novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

“Norman Fucking Rockwell!” (Lana Del Rey): Do sad najuspjelija akumulacija američke ikonografije

Vrijeme čitanja: 5 minute

Skoro devet godina otkako je izašao sivi pop singl Video Games na kojem tmurna starleta tiho sipi riječi preko niza kućnih videa i filmskih klasika, Lana Del Rey i dalje upravlja američkim, ali i brojnim autoreferencama koje polako počinjemo prepoznavati kao tzv. lanaizme. Kako je u početku pripovijedala “singing in the old bars / … / playing pool and wild darts” romantizirajući onu fazu dok je Lana još bila lane imena Lizzy Grant, tako i sada u duplom spotu za pjesme Fuck it I love you i The greatest napokon vidimo tu istu sliku.

Možemo argumentirati kako se Lana Del Rey ovih proteklih devet godina nije puno makla iz istog bazena nadahnuća od kojeg polazi i Tarantinov Once Upon a Time, vječito ponavljajući simbole amerikane provlačeći ih kroz vlastite nesretne ljubavi (od kojih je najnesretnija bila ona s alkoholom), no opet bi bilo neodgovorno tvrditi kako to ne radi vrlo efektivno. Danas sigurno efektivnije nego u početcima kad je “Born to Die” bila tek kolekcija pjesama čija je jača polovica uglavnom prezasićena motivima prošlog stoljeća mnogima djelova
la susramno djetinjasto.

Od psihodelične produkcijske suradnje s Danom Auerbachom The Black Keysa na albumu “Ultraviolence” do gotičkog remek-djela koji je kohezivni i najmračniji “Honeymoon” pa i do pomalo izgubljenog “Lust for Life” na kojem se našlo sve od Stevie Nicks do A$AP Rockyja, pjevačica je uspjela zadržati kontrolu nad vlastitim stilom koji unutar površno zamijećene monotonosti ostaje vrlo različit i podcijenjeno fluidan. Sada kad je pobjegla u privatnu sjenu gdje je počela upravljati i životom pokraj scene, izdaje album bezbrižno nazvan “Norman Fucking Rockwell!”, koherentnu slikovnicu za odrasle koja odražava do sad možda najzreliju (i najsigurniju) fazu Lane Del Rey.

NFR! iznenađujuće je nov

Od samog početka najave ovog albuma stvari su se činile mnogo drukčijima nego što smo navikli od alternativne pop zvijezde. Grandiozne i filmične naslovnice singlova zamijenile su obične mutne fotografije i selfiji, a i sami singlovi Mariners Apartment Complex i Venice Bitch (koji su izašli još u jesen prošle godine) bili su drastični pomak u zvuku, a možda čak drastičniji i od prijelaza s prvog albuma na rock nabijeni “Ultraviolence”.

Lo-fi vokali pojavljivali su se pa opet sklanjali vokalima kristalno jasnim, složenim nad jednostavnim gitarama i psihodeličnim instrumentalom. Pjesma Venice Bitch, naime, dostiže punih devet minuta od kojih zadnje četiri čine gotovo isključivo električne petlje hipnotične gitare. “You’re in the yard, I light the fire“ pjeva ostavljajući referencu na Crosby, Stills, Nash & Young koje će kasnije imenom spomenuti i na pjesmi Bartender.

Najveće uzbuđenje kod najave projekta bila je suradnja s pop producentom Jack Antonoffom poznatim i po svojem nedavnom radu s Taylor Swift, a možda najhvaljenijim za svoj rad na albumu Melodrama u suradnji s Lorde. Produkcija umjesto repetitivna postaje nagrađujuće eksperimentalna, a daljnji singlovi poput hope is a dangerous thing for a woman like me to have – but i have it dalje su učvrstili očekivanja za uspješan instrumentalno minimalističan album najplodnijih stihova u karijeri.

Po čemu su Lana Del Rey i Norman Rockwell slični

“Your poetry’s bad and you blame the news” pjeva na naslovnoj traci i kasnije nastavlja: “Goddamn, man-child / You act like a kid even though you stand six foot two / … / You talk to the walls when the party gets bored of you”. Pjeva s visoka ljubavniku, optužuje ga fragilnim muškarcem čija je samouvjerenost tek omot bez supstance. Muškarac u ovom slučaju može biti današnja Amerika, no i ljubav ovdje je cinični osvrt na američki patriotizam – ljubav prema državi u potresu čiji su ideali tek sjena onog što su bili, a ponos države pod trenutnim predsjednikom postaje samo deluzija za naivne.

Foto: YouTube screenshot

Sličnim temama bavio se i Norman Rockwell (slikar s naslova albuma), a nerijetko je i sam vrlo oštro osuđivao američku kulturu. Rockwell i Rey jednako pristupaju prozivci Amerike u koju su ipak tako nesretno zaljubljeni, a neporecivo je i srce njihova rada. “Kanye West is blond and gone / Life on Mars? ain’t just a song” kasnije će na pjesmi The greatest prozvati potporu koju reper pruža predsjedniku, a onda u suptilnijoj referenci na Davida Bowieja najaviti skori odlazak čovjeka na Mars – svijet se mijenja, Amerika se mijenja, a Lana Del Rey se igra u kaosu kao dijete koje je otkrilo cinizam.

