Istaknuto

Serious Ensemble Zagreb: Umjetnost radi ljudi, a ne umjetnost radi umjetnosti

Foto: S. Uču
Vrijeme čitanja: 10 minute

Što povezuje staru i novu glazbu, improvizaciju, humor i „ne-glazbu”? Za Serious Ensemble Zagreb odgovor nije u žanru, nego u pristupu koji ozbiljne teme promatra s dozom ironije, a neozbiljnima traži dublji smisao.

Uoči nastupa na festivalu suvremene glazbe Music – Mission – Vision u subotu, 21. studenog u Kazališnoj dvorani Centra KNAP, razgovarala sam s Helenom Skljarov, umjetničkom voditeljicom ansambla, i pijanistom Viktorom Čižićem o projektu „Koncert”, granicama suvremene glazbe, odnosu s publikom i izazovima stvaranja na nezavisnoj kulturnoj sceni.

U najavi ovogodišnjeg koncerta ističete da publiku očekuju stara glazba, nova glazba, improvizacije, ali i „ne-glazba”. Čini mi se da bi svaka definicija umjetničkog identiteta Serious Ensemble Zagreba nužno značila i njegovo svojevrsno omeđivanje. Postoji li ipak nešto što povezuje sve vaše projekte, bez obzira na njihovu žanrovsku ili izvedbenu različitost?

Helena: Ne bih radila razliku ili definirala o kojoj se glazbi tu točno radi. Postoji puno ”glazbi”. No ono što određuje SEZ je, rekla bih, nešto šire od same glazbe, a to je specifičan pristup. Nisam sigurna kako ga točno opisati, no radi se o iskrenosti, direktnosti i svojevrsnom društvenom angažmanu. Okupili smo se najviše jer imamo slične stavove i sami članovi ansambla često su sukreatori programa. Sada, šaljemo li poruku uvrštavanjem tzv. ”stare glazbe” ili ”nove glazbe” ili nekim drugim sredstvom, to je manje bitno.

Viktor: Ono što mislim da najbolje može opisati tu poveznicu je sročivo u jednu riječ, a to je kontra. Uvijek nalazimo ironiju u ozbiljnim stvarima (počevši od samog imena ansambla), a istovremeno tražimo dubinu u neozbiljnim. Je li to obična dječja iskrenost? Moguće. Svi članovi ansambla sudjeluju u kreativnom procesu i nekakva pojedinačna mišljenja o svijetu, društvu, i našem vremenu kao takvom nam se manje više uvijek poklapaju. Mi smo tako onda uspjeli pronaći neki svoj jezik u smislu poimanja stvari, a sad materijalizira li se to u skladbu, govor, video, ili cjelinu, odnosno neki opisiv „umjetnički identitet“, to ispada manje bitno.

Foto: M. Grgić

Suvremena glazba često se predstavlja kao prostor istraživanja novih zvukova i pomicanja granica, no koliko je ona doista slobodna od vlastitih konvencija? Primjećujete li da je i eksperimentalna glazba s vremenom razvila određena očekivanja o tome kako bi trebala zvučati i izgledati? Može li „ne-glazba” danas biti jednako konvencionalna kao i glazba koju pokušava nadići? 

Helena: Suvremena glazba je pojam koji uopće nije definiran te bih i sama to tako ostavila. S vremenom su se, naravno, ustalili određeni načini skladanja i može se reći da u tom smislu postoji i svojevrsna konvencionalnost, kako gdje. Jednako kao i u npr. današnjoj popularnoj glazbi. No osobno bih se ogradila od bilo kakvih ”očekivanja” ako ona uopće postoje, jer glazbu, kao i svaku umjetnost, smatram više sredstvom za izražavanje određene poruke, nego ”stilom” samim po sebi.

