ne vidjeli, o drugoj nagradi, ali i o radionicama pisanja koje danas vodi, nastojeći drugima pomoći da pronađu vlastiti glas.

U nekoliko priča vraća se osjećaj da smo privilegirani upravo onda kada se nađemo licem u lice s tuđim životom koji je mnogo teži od našega. U „Nepoznatim hodočasnicima” pišeš o osjećaju krivnje koji je „razoran poput kiseline”, iako racionalno znaš da nije osnovan. U „Punom pištolju” pak pišeš kako svoje vlastite okolnosti često doživljavamo kao najveće probleme sve dok ne vidimo kako drugi ljudi preživljavaju. Što se dogodi s vlastitim problemima nakon takvih susreta?

Promjena koju sam osjetila nije se dogodila preko noći i često se uhvatim kako preispitujem vlastito bivanje, ali ono što bih rekla da se promijenilo jest razlika koju sam naučila prepoznavati između zdrave ambicije da živim sretniji i ispunjeniji život i nezadovoljstva postojećim. Konkretno, osjećam veću zahvalnost za stvari nad kojima nisam niti mogu imati kontrolu u svom životu. Pokušavam se podsjećati kako mi životne okolnosti ne smiju biti prepreka, već baza da budem borbena oko onoga što želim i života kakav nastojim živjeti. Mnogi se na svijetu rađaju borbeni i sposobni, ali im okolnosti u kojima se nalaze nikad ne dopuste da žive život koji priželjkuju. Na kraju, svi smo mi ljudi i u redu je prihvatiti i nezadovoljstvo i tugu i bijes oko stvari u vlastitom životu. Ali poznavanje šire slike i stavljanje vlastitih problema u taj kontekst, meni osobno čini veliko olakšanje.

U toj istoj priči o hodočasnicima, u trenutku kada više ne znaš što bi sa svojom nelagodom, vadiš laptop i počinješ pisati. Kasnije u knjizi kažeš: „Pisanje je moj pogon.” Je li pisanje za tebe način da obradiš ono što ti se dogodilo ili je ono nešto puno instinktivnije — gotovo fizička potreba da iskustvo pretvoriš u riječi? I postoji li pritom ikad osjećaj krivnje: oni se bore za život, a ti sjediš i pišeš o tome?

Pisanje je za mene gotovo kao fiziološka potreba. Ne mislim pritom samo na književno pisanje, već na bilo kakvu vrstu zapisivanja vlastitih misli i promišljanja. Vrlo slična je u mene potreba za kretanjem koju, ako zanemarim, osjetim nagli pad životne energije.
Nekad, kad mi se ne da sjesti i zapisati ono što osjećam da bih trebala, misli mi rade sto na sat, kao da tipkam rečenice po mozgu. Opsjedaju me. Mrzim taj osjećaj, mrzim kad me tako progone i ne daju mi spavati. Oslobođenje dođe tek kad zaista sjednem za laptop ili uzmem mobitel i sve izbacim.

Krivnju zbog pisanja sam osjećala, ali isto tako sam znala da ona nije osnovana i zato sam nastavljala pisati, osjećajući da će me upravo to pisanje osloboditi krivnje. U trenucima na putovanju kad bih se suočavala s problemima koji su duboko integrirani u jedno društvo čiji ja nisam član (ako mogu tako reći) pisanje mi se činilo čak kao jedina smislena djelatnost, kao izvještaj, bilježenje, javljanje vijesti svojima doma. Jer doma je jedino na što ja zaista mogu utjecati. Premala sam za čitav svijet.

Strah je jedan od tihih, ali vrlo snažnih likova ove knjige. Pojavljuje se uz bande, oružje, nasilje, nepoznate ljude i nepoznate krajeve. Istodobno, iz knjige se vidi da ti je partner i suputnik Toni važan kao svojevrsna sigurnosna mreža. Zanima me ono što se događa između te dvije točke: koliko si tijekom tih putovanja naučila sigurnost tražiti u sebi, a ne samo u okolnostima ili u drugoj osobi?

Strah često ima više veze s tim kako percipiramo stvarnost nego s realnom opasnošću. Ono što sam shvatila jest da se strah može pobijediti jedino ako je želja za onim što se nalazi preko puta njega veća. A u mene je uvijek bila. Toni mi je često bio sigurnosna mreža, ali da nije bilo moje želje da pobijedim vlastite strahove, to nikad ne bi bilo dovoljno. Ne vjerujem da itko može utišati naše strahove osim nas samih.

