Snježana Vračar Mihelač: „Modro je i odrastanje i more i nebo i prostor slobode i neka fina melankolija“
Ulazak zbirke Srce na baterije u finale Nagrade Stjepan Gulin bio je povod za razgovor s pjesnikinjom Snježanom Vračar Mihelač, čije se pjesništvo kreće između intimnog i društvenog, osobnog sjećanja i svijeta koji traži našu reakciju.
Od prvijenca Kad zatvorim oči vidim modro, preko društveno angažirane zbirke Srce na baterije, do Sna na suncu, autorica istražuje mogućnosti jezika, hvata prolazne trenutke i ispod njihove površine traži skrivena značenja. Razgovarale smo o autentičnosti pjesničkog glasa, inspiraciji i disciplini, stihovima koje treba znati izbaciti i koječemu drugome.
Moram početi od naslova tvoje prve knjige. „Kad zatvorim oči vidim modro” jedan je od najljepših naslova zbirke koje sam pročitala. Toliko mi se svidio da sam, dok sam čitala knjigu, ozbiljno razmišljala hoću li plavo oko iz svoje nove pjesme zamijeniti modrim okom. Za one koji još nisu pročitali knjigu, što je za tebe to modro?
Hvala ti na tome. Naslov sam uzela iz pjesme koja mi je osobno jedna od najdražih u zbirci. To je jedna od onih pjesama za koje poslije ni sama sasvim ne znaš kako su nastale, kao da su samo iscurile iz nedokučivih hodnika podsvijesti.
A modro mi je oduvijek bilo nešto više od plavog. Modrina je dublja, gušća, nosi više značenja. Zanimljivo mi je i što knjiga koja je izašla u Srbiji 2022., upravo ovih dana izlazi u Sloveniji, gdje riječ modro nosi i značenje mudrog, pametnog. To mi je lijepa slučajnost, jer je u knjizi modro i odrastanje i more i nebo i prostor slobode i neka fina melankolija, sve pomalo izmiješano. Zapravo je krenulo od vrlo konkretnog iskustva. Kad si dugo na moru i zatvoriš oči, nekad ćeš vidjeti žuto, od sunca koje titra pod kapcima, a nekad modro. I kad zaroniš dovoljno duboko, kad ostaneš ispod površine i na trenutak otpadne sva težina tijela, to je također modrina.
Naslov ne govori samo o onome što vidiš, nego o onome što vidiš kad ne gledaš.
Jako mi je zanimljiv tvoj odnos prema jeziku koji zvuči kao stvarni, svakodnevni govor. U pjesmama imaš rečenice poput „tata kaže djeca ne nose brigu na leđima” ili „kormilarimo da ne udarimo u banderu”, koje zvuče potpuno prirodno. Govorila si mi i o tome koliko ti je važno da riječ bude organska – da zvuči kao nešto što bi ti stvarno rekla, a ne kao riječ koju si odabrala samo zato što „bolje zvuči” u pjesmi. Kako prepoznaješ da je neka riječ zaista tvoja? I može li pjesma biti dobra ako je jezik u njoj pjesnički uspješan, ali nije sasvim autentičan za autora?
Mislim da može stajati tehnički vrlo dobro izvedena pjesma, pisanje je ipak i zanat, ali nisam sigurna koliko nas takva pjesma može stvarno pomaknuti. Za mene je dobra pjesma ona kojoj vjerujemo, koja nas uspije ispreturati i premjestiti negdje drugdje, dovesti u pitanje naše vrijednosti, možda zaprepasti ili naljuti. Ona u kojoj se prepoznamo, ali i ona s kojom nemamo baš ništa sve dok za sobom ostavlja trag.
Apropos autentičnosti, sjećam se jednog razgovora s Lidijom Dimkovskom s početka mog pisanja. Govorile smo o uvjerljivosti. Imala sam pjesmu u kojoj je bila psovka i pitala sam se može li jezik poezije biti takav. Lidijin odgovor sam dobro zapamtila – može, ali samo ako se i u stvarnom govoru tako izražavaš, inače ti nitko neće povjerovati. Toga se i danas držim. To ne znači da u pjesmama neću koristiti nesvakidašnje metafore, lirizirati ili se udaljiti od svakodnevnog jezika. Upravo to možda najviše donosi zbirka “San na suncu”, koja sad izlazi. Ali što god napravila s jezikom, na kraju mora zvučati kao da sam to mogla reći samo ja.

