Bad Daughter (Vintage Industrial): Vrhunsko koncertno iskustvo

Bad Daughter je ime kojem se zadnjih godina veselim onoliko koliko se veselim samo poznatim svjetskim glazbenim imenima. Ta mi je spoznaja, koliko god mnogo volio neka domaća imena, uputila tijek misli u smjeru propitkivanja obožavanja.

Je li moguće da osjećam kao slušatelj i obožavatelj slično uzbuđenje prema glazbi Bad Daughter kakvo bih inače osjećao prema nekim stranim imenima za koja bih dao stotine eura da im odem na koncert, pa makar i u inozemstvo?

Misli jednog obožavatelja

S domaćim glazbenicima nikad nisam uspio kreirati tu fantaziju, svoj maleni svijet unutar njihove glazbe, neku nevidljivu nit koja me spaja s njihovim pjesmama, imidžem, i u krajnjoj liniji, proizvodom.

Ako je fizički blizu, naše, dostupno na 15 minuta biciklom po nasipu, ako češće odlazim na koncerte tih glazbenika, možda održim koji intervju, iluzije tog obožavanja (u nastajanju) se rasprše. Podrška i zabava ostaju, ali taj osjećaj bivanja obožavateljem izbiva. S rijetkima s domaće i regionalne scene, uključujući na primjer Josipu Lisac i Bad Daughter, to nije slučaj. Još od samog izlaska prvijenca „Let Me Panic” s Bad Daughter uživam u odstojanju i obožavanju.

U čemu je, barem za mene, bio ključ? U njenoj vjerodostojnosti i odgovornosti prema glazbi i konceptu, u osjećaju za stvaranje lirskog i glazbenog pejsaža s precizno određenim stavom i u ostavljanju prostora za misli slušatelja. I naravno, u toj smjesi art popa s indie glazbom i  suvremenim elektroničkim zvukom.

To što su Dunja Ercegović i producent Leonard Klaić složili na „Let Me Panic” je zaokružena priča u koju s poštovanjem svaki put ulazim i pitam se, jesam li dovoljno kul da ovo uopće slušam. Njen glas i interpretacija tajanstveni su, zavodljivi, na trenutke hladni i nedostupni, a opet afirmativni. Stvaraju osjećaj da si u posjedu umjetničkog sadržaja od velikog značaja i vrijednosti. I svi ti moji dojmovi, vjerojatno se kose s Dunjinom spontanošću i skromnošću po pitanju davanja priznanja samoj sebi, ali meni je njen rad 100 % umjetnost i točka.

Bad Daughter sam za sada gledao samo jednom i to 6. svibnja 2022. u Pogonu Jedinstvo. Tada je prvi put kročila na pozornicu pod tim imenom i s bendom koji utjelovljuje projekt Bad Daughter. Uzevši cijeli ovaj uvod u obzir, priznajem, imao sam velika očekivanja od koncerta u VIB-u.

Predgrupa – tonota

Unutar akademske četvrti negdje oko 21:10 na pozornicu je izašla zagrebačka producentica tonota (Ivona Eterović) i izvela jedan od svojih najboljih setova koje sam čuo do sada.

Započela je ambijentalnom elektronikom, smirujuće i dojmljivo, polako dodajući nove elemente i razne glasove da bi set u konačnici kulminirao električnom gitarom koju je svirala, klupskim zvukom, razornim bitovima, grupama udaraljki i dubokih baseva.

U jednom trenutku kao da sam na setu Grimes, u drugom počinje rave party na temu „Dine”, a u trećem uživam u glasovima nalik Le Mystere des Voix Bulgares. Neočekivano, svježe, različito, seksi, ludo. Odličan miks orijentalnog i klupskog. Prikladno sinoćnoj ulozi, u svega 30-40 minuta, tonota je uspjela pridobiti pažnju publike i svojim kreativnim setom napraviti jedinstven uvod Dunji i ekipi.

Back into the groove

Moja najavljena visoka očekivanja vrlo su brzo od početka već bila opravdana i formirana u standard kvalitete izvedbe Bad Daughter kao sastava. Pale se crvena svijetla, kreće dinamičan instrumental koji ubrzo prekida izvedba Fuck Paris. Svakom sljedećom pjesmom Bad Daughter zvuči vokalno slobodnije i ljepše, pogotovo na kraju Body And Soul i pri korištenju hrapavijeg glasa i uzvika na Savage.