U „Crnoj planini i šarenim kuglama” imaš sjajnu rečenicu: „Nitko ne želi biti glup sam.” I govoriš o tome kako je lako podijeliti krivnju s „mještanima, građanima, državljanima, ili ljudskom rasom”. Čini mi se da je to mnogo šira tema od konkretnog događaja iz priče — način na koji kolektivno dijelimo odgovornost, ali je time istodobno i razvodnjujemo. Je li putovanje za tebe zapravo i način da vidiš vlastito društvo izvana, pa onda bolje prepoznaš vlastite obrasce?

Da, putovanje mi definitivno omogućuje da vlastito društvo pogledam izvana. Tek kad se fizički udaljiš od njega, neke obrasce počneš jasnije primjećivati, ali ono što se dogodi kad ih počneš zapisivati jest da se uhvatiš kako puno toga radiš krivo i sama. Pisanje je otkrivanje i ogoljavanje. Upravo si to dobro zaključila – vidim obrasce društva koji su istodobno i moji. Nezgodno je kad shvatiš u kakvom konformizmu živiš. Koliko god se uvjeravaš da živiš osviješten život, i dalje se s tim društvom stapaš češće u lošem nego u dobrom kontekstu. Živimo u „ja” eri, u stalnoj potrebi da profiliramo vlastite ličnosti, ne bismo li jedni druge uvjerili kako upravo mi znamo što i kako treba raditi, kako treba živjeti. U isto vrijeme svi kritiziramo to isto društvo. To je jedan snažan paradoks u kojemu je pripadanje važnije od toga je li ono čemu pripadamo ispravno. Pisanje i čitanje gledam kao razgovor s onima koji se tom istom svijetu neumorno suprotstavljaju.

U „Parazitu” kažeš nešto što mi se čini jednim od ključeva cijele knjige. Pišeš da si bila „spremna ukrasti priču bilo kojoj osobi koju sretnem” i nadala se da će se „u međuvremenu dogoditi i moja”. Je li putovanje u jednom trenutku bilo i potraga za vlastitom pričom? I kako se uopće dogodi pisanje? Jesi li išla na ovo putovanje da napišeš novu knjigu ili je pisanje bilo više potreba, kao neka dnevnička forma, iz koje je nastala kasnije knjiga?

Prije ovog putovanja imala sam već dosta priča iz Afrike i nisam znala hoću li pisati novu knjigu ili ću ta dva putovanja spojiti u jednu, ali da, imala sam namjeru napisati knjigu još prije nego smo otputovali. Prije Afrike, cilj mi je bio redovno pisati kroz blog, a prije Amerike sam si zadala ipak malo viši cilj. Bez zadatka se teško znam opustiti i uživati. Valjda sam naučena da sve dolazi “po nagradi”. Na put smo otišli nakon što sam diplomirala pa je njegova svrha bila i da ukradem dovoljno vremena kako bih shvatila što uopće želim od svog života kad se napokon vratim doma. U tom smislu, putovanje je bilo potraga za vlastitom pričom, ali sve kroz bilježenje i promatranje tuđih. Čini mi se da imamo sve manje strpljenja za slušanje tuđih priča, no ono što sam se ja uvjerila jest da sam jako puno o sebi naučila slušajući i dopuštajući sebi da reagiram na druge i njihove priče.

Tvoje usporedbe su često neočekivane, a upravo zato vrlo precizne — primjerice, izgladnjela kuja ima „oči tužnije od najtužnije pjesme Joni Mitchell”. Ili mučninu od hrane povezuješ s mučninom od nepravde. Odakle dolaze takve slike? Jesi li ih svjesna dok se događaju ili ih pronalaziš tek kasnije, dok uređuješ tekstove i tražiš pravu rečenicu?

Nekad se te slike pojave u mojoj glavi odmah, tada osjećam da ih moram zapisati i onda one iz mene najčešće izbiju u obliku poezije. Češće sjedim nad tekstom i prisjećam se, a slike dolaze.

U „Lažljivim djetinjstvima” kažeš: „Kako bi bilo dobro kad bih zadržala te svoje dječje oči.” Ali upravo ti odrasle oči omogućuju da vidiš ono što turist možda ne bi primijetio — da dječak koji peče tortilje ima manje od sedam godina. Postoji li cijena tog gledanja? Drugim riječima, kad jednom počneš primjećivati ono što je ispod površine, možeš li se ikad više vratiti onom bezbrižnom turističkom pogledu? Jako me to podsjeća na ono kad fotograf snima i ne može/ne želi intervenirati u prizor.