Posebno su me dirnule „Majka miriše na jasmin”, „Ptica u meni” i „Sanjin” – ova posljednja me, moram priznati, baš dokrajčila. U njima ima puno onoga što si mi rekla da smatraš nužnim: pišemo o onome što nas u određenom trenutku stvarno nadahnjuje pa tako i o ljubavi, gubitku, nježnosti. Koliko ti je važno vjerovati vlastitoj potrebi da o nečemu pišeš, čak i kada znaš da je riječ o temi koja je već mnogo puta napisana?
Kad se rodi ta slika, film u glavi i neizdrživa potreba da nešto napišeš, u tom trenutku stvarno ne razmišljam je li takva pjesma već napisana. Sve je već napisano. Pitanje je samo što mi tome možemo izvorno pridodati, što je u tome još uvijek naše i autentično. Inspiracija kod mene ne dolazi sama. Moram se dovesti u neko specifično stanje krajnje izoštrenih osjetila i velike ranjivosti. Onda samo zapisujem, zapisujem. To je neka vrsta zanosa, gotovo neuračunljivosti.
Ali ne mogu cijelu zbirku napisati na taj način. Neke pjesme nastaju polako, grade se, služe kao ljepilo između drugih pjesama, otvaraju prostor za njih. To ne umanjuje vrijednost onih koje su nastale iz nekog dubljeg, teže prevodivog mjesta. Mislim da moraju postojati i jedne i druge. Ne može sve biti visokofrekventno. Postoje pjesme zbog kojih gotovo padamo u nesvijest, a postoje i one tihe koje čitamo polako, kojima se vraćamo i čije se značenje otvara tek s vremenom.
I zapravo je zanimljivo da je uvijek puno kraći postupak samog zapisivanja od onoga što nakon toga slijedi. Ono prvo se dogodi, a onda kreće pravi posao. Rijetke su pjesme u kojima ne interveniram.
U zbirci “Srce na baterije” (HDP, 2025) koja je znatno različitog tona od knjige “Kad zatvorim oči vidim modro” (Presing, 2022), isprepliću se intimno i političko, nježnost i bijes, ironija i ranjivost. Zašto si napisala baš takvu knjigu? I zašto naslov “Srce na baterije”?
Ta knjiga mi je bila neophodna kao disanje, kao da će me spasiti ono što kažem, ma koliko strašno i tragično bilo. Postoji nešto oslobađajuće u tome da stvarima daš ime, da ih izgovoriš. Ne zato što vjerujem da poezija može popraviti svijet, nego zato da kažem – ne u moje ime. Ne želim pristati na šutnju, na ravnodušnost. A zapravo smo se već dobrim dijelom naviknuli. Svakodnevno gledamo prizore rata, ubijanja i razaranja, svjedočimo genocidu i stravi u Palestini, a istodobno nam se militarizacija društva nameće kao razumno, gotovo neizbježno rješenje. Kao da smo okrenuli sat unatrag, zaboravili promišljati drugačiji svijet. Povijest se ne ponavlja baš sasvim jednako, ali kao da se vrti u koncentričnim krugovima. Ponekad mi se čini da smo poput miševa koji trče u krug, ne uspijevajući pronaći izlaz iz vlastitog labirinta. Kad se umorimo, zadovoljimo se komadićem sira tek toliko da možemo nastaviti, a onda opet bezglavo u krug.
U “Srcu na baterije” privatno i političko neprestano se sudaraju. Povijest se utiskuje u naša tijela, obitelji i odnose. U zbirci ima tuge, bijesa i nemoći, ali i humora, nježnosti, ljubavi, apsurda i neke lude nade. Važno mi je bilo sačuvati tu složenost, ne pretvoriti pjesmu u puko ispovijedanje ili ilustraciju vlastitih stavova, nego otvarati pitanja na koja ni sama nemam odgovore. Pisanje mi je omogućilo da opravdam vlastitu potrebu za nježnošću i solidarnošću.
Možda je i sam naslov povezan s tim osjećajem. “Srce na baterije” nastavlja raditi čak i kada su mu vlastiti izvori energije presušili. Ne znam je li to otpor ili naprosto način preživljavanja. Vjerojatno oboje.
