Istaknuto
09.11.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Fraktura, kao i svake godine, donosi zanimljive naslove od kojih se mnogi nađu na našim policama.

08.11.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Znanje zna znanje i za Interliber sprema naslove koji bi se brzo mogli razgrabiti. Škicnite želite li neki od njih i na svojim policama!

Intervju

Aklea Neon: “Nema jače mantre od one na hrvatskom jeziku”

25.01.2019. Igor Yuri JuriljFoto: Mesek Mislav
Vrijeme čitanja: 8 minute

Aklea Neon – kantautorica, ime što odzvanja prekograničnim prostranstvima, svoje geo-koordinate smješta na domaće tlo. Osječka vila ritma i beata Svemiru šalje molitvu u formi mantre koju i sami preuzimamo, prisvajamo i prigrljujemo.


Ova mlada žena i ja imamo svoju priču koju ćemo sačuvati do neke druge prilike kada je upoznate bolje. Zima je. Uberom se vozim do njezine zgrade dok u slušalicama mantraju naslovni stihovi što prkose vremenu, a vjerojatno začudna kimanja glavom i ritmiciranje su i na vozača prenijeli energiju dovoljno da čovjeku bez izrečene riječi da odličnu ocjenu.

U stanu prigušenih svjetala svjetlucaju bijele lampice na zidu pored instalacije što se geometrijski-cvjetno nadvija nad njezinom posteljom iz koje skače mali skočipas Šarko. Osmogodišnji dlakavac odmah se ugnježđuje u moje krilo nasuprot velike Mame zamotane kose u šarenu maramu, s čajem u ruci koju ritam trese poput gripe – Aklea u ritmu gestikulira, manirizmima plesačice, a dok govori, odlučnost u njoj sugerira da je nešto moralo proključati, a to je početak glazbene karijere u kasnim dvadesetima.


Kovrčava djevojka prodorna pogleda govori o pitkosti i prirodnosti materinjeg jezika satkanog upravo za iskrenost osobnog iskustva kakvo je ispripovijedano u doista epskoj Da mi je kojom se predstavila publici nakon dvije godine propitkivanja iste live nastupima. Aklea ipak kombinira jezike, medij pronošenja njezine priče i njezine povijesti, premda preferira – hrvatski.


Je li loše pjevati na engleskom?

Ne mislim da ne valja, ali ako odrastaš, živiš i osjećaš na hrvatskom jeziku – na njemu ti baka tepa ili te ukori i prvi put ti netko kaže “Volim te” – osjećaš ga vrlo blisko, stvarno je sljubljen s tobom. A hrvatski je sam po sebi tečan i pjevan – pa mi prirodno dođe i biti poetična na njemu. Naravno da slušamo puno stvari izvana, kvaliteta glazbe i širina tržišta neusporediva je, plus,  izloženi smo sadržaju koji se ne titla, pa ne čuvamo toliko svoj jezik i u njega upadaju anglizmi.

Smetaju li te? Ja ih prvi kao profesor engleskog jezika koristim.

Ma i ja. Evo, stihovi mog prvog singla Da mi je idu ovako: “lik je žešći keeper, al’ je nomad”. Moja mama i dalje ne razumije što želim reći,pa joj moram stoput objasniti što je ‘kiper’. Onda sam se prestala boriti s nastojanjem da ne koristim engleski, nego pišem onako kako se izražavam u svom životu.

Ali volim naš jezik. Pogotovo onaj arhaični, iz bajki, zna biti tako lijepo za izgovoriti – tada mi nema jače mantre od one izgovorene na hrvatskom.

A tvoj je prvi singl vrlo mantrički.

Htjela ili ne htjela, tako je ispalo. Ne opirem se onome što dođe – pogotovo ako na to mogu dobro grooveati. Evo, kako da to kažem na hrvatskom? Samu sam sebe zakopala. Uglavnom glazbu često čujem u primalnim motivima – prvi dođu i najduže ostanu, lako se dijele i grupno ponavljaju pa energija samo pršće. Volim mantre.