Viktor: Ja mislim da su granice uglavnom do kraja bile pomaknute još šezdesetih i sama činjenica da se o suvremenoj glazbi još uvijek govori kao o nečemu novom i revolucionarnom je žalosna koliko i zabrinjavajuća. Da ne idemo u detalje terminologije, smatram da je suvremeno sve ono što je nastalo „jučer“, a na kraju ispada da je zapravo ključno pitanje što je to onda uopće novi zvuk, ili još bolje – što je to granica? Drugim riječima, što je glazba? Ako pitate bilo koga na cesti, glazba mora izmamiti neko „osjećanje“, nešto emotivno i iracionalno. Ako još i to uzmemo kao kriterij, onda ja zaista dugo nisam čuo glazbu u „suvremenoj“ glazbi. Očekivanja i pokušaji nadilaženja su po meni ovdje potpuno suvišne kategorije, jedina važna stvar je spona glazba-slušatelj. Ako to ne funkcionira, uzalud vam trud, svirači.

Ovogodišnji projekt „Koncert” polazi od Queneauovih Stilskih vježbi i različitih perspektiva iz kojih se može promatrati jedan događaj. Što vas je privuklo toj ideji? Može li koncert danas biti nešto drugo osim događaja kad izvođači s pozornice prenose glazbu publici?

Helena: Koncert danas može biti bilo što što sami organizatori/kreatori nazovu koncertom. Mislim da u tom smislu na postoji nikakva ograda. Odavno se u koncerte ”klasične glazbe” počela koristiti elektronika, gluma i slično. Mi smo u tom smislu, kao ansambl, pristupili pomalo ”sarkastično” primjerice koristeći krinoline iz stila kasnog 18., početka 19. stoljeća kada se ”koncert” kao društveni događaj formirao. Dan danas ta forma postoji u izvedbenoj praksi povijesne glazbe, no mi joj pristupamo koristeći sva sredstva koja pruža današnje doba… i da, to je isto koncert.

Viktor: Evo u svom dosadašnjem bavljenju i glazbom i kazalištem i umjetnosti općenito, ako sam nešto shvatio to je da je „opis“ ili „okvir“ ono najmanje bitno. Ideja „kako iz različitih perspektiva sagledati jedan događaj“ je samo kanal, a ne svrha, dok je svrha zapravo „reći nešto“. Mi znamo što ćemo reći, a sad što se tiče „rekontekstualizacije“ koncerta kao glazbenog događaja, to je usputni detalj.

Serious Ensemble Zagreb

Prošle ste godine na festivalu Music – Mission – Vision nastupili u suradnji s Irmom Dragičević, dok ove godine surađujete s glumicom Lunom Pilić. Koliko se mijenja vaš pristup kada u glazbeni projekt uključujete izvođače iz drugih umjetničkih područja? Koliko prostora ostavljate nepredvidljivosti i može li izvedba na kraju otići u smjeru koji nitko od vas nije planirao?

Helena: Pristup se mijenja ovisno o samoj ideji ili poruci koju smo zamislili da prenesemo publici. Možda je ”najneobičnija” bila uska suradnja u prošlogodišnjoj sezoni s akademskom slikaricom Petrom Šabić koja je slikala na sceni uz glazbenike. Koliko god to djeluje na prvu ”nespojivo”, ukupan rezultat bila je kompaktna izvedba jer je iza nje stajala čvrsta ideja. Što se tiče nepredvidljivosti, svako umjetničko područje, pa i umjetnička individua, naravno da određenu ideju izražava drugačije; u tom smislu, ”nepredvidljivo” je uvijek kako će tko koju ideju izraziti, a užitak je kada se ti pristupi stope u kompaktnu izvedbu.

Viktor: Neplaniranim stvarima se uglavnom bavimo na kreativnim probama. Imamo neke ideje, idemo ih isprobati, nešto funkcionira, nešto je samo loše, neke loše ideje izmame bolja rješenja kojih se nismo sjetili unaprijed i tako dalje. Kave, razgovori, kreativne svađe, sve je to proces. Nakon tri godine rada, uključivanje drugih umjetničkih područja (teatar, likovna umjetnost, audiovizualna umjetnost) je s vremenom poprimilo status običnog sredstva. Ako nešto želimo napraviti i za to nam treba glumica, ili netko drugi, ta komponenta nazovi interdisciplinarnosti je zapravo samo metoda kojom se realizira naša stvar, nikad samo sebi svrha.