Dok se Fuck it I love you poigrava stihovima i naslovima kultne grupe Mamas & Papas (“Dream a little dream of me / … / California Dreamin’”), pjesma Cinnamon Girl već u samom naslovu poziva na Neil Younga, a inače je i svojevrsna melodična nadogradnja na album “Lust for Life” u kojem bi se uklopila bez veće poteškoće. Sredinu albuma dijeli i zadivljujuća How to Disappear koja će predstaviti iznenađenje slušateljima naviknutim na postojeće akustično izdanje gdje je zvučala više kao blizanka posljednjoj pjesmi na albumu hope is dangerous thing.

Većina pjesama mješavina je starih motiva zrelije primjene

How to Disappear tužno je iskren dragulj albuma na kojem se pjevačica češće svjesno skriva pod perinom niche pop-kulturne komedije (na srodan način suradniku Father John Mistyju) kao da postoji čvrsta uvjerenost da će upravo perje zaustaviti nadolazeći val neizbježne apokalipse.

Foto: YouTube screenshot

California je potpuni povratak na “Ultraviolence”, kako zvukom, tako namjernim stihovima “Catch you on the flipside“ koje ponavlja s pjesme naziva Flipside, a uspoređuje i ljubavnikove osjećaje s atmosferskim vremenom srodno pjesmi Shades of Cool. Naslov The Next Best American Record otvara s “Baby used to dance underneath my architecture“ što postaje otmjena paralela stihovima “My pussy tastes like Pepsi Cola“ ranijeg singla Cola.

Pred skoro sam kraj albuma slijedi trostruki potez – The greatest, Bartender i Happiness is a butterfly prirodna su i zadovoljavajuća progresija autorovog pjesništva te predstavljaju zenit albuma na kojem se već ranije nalaze visoke pojave poput Venice Bitch i pjesme Doin’ Time – uspješnog prepjeva jednog od najpoznatijih hitova američkog ska benda Sublime.

Tamo gdje se prijašnji albumi uglavnom gube u mreži melankolične mitologije, “Norman Fucking Rockwell!” ostaje poprilično suzdržan, a Rey adekvatno pronalazi mjesto za svaku metaforu. Većina tekstova ne uzima nezahvalno retro motive po kojima je pjevačica postala poznata, već ih izravno i prenamjenjuje na suvremene pojave tek tada otkrivajući spisateljsku vještinu.

Posljednja stanka pred Kokomo

“I miss the bar where The Beach Boys would go / Dennis’ last stop before Kokomo“ pametan je stih i možda omiljena referenca na cijelom albumu. Nešto u ovim riječima djeluje ključno za razumijevanje polazišta projekta. Počevši od šarenog pop-art i Rockwellom nadahnutog naličja koji je skriveni hommage naslovnici “Summer Days“ Beach Boysa pa sve do upornog isticanja Long Beacha, idealiziranja Kalifornije i surferskih elemenata, sve nas vodi natrag na Dennisa Wilsona.

Dennis Wilson bio je bubnjar Beach Boysa koji se 1983. utopio na mjestu zvanom Marina Del Rey. Sve to nakon što se nije mogao otrgnuti ovisnosti izazvanoj nesrećom koju mu je uzrokovao Charles Manson i njegov klan. Wilson je ugostio Mansona i njegove sljedbenike misleći da čini dobro, a nakon što su ga nedužni hitchhikeri opljačkali i uništili mu nekoliko osobnih automobila, Wilson se tiho povukao u novu kuću. Bijesni Manson nastavlja ga ucjenjivati, a ovaj pada u alkoholizam do kraja života misleći da je upravo on kriv za kasnija Tate-LaBianca ubojstva.

Foto: YouTube screenshot

Nije prvi put da se Del Rey osvrće na mrlju Mansona i njegova zlodjela (vidi: Freak), no što je kod Wilsonove priče tako dotaklo pjevačicu? Kokomo je posljednji hit Beach Boysa, a u ovom slučaju predstavlja Dennisov raj. Ovaj stih bolna je točka koju Rey tako zamišljeno recitira – pronalazi ipak nešto smirujuće u Wilsonovoj dobroti i poniznom gostoprimstvu, a njegova rezignirano tragična energija slična je onoj koju Del Rey pokušava upregnuti od početka albuma.

Nakon što uspijeva pronaći mir (možda prije pomirenost) uspoređujući se ponovno, ali ovaj put odlučujuće jasno sa svom fantazmagorijom Hollywooda, amerikane i nesretnih sudbina zvijezda, Lana Del Rey se umorno i uz novonastalu vrstu gorkog optimizma polako odjavljuje: “The culture is lit and I had a ball / I guess I’m signing off after all“.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari