Ferragosto dnevnik, zapis prvi: Moj prvi susret s kampiranjem, Ferragostom i festivalima uopće
Kampirao sam jednom u životu – bio je to prvi maj prošle godine i uputio sam se kući već iduće jutro. Ja sam čistun, vjerojatno klicofob i smotani perfekcionist koji od svoje jedanaeste godine sluša Björk, Kate Bush i sve suvremene elektropop hibride, a Bareta se bojim otkad sam ga kao mali prvi put vidio na CMC-u. Zaboravivši sve ove vrlo bitne informacije o sebi, pristao sam, bez razmišljanja, na poziv svoje ekipe i tako posjetio dvanaesti Ferragosto JAM – kampirati daleko od svake zone osobnog komfora, tuširati se u društvu golih ljudi koje nikad nisam upoznao, i slušati Bareta.
Nedovoljno je samo reći kako je festival na potpuno suprotnom kraju spektra svih mojih interesa i iskustava, ali preživio sam dovoljno dugo kako bih vam mogao prenijeti svoj doživljaj prvog (i drugog) dana festivala.
Tišina je podcijenjena
Navikao sam puštati trešteću glazbu u svojoj sobi, zazirao od života bez popratne glazbe, a danas sam većinu vremena proveo priželjkujući diskretno mjesto za slušanje tišine. Bojim se da ću, budem li još koji put čuo sintagmu morževa vagina, propaliti – ako već nisam.
Barem sam sada potpuno spreman za Krankšvester u nedjelju. Jebi me u glavu. Na Ferragostu ne postoji tišina, a da je omiljeni osječki vulgarni duo jedina stvar koja svira podnio bih lakše nego iste u zvukovnom bazenu povremenog Michael Jacksona, techno playliste od četiri pjesme i Josipe Lisac – sve u isto vrijeme, je li…
Ovaj neuredni glazbeni ratatouille ne prestaje ni preko noći (što je u redu jer ionako nismo došli spavati, valjda), a ne prestaju ni nasumični valovi deranja što svako malo kruže jezerom. Prvo su me iskusni i glasni Ferragosto posjetitelji samo zbunili, a na jučerašnjem pljusku ponudili su mi svojevrsnu utješnu misao da ne ležim jedini u mokrom šatoru, s treskavicom, i drhtavicom, i nesanicom… pa sam vrištao s njima.
Dijelim ogroman životni prostor sa svim glazbenim supkulturama koje možete zamisliti, i svi me gledaju čudno u mojoj kabanici s kavom u rukama. Pretpostavljam da vrlo neugodno zračim svojim nezadovoljstvom životom u prirodi, ali najviše mi bude žao kad se faca kojoj očito odgovara osjetilni kaos kojem se ja ne mogu prilagoditi ispričava što se entuzijastično dere ferragosto ravno u moju facu – sve je u redu, prijatelju, uskoro ću se i ja derati iz razloga koji nije čama uzrokovana entropijom u koju pada moj boravak na festivalu. Crno (i patetično). Nije sve tako loše (objektivno nije loše uopće), a užitak mi je znati da nisam jedini kojeg pate čudne arome toaleta i ledeni tuševi – stres je sastavni dio kampiranja, a svi smo tu zbog dobre glazbe i dobre zabave. Ustrajem u svojoj misiji naći ovo drugo.
San pod temperaturom
Postoji i nešto utješno u nedostatku privatnosti koji vlada, svi znaju svakog, a nitko ne zna nikog, moju prijateljicu Saru znaju svi jer ju stalno tražimo po kampu. Kad smo već kod Sare, ona i njezina majka ekspertni su punk poznavatelji, ali i poznavatelji domaće scene – koliko vam znači da je baš majka prijateljice Sare pobijedila na jučerašnjem glazbenom kvizu (pa istu večer otišla kući).
Pored ove dvojke ja sam apsolutni laik u poznavanju domaće scene, ali imam sreće što sam baš nedavno otkrio Porto Morto iliti prve izvođače koje sam prepoznao s festivalskog line-upa pa se i tako obvezao odlasku na njihov večerašnji nastup koji je mogao biti bolji jedino da je Roko bacio album bliže meni ili me barem pogodio s njim.
Porto Morto je sinoć za mene dobio lice pored grafike i spotova, misao koju ću pamtiti svaki put kad budem slušao “Portofon”, karizmu kao frontmena, sirovu energiju koja stoji za klavijaturama i sastav koji izaziva nijansirano komičnim nastupom. U svakom slučaju jedna ekipa kojoj želim stajati na svirci, a zadržat će me i s najmanje truda.
Sastav s kojim nisam bio upoznat, a o kojem sam čuo mnogo bio je mnogo manje simpatičan Kries – kojem simpatičnost nije ni cilj, već upravljanje scenom, publikom i festivalskim prostorom. Kries su električni, a folk masovnost koja ih odlikuje jedinstven je doživljaj koji će mi ostati u sjećanju s mog prvog Ferragosta.
Generalno mi je bizaran format festivalskih nastupa, vrlo su kratki, iznimno nabijeni energijom, čudnih setlisti, a zanimljiv mi je i način na koji čak i najveći izvođači izblijede jedni kraj drugih pa sve zajedno djeluje kao jedan ogroman san pod temperaturom kojeg je ispunio niz poznatih lica koji su se tek kao bljesak nacrtali pred vama.
Strašni Bare pod pljuskom
Bare nije toliko strašan koliko sam ga kao klinac ocrtao u glavi, a daje sam svoju recenziju već na početku koncerta: “Pokušavam biti simpatičan, ali u stvari sam odvratna osoba“, promumljao je pri izlasku na pozornicu i tako započeo performans prepolovljen kišom dok još nije prerasla u pljusak. Ništa me kod Bareta i Majki nije osvojilo, ali dobio sam sliku sezonskog izvođača za kojim je publika divljala. Posebna je ipak bila obožavateljska atmosfera kojom je pozdravljen i ispraćen, a klincu u meni bilo je drago što Goran Bare nije bauk, samo izgleda malo grubo.
Publika je divljala i za M.O.R.T.-om, a pod pljuskom je pozdravljen i Edo Maajka. Napustio sam prostor glavnog stagea mokar, razočaran i oduševljen u isto vrijeme pa sam se ponovno prepustio atmosferi kišnog jezera i genijalnih punkera koji su ložili vatru kao da je suhi ljetni dan.
Prošao sam kraj pijane ekipe, groblja pivskih konzervi i plastičnih čaša (kojih jutros nije bilo, čestitam ekipa) i proklizujući blatom kao na pokretnoj traci ušao u svoj hladni, mrski, klaustrofobični šator i slušao zvukove – puno različitih zvukova koji su na festivalu postali moja nova tišina.