“Srce na baterije” zatvaraju dvije pjesme koje unose drukčiju energiju. U jednoj mlada literarna junakinja navlači raspoloženje superjunakinje i odlazi spašavati svijet, a u drugoj dječak na antifašističkoj povorci uzvikuje „Arcobaleno più bello del mondo!” (Duga najljepša na svijetu!). Ima li u tim pjesmama i tvoje vjere u mlade generacije? Poručuješ li nam njima da ipak možemo zamisliti drugačiju budućnost?
U pjesmi “Dok ona gleda sunce drijema” djevojka navlači raspoloženje superjunakinje i odlazi spašavati svijet, a mi njezini roditelji, se od nje “ogrebemo za nešto revolucije”. Ima u tome i humora i svijesti o vlastitim ograničenjima, prije svega podrške mladima. Oni danas zahtijevaju promjene, odbijaju pristati na ono što se prethodnoj generaciji činilo neminovno. Mi smo već upropastili sve što se dalo ili smo barem propustili spasiti ono što smo mogli. Ne znam kakva ih budućnost čeka, ali voljela bih da mladi sačuvaju tu emociju, energiju. Na nama je da ih podržimo, preuzmemo svoj dio.
Sei bella come l’antifascismo – poznati je grafit i pop-kulturna referenca antifašističkog pokreta. U pjesmi dječak viče da je duga najljepša na svijetu, dok mu s balkona maše stara žena koja na podlaktici nosi istetoviran broj. Volim taj sudar različitih simbola, generacija i svjetova.
A onda kao svojevrsna podvala za kraj nakon praznog lista slijedi citat glazbenika Nicolása Jaara: “Koga briga za moju antifašističku pjesmu kad djelujem unutar sustava koji je sam po sebi fašistički?”
Rekla si mi da si godinama radila kao copywriter i da ti je dosljednost važna i u poeziji — da, kad uočiš obrazac, sama prema njemu težiš. Čini mi se da se to vidi i u ovoj zbirci: motivi se vraćaju, međusobno dozivaju i postupno grade jednu cjelinu. Kada prepoznaš taj obrazac, počinje li ti on pomagati u pisanju ili te ponekad i ograničava?
Tek sam u trećem rukopisu “San na suncu” (Raštan) uspjela s namjerom da pišem o temi i razvijam je, a ne da pišem o iskustvima i događajima koje me dotiču i fasciniraju, koji su se godinama taložili. Hvala na tome mom kasnom propisivanju. (smijeh) Da uđem u jednu temu i razmotam je iz svih perspektiva, trebala mi je disciplina, kojoj se inače opirem. A onda me ona oslobodila na neke nove načine. Ograničenje pokrene neke razine svijesti, koje su mi inače nedokučive. E sad, moraš znati da govoriš s osobom koja nipošto ne voli red i urednost. Ponekad, čak i kad uredim tekst, namjerno malo porazbacam stvari, da bude živ, ljudski, da dobije karakter. Volim greške, treba im oprostiti, pustiti ih na životu, zbog njih smo više ljudi.
Ne uspijevam uvijek biti dosljedna, upravo zbog želje da previše toga kažem, da se previše toga dotaknem. Ali kad uređujem zbirku, kad uhvatim ključ i znam kamo sve vodi, gledam da stvari imaju glavu i rep. Još jedna specifična stvar koja se provlači kroz moje pisanje, kroz “Kad zatvorim oči vidim modro”, “Srce na baterije” i “San na suncu”, jest ta kružna radnja i vrtloženje motiva, kao i pokušaj da se uhvati trenutak. Svjesnost o prolaznosti je nit koja povezuje sve moje knjige.
Iz copywritinga, čini mi se da je to bilo u nekom drugom životu, sam ipak zadržala zanat, ekonomičnost jezika prije svega, da režem viškove ako ne nose neku novu ideju. Svejedno sam se opustila s brojem znakova, u pozadini više nema naručitelja koji broji. (smijeh) Novinarstvo mi s druge strane pruža alat, prije svega dokumentarnost. Često joj pribjegavam kad govorim o velikim stvarima, a ne želim skliznuti u patetiku. To je moje oruđe.
Jako mi se sviđa tvoja misao da ne možemo kontrolirati kako će netko pročitati pjesmu — da svatko u nju unosi svoj „kod u glavi”. Istodobno kažeš da ti je važno imati vlastito objašnjenje zašto je nešto u pjesmi upravo tako. Gdje je za tebe granica između pjesnikove namjere i čitateljeve slobode?