Šarko se propinje na moje noge ne bi li se ponovno ugnijezdio u mom krilu. Nije mu stala guza pa se poput male kvočke odlučno pozicionira. Aklea nudi arancine, suhe smokve i nešto klope, a Šarko opušteno prducka potiho dok mu je pogled fiksiran na moj. Podlo. Nije teritorijalan, ali drži gazdaricu na oku dok rukama ilustrira melodiju svoje prve glazbene bebe.


Gdje nalaziš tu melodiju?

Ako ne koristiš hrvatski dovoljno, pribjeći ćeš korištenju klišeja i prožvakanih fraza. Ako ne čitaš na hrvatskom jeziku, nećeš u njemu naći melodiju. Trudim se upravo to.

Čitaj prijevode Joycea!

(smijeh) Nije skroz naš! You don’t get it! Sad ću ti reći koga da čitaš (pruža knjigu Miroslava Antića) Ovo je život otisnut na stranice nad kojima ne možeš doći sebi. Nad njima kontempliraš u želju da zapamtiš svaku rečenicu jer je toliko predivna – pikne te u genski kod.

Podsjetilo me to i na koncert u Začaranoj močvari, slušala sam hrvatske kantautore, koji većinom pjevaju na engleskom, ali se momak iz Banjaluke, Sir Kroasan, nenadano zaigrao našim riječima. Pokazao je koliko može biti melodičan, ali naprosto mu ne dajemo šansu. Sve nas je u publici instant probudio.

Znači li to da imaš pjesama na engleskom?

Da, nisam isključiva. Doslovce pišem kako živim. Kako puno putujem, puno govorim na engleskom, pa zašto ne? Lako se izražavam na njemu i lijepo ga izgovaram.

Misliš li da je djelomično jezik izričaja uvjetovan odabranim žanrom? Primjerice Lovely Quinces, koju ne mogu zamisliti u blues rocku na hrvatskom kada je on najrazvijeniji na svom izvornom jeziku – američkoj varijanti engleskog.

Ako recimo govorim o cijelom Novom valu kojeg obožavam, tu liriku i poetiku, a istovremeno žestoku pržionicu – ne bih rekla da je žanr nužno uvjetovan jezikom, ali da, svaki je odnekud morao krenuti, pa vidim zašto, pod utjecajem određenih glazbenika, utemeljitelja žanra, nekako nagnemo i na njihov jezik. Za Lovely Quinces stvarno funkcionira engleski. Svjetska je žena – neka ju samo razumije što više ljudi.


Nova uzdanica ženskog kantautorstva ponosno govori o svojim kolegicama kojima pristupa s divljenjem, ne samo kao glazbenica nego i kao žena koja se u toj malodobnoj skupini također ističe kao jedinstvena. Aklein žanrovski izričaj ne pronalazimo na našim frekvencijama, valovima i zvučnim zapisima. Kombinira žanrove i stilove u neonski zvuk koji je njezin, a opojnom kvalitetom zajamčeno i njene publike.


aklea

Foto: Mesek Mislav

Kako bi ti nazvala i objasnila svoju glazbu i žanr, koliko god da je danas popularno i očekivano ne povoditi se za etiketama i odbacivati ih. No, budimo realni, svi volimo pogledati žanrovske etikete kad otkrijemo nešto novo i atraktivno.

Afro-soul ethno beats. Volim puno ritma i plemenski moment. Konkretno, mantrički dio (demonstrira pokret pri čemu pažnja prelazi na pogled) do izoštrenijeg fokusa kojim držiš na oku neki plijen (smijeh). Krećeš se predatorski prema njemu, a onda se dogodi oslobođenje kojem se prepustiš od svega što te dotad mučilo.

A što je onda lovina? Plijen?

To bi definitivno bilo da ga na kraju nema – cijeli život nešto hvataš, a onda kad bude tu samo ga držiš pored sebe, gegaš se i uživaš, ne mareći za išta oko sebe. Mislim da ono što glazba radi jest da okuplja ljude, diže vibraciju, širi krugove i spaja na način da kad dođeš kući malo proširenijih zjenica i misliš si “ne znam što se točno dogodilo, al osjećam se ljepše i lakše”.