Što se tiče nepredvidljivosti kao takve, uglavnom ju ostavljamo za improvizirane elemente izvedbe, u žargonu – jammanje. U svom jazz/pop/rock iskustvu, na pozornici se zaista mogu dogoditi čudesne stvari, tako da mi uvijek strateški ostavljamo izvjestan prostor da se to možda i desi.

Često se može čuti da suvremena glazba, osobito novija i eksperimentalna ostvarenja, teško pronalazi put do šire publike. S druge strane, prošlogodišnji koncert SEZ-a bio je jedan od posjećenijih na festivalu. Kakvo je vaše iskustvo? Smatrate li da je problem u samoj glazbi ili prije u načinu na koji se ona predstavlja publici, odnosno u promijenjenim navikama slušanja?

Helena: To je šteta, jer osobno upravo smatram suprotno. Jedna od ideja svih nastupa SEZ-a je da približi suvremenu umjetnost široj publici. Naše iskustvo je tu izuzetno pozitivno; vrlo često nam nakon koncerta priđe netko s rečenicom ”Čestitam, ovo mi se sviđa, ali to vam vjerojatno ništa ne znači jer ja nisam umjetnik/glazbenik” na što ja uvijek kažem da je upravo to najveća pohvala!! Zašto bi suvremena glazba morala imati ”masku nepristupačnosti”? Osobno smatram da je pogled u pedagoškom sistemu, odnosno od osnovne, preko srednje škole do akademije (barem u Zagrebu) se suvremena glazba prezentira kao nešto strano, nepristupačno, s lošim primjerima koji odbijaju djecu i mlade ljude općenito.

Viktor: Isti ljudi koji se žale na to da stvari ne dopiru do šire publike će prvi reći da ako netko nešto ne shvaća (ili još gore – da se nekome nešto nedajbože ne sviđa) onda nije vrijedan te glazbe i neka ode doma. Cijela alternativna rasprava se može pak sprovesti o stanju medija – sve je dozvoljeno i javno, ali ništa ne dopire ni do koga, jer Veliki Brat zvan Algoritam gradi ogroman zid između čovjeka i informacije, od čijih malih vrata samo on i njegovi šefovi imaju ključ. Malo sam previše ušao u poetiku ovdje, ali mislim da više faktora utječe na situaciju. Jedini faktor koji se zaista nitko ne usudi pomisliti je – da nije problem možda u nama? Ali budimo realni, ma dajte, pa nije moguće da problem nije u svima ostalima osim u nama.

U vašem umjetničkom pristupu važnu ulogu imaju humor, ironija i apsurd. Može li umjetnička provokacija biti učinkovita i bez izravne političke ili društvene poruke? Je li humor način da se određeni problem učini pristupačnijim ili upravo suprotno – da se publiku izbaci iz zone komfora?

Helena: Da, umjetnička ”provokacija” može biti i učinkovitija bez izravne političke poruke. Upravo ste postavili pitanje s kojim se ja bavim u svojem doktorskom radu. Humor, apsurd, ironija, pa čak i tišina, mogu biti vrlo snažna sredstva za svojevrsni aktivizam jer šalju i dodatnu dimenziju u svojoj poruci; a to je zašto ona nije rečena direktno? To pitanje ostavljam za razmišljanje…

Viktor: Ako je publici komfor ozbiljnost, onda žalosna im majka. Što se tiče pristupa općenito, mislim da je jedan izvjestan sloj ljudi sklon društveno-politički angažiranim programima i umjetnicima, i baš zbog toga mislim da je još jedan pokušaj umjetničke reimaginacije nekog problema u principu nepotreban. Oni koji nisu skloni takvim događajima to neće niti doživjeti, a oni koji jesu moći će još jednom sami sebi dati pet. Humor i ironija su i ovako ionako dio naših svakodnevnih života, nije da sad mi namjerno posežemo za time u našim programima da bi površno poentirali neki detalj na taj neki (malo) drugačiji način. To što je nekome to neobično meni uopće ne stvara razliku u smislu našeg kreativnog procesa.