Volim interpretirati stvari na svoj način, tražiti skriveno blago. I sama u poeziju zakopavam neke podnivoe koji nisu vidljivi na prvu. Kao mrvice koje bacaš da bi znao naći put. Često ljubavna pjesma govori o starenju i prolaznosti, more i bilje su sinonimi za ljubav, film je često život, a život je film, roditelje skrivam u mediteranske motive, bilje, kuće i vrtove. Podvaljujem te svoje registre čitateljima da bih adresirala neke druge stvari. U čitatelje/ice sam beskrajno zaljubljena, moram se obuzdavati jer bih htjela znati kako me čitaju, a treba cijeniti nečiju diskreciju. (smijeh)
Često i vrlo direktno naslovljavam goruće probleme jer mislim da poezija mora biti aktualna, ne nužno u smislu da govori o dnevnim događajima, nego da prepoznaje i propituje vrijeme u kojem nastaje. U tome vidim njezinu relevantnost. Tako naprimjer pjesma o robnoj kući (Addio Pola, Srce na baterije) nije nostalgija za rodnom Pulom, već preispitivanje njezina identiteta, vojnog i lučkog grada, zaglavljenog u tranziciji, a posljednjih godina i u turistifikaciji i gentrifikaciji. Moji gradovi su uvijek snažno prisutni u pisanju. U gradove sam zaljubljena koliko i u ljude. Dok je prva zbirka pisana u covidu, koji smo u Ljubljani preživjeli zatvoreni i pod autokratskom vlašću Janeza Janše, tražila začudnost i životnu radost, druga zbirka, “Srce na baterije”, skinula je rukavice i zauzela čvrstu antifašističku i feminističku poziciju. Iz te zbirke volim posebno pjesme s putovanja, koje opet nose istu ideju. Sve je uvijek u nekoj korelaciji. Naprosto mislim da poezija u trenutku u kojem živimo nema pravo na neutralnost
A kao čitateljica volim kad autora malo ponese u neočekivano, van granica. Volim osjetiti da je pišuće biće s druge strane papira malo ostalo bez zraka. Papir također dobro provodi puls. U literaturi stalno vrebam neki otklon, dekadenciju, napuklinu, tražim skriveno i, ako mi se ono što čitam dopadne, gledam ga trajno ugraditi u sebe. Volim kad se u ružnim stvarima nazire ljepota i obrnuto. Za dobro čitanje, kao i za život, nužni su mi ti kontrasti. Granice su uvijek samo u glavi.

U poeziji se često briše upravo zadnji stih i za takav rez potrebno je „izaći iz sebe” i promijeniti optiku. Koliko ti treba vremena da možeš početi tako promatrati vlastitu pjesmu? I je li ti danas lakše rezati nego na početku pisanja?
Kod pisanja se ne treba susprezati, ali kod editiranja su škare i koš za smeće najbolji pomagači. Možda je otuda moja poezija fragmentirana. Ako nema argumenta za neki stih, ako nas nikamo ne pomiče i ne vodi, i ako je tu zbog čiste estetike, onda mu ne opraštam.
A ne uspije mi uvijek. Srećom postoje prijateljice spisateljice i čitateljice, a onda postoje i urednici/e, a dosad sam imala samo izvrsne suradnje. Uvijek im povjerujem kad kažu da izbrišem stih, čak i onaj posljednji s kojim mislim da sam zakucala pjesmu. Ali prije njih nastojim sama uočiti balast. Nisam uvijek uspješna i nije uvijek jednostavno ostaviti čitatelju ili čitateljici interpretaciju, ali treba se prepustiti. Kao skok s padobranom.
Ako pjesma dovoljno dugo zrije, onda uspijem uspostaviti distancu. Koliko je to vremena, ne znam, ali potrebno je puno, puno čitanja. Nije poanta toliko u brisanju stiha koliko u tome da otvorimo pjesmu različitim značenjima i interpretacijama, da ne podcjenjujemo čitatelje/ice. Ponekad i u stvarnom životu treba dozvoliti da budemo neshvaćeni. Zrelost te uči da se ne objašnjavaš, tako je i s knjigama.
