Alain Resnais ponovno pretvara film u teatar
Ljubiti, piti i pjevati najnoviji je film legendarnog redatelja Alain Resnaisa. Iako je neminovno da je riječ o filmskom proizvodu, u Ljubiti, piti i pjevati najmanji je postotak onog što je filmsko – u njemu se isprepliću utjecaji voljenih autorovih stripova i povrh svega, teatra.
Možemo li automatski tu činjenicu klasicifirati kao dobru ili lošu budući da se povijest filma konstantno borila protiv kazališnih utjecaja, da je, parafrazirajući Erwina Panofskog – uvjet procjenjivanja filma njegova oslobođenost od nečistoća kazališta? Pitanje odnosa kazališta i filma, pitanje je koje se provlači od samih začetaka filma – u većini slučajeva oni su bili nepomirljivi protivnici gdje je teatar vječito isticao svoju izvedbenu moć, a film tehničke mogućnosti. Danas je umjetnost, moglo bi se reći – sazrijela i tako i kazališni i filmski autori svjesno propitkuju mogućnosti stapanja ovih dvaju medija koristeći određene konvencije i sredstva tipična za onog drugog. Doba Panofskijeve kritike je prošlo, to zna i Alain Resnais koji nastavlja svoju opsesiju sa stiliziranim kazališnim dijalozima te scenografijom inače primjerenoj pozornici.
Od činjenice da je scenarij filma adaptirana drama preko toga da se sama radnja događa u kazališnom miljeu i na koncu da Resnais ne izlazi iz okvira ambijenta bez obzira na događanja izvan kadra (pritom stvarajući kazališni dojam gledanja) – na svim se tim razinama teatar provukao u Resnaisovom filmu. Je li onda uopće riječ o filmu ili je to kazališna predstava prebačena u medij filma, teško je reći, ali možda i suvišno definirati. Bilo kako bilo, film je neprijekorno stilski zanimljiv, a tome pridonosi i upotreba crteža pri mijenjanju scena, ali i iscrtanost pozadine pri krupnim kadrovima lica protagonista.
No, od silne stilizacije i snažnoga koncepta koji stoji iza nastanka ovog filma, ne preostaje puno više toga za reći osim da se to može nazivati zanimljivim. Sama je radnja pomalo banalizirana – riječ je o nekim tipiziranim kazališnim sukobima između bračnih parova koje izaziva fatalna ličnost Georgea kojega kamera nikada ne snimi. On potakne premišljanje žena (poglavito žena koje ne mogu odoljeti Georgeovom šamru) i njihovih muževa o problematici njihovih brakova koja se zakopala ispod maske svakodnevice. Plošnost likova tako vrlo brzo iscrpi zanimanje za događanja i u gomili dijaloga, čovjek kao da prestane slušati.
Iako je riječ o vizualno specifičnom i oku primamljivom filmu, narativ umanjuje sveukupni dojam. Komad kojeg je Resnais odlučio pretočiti u film, nisam sigurna bih li uživala uopće gledati u kazalištu, budući da je takav tip komornih drama pomalo iscrpljen, a u ovoj se ne događa gotovo ništa novo što bi je pomaklo iz njene kategorije. Sve u svemu, Alain Resnais je za sebe ostavio i daleko bolje filmove, ali nije na odmet pogledati niti ovaj, doduše zahvaljujući samo intrigantnoj Resnaisovoj poetici i uspješnosti u svome zanatu.
