“A Star Is Born”: Zašto ovu glazbenu priču gledamo svakih nekoliko desetljeća?
Bradley Cooper režirao je uvjerljivo najrazglašeniji film 2018. godine, film koji skuplja pozitivne recenzije s lijeva i s desna i iz svih ostalih generalnih smjerova na koje potencijalno može naići (kako kritičara, tako i gledatelja) – film koji je favorit među natjecateljima za nominacije na nadolazećim Oscarima, hit na kino-blagajnama i naslov ne-toliko-popularnog žanra koji je uspio zasjeniti svu konkurenciju u kino-dvoranama.
Dobro je poznato kako A Star Is Born (2018) nije u potpunosti plod Cooperove mašte – ovogodišnja verzija posuđuje mnogo toga od one iz 1976. (Barbra Streisand, Kris Kristofferson), koja posuđuje mnogo toga od 1954. (Judy Garland, Jack Mason), koja sve pak posuđuje od naslova iz 1937. godine (Janet Gaynor, Fredric March), a koja je prva (iako pod reklamom Jedina istinita holivudska priča) bila u potpunosti izmišljena.
Dakle, A Star Is Born ni u kojem slučaju nije istinita priča, niti je u potpunosti originalna. Koja je onda tajna uspjeha ovog tragičnog scenarija o umjetnicima, ovisnicima, poznatima i zaljubljenima i zašto je moramo slušati (gledati) svakih nekoliko desetljeća? Koja je verzija filma najuspješnija, a koja najmanje uspješna? Po čemu se Cooperov film razlikuje od svojih prethodnika? Zna li Janet Gaynor pjevati? Zašto nos Lady Gage ima cijelu scenu sam za sebe? I zašto je ime Norman Maine previše “šmokljasto” za jednog rockera? Saznajemo u nastavku!
Esther, Vicki ili Ally? Norman, John ili Jack?
Sva četiri filma dijele velike sličnosti od tematike i dinamike glavnih likova do dijaloga – „Just wanted to take another look at you!“ – ali i čudan odnos prema imenima tih likova – primjerice, u prva dva filma glavni ženski lik nosi neatraktivno ime Esther Blodgett, a slavom dobije ime Vicki Lester (Streisand u trećem ostaje Esther), muškarci nose ime Norman Maine, koje je odbačeno verzijom iz ’76. kako su Streisand i redatelj Frank Pierson odlučili da Krisu Kristoffersonu (koji bi sada trebao biti rocker) bolje stoji ime John Howard Maine, a isti problem rješava Cooper nazivajući svojeg lika Jackson Maine dok Gaga opskurno postaje Ally, a ime Esther ostaje zakopano negdje među rodnim listovima 20. stoljeća.
Brojne su sličnosti, ali i brojne razlike – nisu sve zvijezde u filmovima pjevačice – naime, prvi od naša četiri filma A Star Is Born prati priču glumice (Janet Gaynor) i glumca (Fredric March), ali unatoč nedostatku soundtracka prati publici dobro poznat uspon umjetnice i propast umjetnika koji su se zahvaljujući sudbini upoznali, zaljubili, zaručili, vjenčali, svađali se (u Piersonovoj verziji s Barbrom Streisand i agresivno vodili ljubav, „I’ll kill you!“) prije nego što ih je ista sudbina razdvojila zauvijek. Drugi film uvodi glazbu, zadržava glumu i Hollywood, a tek Pierson i Cooper u potpunosti prelaze u svijet glazbe.
Glumci su postali pjevači
Je li prvi film mogao biti jednako glazbeno oružan kao ostala tri? Mogao je, a Janet Gaynor je znala pjevati (pogledajte Sunnyside Up, My Heart’s Desire), no redatelj William A. Wellman ipak je odlučio kako će priča o glumcima poslužiti kao daleko bolji medij za priču o usponu karijere mlade zvijezde.