Rekla si mi da ti je tek treća knjiga „legla” tako da si je gulila, spajala i povezivala, da je svaka pjesma tražila neku drugu — i da je to vjerojatno iskustvo i zrelost. Što danas znaš o slaganju zbirke što nisi znala kada si radila prve dvije knjige? I kada znaš da je rukopis stvarno gotov?
Prvo, kasno sam počela pisati poeziju, a čovjek ne može napisati isti prvijenac s dvadeset i u svojim srednjim godinama. Naprosto, to se od njega ni ne očekuje. (smijeh) I jedno i drugo ima prednosti i nedostatke. Drugo je stvar discipline i namjere. Znam da treba jako puno čitati, da treba biti izbirljiv jer je vrijeme za čitanje dragocjeno i malo ga je u odnosu na broj dobrih knjiga. Znam i da nema panike oko inspiracije, kad se napuni izvor, ona će sigurno doći. A punjenje izvora nije pasivno, ono je akcija i senzibilizacija. Inspiracija je onda bujica koja sve nosi i ako ne zapišem ideje, možda se neće vratiti u istom obliku, mada obično nađu svoj put. Znam da su moji izvori, uz odnose, introspekciju i putovanja, i drugi vidovi umjetnosti, pogotovo film i fotografija. Neke stvari su zakopane u djetinjstvu i adolescenciji, opet začudnost.
Ja pjesme vidim kao filmove.
Rukopis je gotov nakon bezbroj čitanja. Rad, rezanje, ljiepljenje, oduzimanje, dodavanje. Krojački zanat. Kraj je kad čovjek više nema što dodati ni oduzeti. Nekad nisam znala, ali sad naprosto znam. Jesam li ti uopće odgovorila na pitanje? (smijeh)
Kad smo pričale o knjigama poezije, spomenula si da smo navikli na „suhoparne knjige”, a meni je baš zanimljivo koliko danas, barem kod nekih pjesničkih knjiga, vizualni identitet postaje dio doživljaja zbirke. Koliko ti je važno kako izgleda pjesnička knjiga i koliko naslovnica, prijelom, ilustracije, tipografija ili neki drugi vizualni elementi mogu biti dio same poezije, a ne samo njezina ambalaža? I misliš li da se i na našem tržištu to polako mijenja?
Neugodno mi je to reći, inače nisam površna, ali na policama prvo grabim atraktivne knjige ili one koje na neki način komuniciraju s mojim vrijednostima. Zapravo je to logično, oblikovanje postoji da bi komuniciralo ideju, i to je ono što prvo opazimo. Nekad mi bude naprosto teško što moram kupiti ružnu knjigu za koju znam da je dobra. Isti pristup imam s vinskim etiketama. Kad kažem ružnu, mislim bez smisla i koncepta, nabacanu i razbacanu, nepreglednu ili generičnu. Važno mi je da vizualni identitet ne bude samo ukras, nego da nešto govori o knjizi.
U Sloveniji volim dizajn izdavača Črna skrinjica. Sve su im knjige crne i jako seksi, svaka ima svoj format, tipografiju i prijelom i obiluju vrlo osobnim ilustracijama. Nedavno mi je tamo izašla knjiga “Mrtve matere žive majke” koju je dizajnirala Irena Woelle. Knjiga je prekrasna, sam prijelom, u njoj je poezija. (besraman EPP) A zapravo, uz promišljen dizajn, to je jedna ljuta i angažirana knjiga, dvojezična dvoglasna feministička poema. Uskoro mi izlazi i prijevodna knjiga “Ko zaprem oči vidim modro”. U slovenskom izdanju listat će se kao album.
Volim eksperimentalne forme, tako je i moj najnoviji rukopis roman u stihovima sa soundtrackom, hibridna forma dnevnika, romana i poezije. Takve knjige vrlo je bitno vizualno označiti, da komuniciraju svoju poruku. U “Srcu na baterije” na sredini je smještena otvorena mandarina. Zašto? Saznat će pažljiv čitatelj. Ovo ni(je) suptilan poziv na čitanje. (smijeh)
Inače volim minimalizam, a bijele korice kakve na knjigama ima Danijel Dragojević i Anja Zag Golob za mene su ultimativna elegancija. Volim i kad je dizajn podređen sadržaju, ne bi ga smio nadglasati. A najvažnije od svega je da se autor nikad ne dosađuje.