Obučena u sive traperice i crni korzet te žute rukave nalik motorističkim jaknama skakutala je, plesala i očigledno uživala u svojih sat vremena prijenosa projekta na koji su s razlogom ponosni. Kao i ranije, prilika za razbacivanje je bilo, pogotovo na Favourite Game i Thick te na završnoj Eyes on You. Na koncertnu set listu vraćena je i Drown Her. 

Obratila se publici više puta, zahvalila što smo ih došli poslušati, izrazila razumijevanje prema tome da svi radimo sutradan (kao i ona). Ispričala je kako je primarno zakazani datum koncerta, 14. ožujka, trebao biti simboličan jer se upravo na taj datum pred niz godina prvi puta predstavila publici u sklopu programa Začarana Močvara kao Lovely Quinces. Zbog bolesti je koncert bio odgođen, ali sinoć je sve bilo nadoknađeno.

S drugog albuma „Pretty, not petty”

Bad Daughter je tijekom koncerta još jednom potvrdila izlazak drugog albuma krajem ove godine koji će nositi naziv „Pretty, not petty”. S novog izdanja izveli su, sada više ne toliko aktualni, singl Bite Your Tongue i potpuno novu pjesmu Tsk Tsk Tsk. Isprike ako sam krivo upamtio naziv, nakon godina koncerata, ne bih se čudio da je nešto skroz drugo u pitanju i da sam krivo čuo.

Nova se pjesma energijom oslanja na Bite Your Tongue, vedrija je, tvrdog basa i pitkosti pop glazbe u poznatom soničnom ruhu albuma prvijenca. Dunja se našalila da je lijena što ne stvara brže i možda i ispričala na tome što su izveli samo jednu od do sada neizvođenih pjesama s nadolazećeg izdanja. Obećala je da će već na sljedećem koncertu biti puno duža set lista.

U usporedbi s Jedinstvom

Između koncerta na Prisavlju i sinoćnjeg u Vintage Industrial Baru dogodilo se više koncerata Bad Daughter, ali pošto sam bio samo na ta dva, njih ću pokušati usporediti. Ekipa je ostala ista, uz Dunju Ercegović, tu su bili Leonard Klaić na gitari (i vjerojatno još koječemu), Nikola Babić na bubnjevima, inženjer zvuka Filip Pacak i majstor rasvjete Andrija Santo.

Jedinstvo je veća dvorana, gdje su i oni i taj famozni light show prikazani dojmljivo, snažno i možda naizgled glazbeno većima nego što jesu. Međutim, nisu i više dojmljivo zvučali. Vintage je dobio uhodaniji štimung, čišći zvuk, jasnije instrumente i bolji Dunjin vokal, što ne znači da je u Jedinstvu išta nedostajalo, nego da je sada meni osobno bilo bolje.

S razlogom skeptičan i poučen iskustvom iz Jedinstva, bio sam sretan što je Vintage dobio minimalniji light show, ali vrhunski prilagođen prostoru. Sviđa mi se što su na dijelu pjesama zadržali sličnu strukturu light showa, od boje do oblika rasvjete. U cilju postizanja dužeg showa s albumom kratkog trajanja sve su pjesme izvođene s uvodima ili produženim mostovima čineći ih još boljima, nego u studijskoj verziji.

Moja preferencija bila bi sljedeći puta vidjeti Bad Daughter u većem prostoru i s više pjesama. To je prirodni rast koji treba nastaviti i jednostavno bi se sve doimalo još snažnije. Body And Soul u Jedinstvu uz rotirajuća bijela svijetla neću tako skoro zaboraviti.

Bilo je to zaista nešto posebno, ali primite tu uspomenu sa zrnom soli, tada nam je svima bio prvi put da ih gledamo uživo, a to će uvijek nositi dodatnu sentimentalnu vrijednost. Trenutni repertoar Bad Daughter zaista zvuči lijepo i uhodano, s veseljem čekam sve novo što dolazi.ž