U ono doba Hollywooda, glumci su bili na samom vrhu, oni najpoznatiji posjedovali su status bogova, ali do tada nezamisliva slava uz sebe nosi i težak teret – teret koji A Star Is Born svakim filmom ponovno istražuje, a jedino što se mijenja je upravo medij kroz koji će redatelj provući poruku. Godine 1937. medij glumaca bio je najbolji za prikazati težinu slave i ovisnosti, a na kraju su glumci ipak bili oni s kojima se publika najviše htjela poistovjetiti.
Sada je vrijeme za razmisliti zašto se dogodio pomak s glumaca na pjevače. U moderno vrijeme težinu i tragičnost slave nekako najviše vežemo uz pop zvijezde (svima dobro poznati slučaj Britney Spears iz 2007. godine.), rockere i ostale glazbene legende (smrti Amy Winehouse, Johna Lennona ili Kurt Cobaina). Pop i glazbena scena postale su žarište publike, a u doba tehnologije, pjevači su publici još lakše dostupni – većini današnjih glazbenika društvene mreže služe upravo kao metla za dizanje prašine, a publika automatski hrli na streaming servise (Deezer, Spotify) koji su postali primarni način zarade.
Složit ćete se kako danas glumci ipak ostaju u daljem planu, a privatne živote drže privatnima. Nijedan glumac danas ne može privući toliko pozornosti kao što su mogli Humphrey Bogart, Marilyn Monroe, Marlon Brando, Bette Davis ili Audrey Hepburn čije su karijere nemilosrdno sjedile pod lupom novinara i obožavatelja koji su nestrpljivo čekali i najmanji trač.
Od Hollywood mjuzikla do rock koncerta
Lik Esther koju je utjelovila Judy Garland bila je simpatična i karizmatična pjevačica unutar malog benda, a tek ju njezin Norman (Jack Mason) gura na velike ekrane nakon što ga spašava od pijane javne sramote. Ova verzija filma iz 1954. popravlja puno grešaka one iz ’37., ali traje nepotrebna tri sata koje spašava jedino Judy Garland i njezin uzbudljiv nastup kroz flashy jazz/mjuzikl brojeve koji su inače neizdržljivo dosadni, a da ih izvodi netko drugi umjesto ove talentirane glumice, film bi bio osuđen na propast. Film ’54. citira se najčešće kao jedna od, ako ne i najznačajnija uloga Judy Garland. Jack Mason ostaje u potpunosti zasjenjen (nešto što je problem s muškarcima u sva tri prva filma), odnos Esther i Normana djeluje usiljeno, a kemija izostaje skoro u potpunosti.
Dvadeset godina kasnije, William A. Wellman, Barbra Streisand i njezin tadašnji partner (ujedno i producent filma) Jon Peters odlučuju napraviti drugi remake ovog filma, odmiču se od Hollywooda te ovu priču pretvaraju u rock dramu koju sedamdesete godine prošlog stoljeća najviše zaslužuju. Verzija iz ’76. uspjela je u namjeri da postane suvremenija tadašnjoj publici, ali propada u svemu ostalom. Likovi ne doživljavaju nikakav napredak i razvoj, a Kris Kristofferson filmom prolazi kao hodajući mrtvac. Elvis Presley, kojem su prvom pristupili za ulogu, možda bi se bolje zabavio na setu – da nije tražio plaću koja nadilazi budžet filma, s obzirom na njegovu tadašnju karijeru koja je bila u padu. Ova verzija filma najbolje griješi prilikom uvjerljivog prikaza slave i u konačnici ostaje jeftina i zbunjena bez potrebne poruke. U ovoj se verziji ističe glazba, pogotovo izvedbe Barbre Streisand i njezina Oscarom nagrađena pjesma Evergreen.
Kako A Star Is Born (2018.) posuđuje, a kako uči od prethodnika?