Teško je kad previše toga vidiš ili osjetiš. Često bježim od vlastitih očiju, ne dam im da vide. No postoji tu i druga strana, te oči koje vide sve to teško mogu ispod površine vidjeti i svašta lijepo. U mreškanju mora pronaći utjehu, osjetiti toplinu promatrajući bakin dlan, vidjeti nostalgiju dok promatraju klupu na plaži gdje su se nekad davno gledale s očima druge djece.
Evo, upravo sam na Sućurju, sama provodim jutro na otoku i sve što vidim puno je lijepih slika. Te oči su dvojake I zato ih se ne bih nikad odrekla.

Naslov „Tamo gdje duga dobiva boju” zvuči gotovo bajkovito, dok su mnoge priče u knjizi vrlo daleko od bajke. U jednoj priči pišeš o tome kako bi voljela znati tko bi bila, što bi radila, kako bi živjela; u drugoj kažeš da nakon početne muke odjednom ne možeš zamisliti mjesto na svijetu na kojem bi radije bila. Je li putovanje za tebe način da privremeno postaneš neka druga verzija sebe — i vraćaš li se s putovanja bliže sebi ili s još više mogućih verzija sebe?

Duga je spektar boja. Kažu da duga sadrži nijanse crvene, narančaste, žute, zelene, plave i ljubičaste. Prihvaćanje vlastitog spektra ono je što sam pokušavala pronaći na tom putovanju. Vjerujem da se uvijek vraćam malo drugačija i sigurnija u sve ono što jesam.

Ovo je tvoja druga knjiga i druga nagrada Dijana Klarić za najbolji putopis. Još jedna potvrda tvom pisanju. Osjećaš li nakon druge nagrade veću slobodu da pišeš onako kako želiš ili se događa upravo suprotno — da sada osjećaš veća očekivanja, pa i pritisak da sljedeća knjiga mora biti „dobra kao ove dvije”? I želiš li uopće odmaknuti od putopisa i istražiti nešto drugo?

Nakon prve knjige osjećala sam pritisak od vlastitih očekivanja. Čak se nije toliko radilo o nagradi koliko o nekim pozitivnim kritikama književnika na knjigu, zbog kojih sam se uvjerila kako ne smijem nikad više napisati nešto lošije od onoga što su oni pohvalili. Danas razumijem da pohvala ni nagrada nisu razlog zbog kojeg pišem. Pišem jer bez pisanja ne mogu. Pisanje, čak i ono loše, pomaže mi da se izrazim, da shvatim svoje misli, da progovorim, da podijelim, da komuniciram s drugima, sa širim krugom ljudi od onog koji svakodnevno srećem. Jako sam kritična prema svom pisanju, ali sam si obećala da me ta kritika nikad neće spriječiti da pišem i dijelim napisano. Ponavljam, čak i onda kad napisanim nisam u potpunosti zadovoljna, a to se događa često. Što se tiče ovog drugog pitanja, da, svakako. Već sam se odmakla i već dugo pišem kratke priče koja su okupirane temama koje nisu putopisne. Više od toga još uvijek ne mogu podijeliti. 🙂

I za kraj bih otvorila temu tvojih radionica pisanja. Ti si najprije bila polaznica radionica kreativnog pisanja, a danas ih vodiš. I zanimljivo mi je to spojiti s onom tvojom rečenicom „Pisanje je moj pogon”. Što danas, kao netko tko je prošao put od polaznice do nagrađivane autorice i voditeljice radionica, možeš naučiti drugoga čovjeka o pisanju — a što ne možeš?

Glavna ideja pokretanja mojih radionica pisanja bila je da napokon objedinim ono što sam o pisanju učila tijekom godina. Osim svega što si spomenula, radila sam i u izdavaštvu, što je također utjecalo na koncept radionica koje sam osmislila. Imala sam popis svega što sam voljela u tom procesu do danas, svega što mi je nedostajalo i svih trenutaka koji su mi bili najljepši. Pokušala sam sve to spojiti u jednu radionicu koja traje dovoljno dugo da svojim polaznicima pružim najveću moguću vrijednost. Vjerujem da im mogu pomoći da pronađu vlastiti glas, ali ne mogu pisati umjesto njih. Za dobro pisanje važno je sjesti – i pisati.