U razgovorima o suvremenoj i eksperimentalnoj glazbi često se naglasak stavlja na koncept, istraživanje zvuka i pomicanje granica, dok se izvođačka virtuoznost ponekad čini manje važnom nego u klasičnom repertoaru. Kako gledate na odnos tehničke izvrsnosti i umjetničke slobode? 

Helena: Tehnička izvrsnost izuzetno je važna u suvremenoj glazbi. Tu bih opet otišla u širenje pojma ”glazbe” kao izvedbene umjetnosti općenito; u suvremenoj glazbi često se traži npr. nekonvencionalno korištenje instrumenta, fragilni i gotovo ”spontani” zvukovi, što zahtijeva izuzetnu kontrolu i koncentraciju izvođača. Ti zvukovi nisu slučajni, ako ne čujemo čisti ton na violini, to nije ”za bezveze”. A da ne spominjem da izvođači u suvremenoj glazbi izlaze i iz svoje komfor zone svirača per se te se od njih, kao i u SEZ-u, često traži da govore, pjevaju u instrument, glume, HODAJU svirajući (zamislite kakvu kontrolu gudala mora imati npr. čelist da to uspije…) Umjetnička sloboda, svojevrsna opuštenost, ukus i smisao također su vrlo važne osobine koje za ovaj tip izvedbe mora imati sam izvođač. Da zaključim, zastarjeli pojam ”virtuoznost” daje rezultat jednog repetitivnog vježbanja da se sve čuje u određenoj brzini, često nauštrb ikakve druge poruke. U tom smislu, suvremeno izvođenje je nešto mnogo šire i šteta je da se vrlo često ne poima tako.

Viktor: Na neki način i tehnički i umjetnički aspekt oblikuje međuigra iskustva i intuicije. Mislim da je ovdje bitnije naglasiti pretjerivanje u oba slučaja. Prečesto viđam (slušam) skladbe koje zahtijevaju toliku tehničku „izvrsnost“ da se nikakva virtuoznost uopće ne čuje. Opet, umjetnička sloboda zna otići u takav ekstrem da se glazba u toj glazbi uopće ne može niti percipirati. Zašto neki suvremeni skladatelji toliko obožavaju ekstreme mi nije jasno, ali taj plošni crno-bijeli pristup me malo krenuo već i nervirati. Znate, skladba je ili potpuni kaos, ili potpuna meditacija. A čar entropije (na primjer, miješanje mlijeka u kavu) je upravo u svim tim sitnim fraktalnim zavijutcima. Upravo u tom vremenskom prostoru glazba zapravo živi, a danas kao da samo imamo ili kavu u aparatu s mlijekom u tetrapaku, ili svjetlosmeđu homogenu smjesu u šalici koja se odavno ohladila.

Dobro, možda sam malo preoštar i previše generaliziram. Postoji puno dobre nove glazbe, počevši od kolegica i kolega kompozitora s kojima surađujemo upravo u okviru SEZ-a. Ovo pitanje me samo malo pogodilo kao izvođača pa su neke frustracije izašle, nadam se da razumijete.

Imamo li u Hrvatskoj dovoljno prostora za razvoj eksperimentalnih i interdisciplinarnih projekata ili se neovisni ansambli još uvijek uglavnom oslanjaju na vlastitu inicijativu i entuzijazam? Što bi se trebalo promijeniti da takvi kolektivi ne budu iznimka, nego stabilan dio kulturne scene?

Helena: Vjerujem da prostora ima i da se ova ”moda” interdisciplinarnih projekata konačno sa zapadne Europe prelila na Hrvatsku. Vremena s mijenjaju, dolaze nove generacije. U tom smislu, smatramo da glazba treba biti u korak s time. Primjerice mlađe generacije danas su neodvojene od npr. društvenih mreža ili AI-a. Imali smo koncerte koji su se s time bavili, AI koji naređuje sviračima što da sviraju, vrlo često u sklopu koncerta koristimo i video kao dodatni element… u tom smislu to smatram vrlo bliskim široj publici i, svakako, novim generacijama. Komentar ”današnjice” neodvojiv je dio SEZ-a, ne radi ”suvremenosti same” već radi ideje da je to danas prirodno i potrebno.