Skoro 40 godina kasnije, Bradley Cooper odlučuje glumačku karijeru proširiti i na redateljsku, a svima se nakon objave ovogodišnjeg A Star Is Born naslova proširio strah od još jednog propalog redateljskog projekta glumca. Projekt je prije njega pokušao uzeti Clint Eastwood koji je za glavnu ulogu htio Beyoncé, a govorilo se i o Jennifer Lopez te glumcima Christianu Baleu, Leonardu DiCapriju i Will Smithu za glavnu mušku ulogu. Cooper je prvi 2015. dobio dozvolu razviti svoju verziju A Star Is Born, a za glavnu ulogu odmah želi Lady Gagu nakon njezinog fantastičnog i iznenađujućeg nastupa na Oskarima iste godine gdje izvodi posvetu Julie Andrews i filmu Sound of Music.
Najnovija verzija filma najuspješnija je od sve četiri – i to ne samo zbog zavidnog rada s kamerom i svjetlima te tehničkog napretka zbog kojeg je gotovo nepošteno usporediti ga s ranijim filmovima. Cooper ispravlja sve greške koje rade njegovi prethodnici, razvija oba glavna lika podjednako, inzistira na emotivnom pristupu liku, izbjegava nepotrebne klišeje, a spretno ubacuje one potrebne i prije svega koristi glazbu kao način pričanja priče. Naravno, ovaj film ne bi niti postojao, niti bio ovako uspješan bez prethodnih prototipa i njihovih grešaka na kojima uči.
Cooper je toga svjestan te namjerno ubacuje detalje koje će shvatiti samo oni koji su gledali sve prošle verzije i koristi ih kao svojevrsni hommage – romantična scena u kadi gdje žena šminka muškarca (elementi prisutni u verziji s Judy Garland i Barbrom Streisand), dijalog nakon njihovog prvog izlaska pa i scena posvećena u potpunosti Gaginom nosu (smatra se kako to upravo upućuje na nos Barbre Streisand kojoj je nos svojevrsno obilježio karijeru).
Zašto ostajemo opsjednuti ovom pričom?
Posljednja verzija filma ujedno i najbolje ostaje odana periodu u kojem se nalazi te za razliku od verzije iz ’76. postaje svjesnija problema o kojima govori. Ona je jedina koja se doista može i dogoditi. Vrijedi istaknuti soundtrack iz Cooperove verzije koji je pisan i razvijen samo za potrebe filma, a svaka pjesma zvuči kao nešto što bi neki pravi Jackson Maine ili Ally danas izbacili.
Pjesme su doista odlične, a tome svjedoči i glavni singl Shallow koji u svijetu već dva tjedna stoji na broju jedan iTunesove ljestvice najprodavanijih pjesama – nešto što nije postigla nijedna pjesma ove godine, a ujedno je i prva pjesma koja se u zadnjih par godina penje na prvo mjesto, a da nije prevladavajućeg trap žanra koji guši glazbene ljestvice (Shallow je tradicionalna rock pjesma, neobičnog aranžmana i uz sve to, soundtrack filma). A Star is Born također cilja i na prvo mjesto Billboard ljestvice najprodavanijih albuma.
Sve ovo nam pokušava reći kako su se gledatelji doista zaljubili u ovaj film, a njegov početni uspjeh je fenomen još od premijere na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji. Ne možemo biti sigurni što je publiku privuklo da ga uopće vidi (smatram kako je djelomično zaslužan trailer koji zaslužuje svoju kategoriju na Oscarima, dio mene je bio i žalostan što ga u kinu nisu prikazali prije filma – zasluge odličnog montažera).
Možemo zaključiti kako je zaslužna i poruka koju su začeli njegovi prethodnici. Ljudi su nesvjesno opsjednuti slavom, slavnima i žele barem kroz film djelomično pogledati u njihove burne živote te osjetiti njihove ljudske emocije slične svojima. Ova priča kroz desetljeća, bez obzira na uspjeh svojih izdanja, ostaje klasik koji uvijek može (p)ostati suvremen.