Pa što onda s narodnjacima? Oni ljude mogu na jednak način izazvati i dignuti neku, ako ništa, karnalno-primalnu emociju i impuls.

Kom diže, nek mu diže. Ne znam jesam li mogla biti vizualnija od ovog. (smijeh) Ja nemam ništa protiv, čak sam i sama nekoliko puta otišla na trending na YouTubeu da vidim što ljude loži i iznenadila se koliko moderni narodnjaci uopće nisu ono što sam ja mislila. To je sad sve neki reggaeton s istočnjačkim vokalnim ukrasima koji su btw. iznimno teški za otpjevati i mrljavim autotuneanim nabrajalicama. A tema je protežna – ajmo kukat’ ili ajmo *ukat. Ja, kad je tako eksplicitno, ne bih niti jedno.

Ovih ti je dana objavljen debitantski singl Da mi je kojeg sam imao prilike poslušati nakon mjeseci aktivnog rada na njemu. Prije svega mi otkrij lirsku pozadinu.

Jednom ne tako davno, iza kojeg mora i poviše gora našli su se cura i dečko na jednom psytrance festivalu. Moderna bajka (smijeh). Uglavnom, zaljubili su se poprilično bezglavo i jako srčano, nitko nije ubo prst na vreteno, ali prilike su ih razdvojile jer dečko u kojeg sam se zagledala taman započinjao projekt putovanja po svijetu na motoru iduće četiri godine. Soy Tribu se zove na društvenim mrežama, poprati ga, genijalan je. Uglavnom, kako privrženost, bez obzira na udaljenost, nije splasnula, cura je otišla do Brazila, gdje mu je tad bila lokacija i zajedno su se vozali brazilskom obalom. Što zvuči super romantično, ali zapravo je bila najveća životna škola kondenzirana u tri tjedna putovanja. Pjesma je maltene istrčala iz mene – tekst najprije i glazbena ideja za live, ali onda mi je trebala pomoć.

aklea

Foto: Mesek Mislav


Prvi je singl snimila i producirala u Londonu, no kod Hrvata: nezavisnu platformu Undular Production na londonskoj adresi, valovima i kablovima vodi Undular – producent i glazbenik pravog imena Viktor Volarić-Horvat. Undular je specijaliziran za studijsko i live snimanje jazz glazbe, ali eklektičan ukus i iskustvo vode ga i u drugačije vode. Izričaj Akleje Neon kombinira uzbudljivost suvremene elektronske glazbe i tisućljećima kaljene etno ritmove i melodije. Undularu je to zazvučalo kao savršen spoj sigurnih voda i neistraženih stilova.


Radila si na njemu s producentom Undularom, a otkrio mi pored niza zanimljivosti koje moramo spomenuti da si zapravo dugo radila na njemu.

U glavi imam vrlo jasnu sliku onoga što želim od svog zvuka, pa kada mi je Undular prvi puta bez previše naputaka s moje strane, intervenirao u aranžman, šokiralo me koliko sam se osjećala zaštitnički, jer nije bio vjeran trenutku koji sam ja htjela izraziti. I onda sam mu rekla: “mi ćemo sad postati jako bliski prijatelji odmah jer ako ti ne znaš cijelu pozadinu ove ljubavne priče do kraja, meni zvuk nikad neće baš štimat”. S druge strane, Undular je toliko strukturiran, predan, izniman multiinstrumentalist, i tako kul lik da nije teško ni prijateljevati ni glazbeno surađivati s njim. Što da kažem, sretnica sam.

Kako je reagirao tvoj momak?

K’o što bi svatko reagirao, malo ponosno dijete koje okolo viče “I have my sooong!” I stalno mu moram pjevati njegov najdraži dio. Pogađaš koji? Onaj na engleskom jer ovo na hrvatskom ne može uhvatiti. Španjolac je.

Nazivaš ga Twinom (Blizancem) i vrlo je jasna suživljenost posebice iz stihova “tu ću pustit’ korijen, a ti krošnju” iz koje fino zrači ta simbiotičnost. Koliko ti je potrebna ljubav, a koliko ljudska interakcija da bi pisala?