Viktor: Ovdje sam ja kao pijanist u manjini, jer ja na svaki fizički prostor gledam samo kroz jedno pitanje – „a postoji li tamo klavir?“. Ako izuzmemo to iz jednadžbe mislim da prostor postoji, ali jedna stvar koju još od studentskih dana ne mogu prihvatiti je godišnje planiranje. Ako se ja sjetim odlične ideje koja i može i ne mora biti angažirana i želim ju realizirati sutra, ne mogu. Moram čekati sljedeći ciklus prijave na pozive za rezidencije, potpisivati milijun ugovora, raspisati ideju u ne znam koliko stranica teksta i nadati se da me „tamo gore“ neće dočekati netko nezainteresiran ili kompliciran. I što se onda događa, čekaju se ti natječaji i pozivi, jednom kad izađu zbrzano se naprave planovi, i onda dođe vrijeme za realizaciju, ta početna ideja možda više uopće nije aktualna, žar se izgubi, želja razvodni. I onda evo sad kad već imamo termin nešto se odradi da se ispuni forma.

Da je proces prirodniji i više organski scena bi puno bolje disala i ljudi bi se mogli više koncentrirati na svoju primarnu djelatnost, umjetnost. Davljenjem u nepotrebnostima, čekanjem da se dugački procesi finaliziraju i slično uništava volju. A ako je kriterij da stvara onaj koji ima najjaču volju za rješavanjem logistike, po meni to nije baš neki relevantni umjetnički kriterij.

Kada pogledate dosadašnji razvoj Serious Ensemble Zagreba, postoji li nešto što ste u početku zamišljali drukčije? Koje biste umjetničke teritorije još željeli istražiti, a dosad za to niste imali priliku?

Helena: Drago mi je, odnosno vjerujem da je početna zamisao ostala ista, a to je stvoriti kolektiv, ne samo glazbenika, nego umjetnika koji kroz projekt mogu izraziti sebe i svoje mišljenje. Stvoriti jedan zdravi suodnos između ideje i umjetničke prezentacije koji ponekad nije lak; kako prenijeti ovu ideju na publiku? Hoćemo li zvati glumca ili slikaricu? Hoćemo li koristiti video?… To su pitanja s kojima uvijek započinjemo stvarati određeni koncert. Drago mi je da se ovaj kolektiv konstantno širi te da je također sve više prepoznat od strane umjetničkih festivala. Teritorije koje bismo htjeli istražiti su apsolutno svi, te vjerujem da je to moguće – koji god teritorij se uklapa našem pristupu je uklopiv. Da skratim, dokle god se ne radi o pristupu ”umjetnost radi umjetnosti”, već ”umjetnost radi ljudi”.

Viktor: Svi smo se uglavnom prilagođavali u hodu. Kada sagledam ovako u retrospektivi što sam bio zamišljao tada, mogu samo reći da od sto ideja možda jedna zaživi. Je li neka od ovih drugih 99 isto tako mogla biti pretvorena u nešto? Možda da. Ali cijela dosadašnja povijest SEZ-a je povijest idejnih borbi. Ja mislim da je to pozitivno i da tako jedino i možemo napredovati. I ja sam bacio hrpu glupih ideja na stol, kao i svi, ali uvijek one najbolje nekako isplivaju i po njima krojimo sve naše programe.

Kao što sam bio spomenuo, nije da skupljamo sličice za album umjetničkog carstva. Ako će sljedeći projekt biti opet s glumicom ili glumcima, neka bude. Ako s balerinama, isto tako. Možda će biti sa sportašima, računovođama, vulkanizerima ili pilotima vojnih aviona. A možda će biti kao moj koncert u prošloj SEZ-ovoj SEZoni, ja sam za klavirom bez ijedne skladbe na programu.

Be social

Komentari