To sve dođe na isto, barem kod mene. Satkana od ljubavi – negdje sam to i napisala, može biti bljuvić, ali što ću kad u to vjerujem.

Agustin je zaslužan i za interkontinentalni i interkulturni popratni videospot koji nam je u čemerne zimske dane zamirisao na ljeto.

Nevjerojatno je kako se sve poklopilo. Uvijek sanjala o vezi u kojoj ću s partnerom moći stvarati, a s njim se to događa tako prirodno. Ja za video stvarno nemam riječi, savršen je – dokumentaran, a ne odglumljen, autentičan i meni i njemu, a snimali smo ga između kupanja u oceanu i vožnje motorom po blatu do pupka. Agu bi rekao da je svjetlo odlično, a ja bi zataknula mob u kombinezon, pustila radnu verziju pjesme i snimili bi jedan/dva takea. Kada se primi kamere, mađioničar je. Hvala bogu, pa mene voli snimati. (smijeh)

aklea

Foto: Mesek Mislav

Nad jastukom nad kojim spavaš, posteljom u kojoj u glavi kuhaš ozbiljno se šire post-it papirići što koncentrično pulsiraju u različitim smjerovima. Kadar je impresivan i divan, no smijem li znati što nose jer sumnjam da se radi o popisima potrebnih namirnica ili dnevnih zadataka?

S popisima nikad nisam bila dobra, tako da ne brini, ali s piskaranjem tekstova svuda – jesam. Kada sam odjednom počela živjeti puno više u skladu sa sobom – priznala si da želim pjevati, dala otkaz na tadašnjem poslu koji me iscrpljivao, počela putovati i učila se odblokirati – najviše sam pisala tek sam tada stvarno shvatila što je inspiracija.

A što im je u izvorištu (na prvom, centralnom papiriću)?

Ja. Aklea Neon.

Gledamo li upravo u punosvirajući prvijenac Akleje Neon?

Da, da, da! Materijala ima za cijeli album. Undular i ja već radimo na drugom singlu, letim u London sredinom veljače na još jedan studio session, a onda i na nešto duže.

Ono što me u tvom radu fascinira jest taj jedan moment ‘uradi sam’ gdje Aklea Neon vrlo strpljivo i promišljeno radi na predstavljanju publici i komunikaciji. Vrlo si aktivna na društvenim mrežama po pitanju putešestvija koje “provociraju” iskustva zabilježena na malim medijima, što papirnatim, što digitalnim i na kraju su prevedena u pjesme. Je li to recept za hrvatsko žensko kantautorstvo?

Recept je da nema recepta. Sve je u intuiciji. Teške vradžbine. Društvene mreže nisu ništa drugo nego dijeljenje sebe – kada to jako želim, to i napravim, a onda i dobijem povratnu informaciju. Problem je što ih često bendovi koriste kao oglasnu ploču pa niti ne dijele ništa drugo – već samo kada i gdje će iduće nastupati, to smara ljude. Struka mi je digitalni marketing pa sam svjesna važnosti virtualne prisutnosti, ali one prave gdje budeš dio zajednice. I iskreno, Instagram su mi najdraže novine – pratim samo one ljude koji me inspiriraju, čitam njihove kilometarske postove, gledam vrhunske fotke i mislim si “wow” – idem i ja sad stvarati. I onda i ja nekog na isti način inspiriram.

Smatraš li da s time osiguravaš ipak pažnju, a zatim i formalni uspjeh u konačnici?

Apsolutno.

S obzirom na takve aspiracije, znači li to da će budući projekti biti u samostalnim izdanjima? Vjeruješ li u ovom trenutku u izdavaštvo?

Pa baš i ne, zaobišla bih ga. Ne želim da netko posjeduje moju glazbu na taj način. Želim biti slobodna pokloniti ju ljudima pod svojim uvjetima. Ako je mogao Chance the Rapper, mogu i ja!

(Visited 1.647 times, 32 visits today)

Komentari