Istaknuto
25.11.2020.

Vrijeme čitanja: 2 minute Nova glazba daje mogućnost glasanja za singlove iz glazbenih radionica izvođača koji neumorno snimaju i obljavljuju nove materijale.

18.11.2020.

Vrijeme čitanja: < 1 minuta Ove godine prvi put od ratnih godina neće se održati najveća Brucošijada u gradu, ali mi na KSET ne zaboravljamo - počinje Mjesec KSET-a na Ziheru!

Intervju

Benjamin Strike (fotograf): “#VolimTeBezAli spaja moju ljubav prema fotografiji i socijalnom radu”

18.08.2020. Vedran Grizbaher
Vrijeme čitanja: 6 minute

Fotografski svijet bogatiji je za još jedno ime koje nam, osim fotografije, donosi i intimne priče roditelja LGBT djece. Iza projekta #VolimTeBezAli stoji Benjamin Strike koji je već iskazao svoj interes prema portretnoj fotografiji, no u ovom projektu dodao je i drugu dimenziju. Razgovarali smo s njim o tome kako je nastala ideja za ovaj projekt, ali i o njegovom fotografskom putu općenito.

Prvo da razjasnimo – tko je Ivan, a tko Benjamin Strike?

Ivan je socijalni radnik, a Benjamin je fotograf. Ivan mi je pravo ime, a Benjamin ime koje sam si sam osmislio dok sam radio u Domu s klincima pa da me ne traže i ne dodaju na Facebooku i Instagramu.

Kako se razvijao fotografski put Benjamina Strikea?

Kad sam bio mali volio sam fotkati s onim point and shoot fotićima. Jedno sam vrijeme išao i u foto školu koju je organizirao profesor iz tehničke kulture u školi koju sam pohađao, ali nekako, kad živiš u malom gradu, roditelji ti izbiju iz glave ideje da bi se trebao i uopće mogao baviti bilo kakvih umjetničkim zanimanjima. Umjesto toga, trebalo bi raditi u državnoj službi što je jedini put za spas, istinu i život. I evo me, sad sam socijalni radnik.

Ovu sam svoju umjetničku stranu počeo njegovati tek kad sam se preselio u Zagreb i postao financijski neovisan jer fotografija baš i nije jeftin sport. Doduše, počeo sam jeftino. Od jedne sam frendice posudio njen stari Canon aparat. Bio je stvarno jako težak i masivan, ali sam ga ja svejedno stalno svuda nosio sa sobom. Želja mi je bila fotkati svoje prijatelje i prijateljice, ali se to ipak izrodilo u nešto više. Sada mi je fotografija dodatni izvor prihoda i, ono što je najvažnije, stress relief od podosta napornog posla kojeg radim od 8-16 h.

Spajaju li se u nekoj točki Ivan i Benjamin?

U posljednje sam vrijeme počeo spajati svoje iskustvo socijalnog radnika i fotografiju od čega sam prije uvijek bježao. Čak i s tom činjenicom da imam dva imena sam nekako htio razdvojiti taj dio svog posla socijalnog radnika i fotografa, no nekako sam u posljednje vrijeme naučio da ne možeš sam sebe precijepiti. Očito je sve to dio mog identiteta i ono što me čini zanimljivim. U posljednje su se vrijeme tim spajanjem dogodile neke lijepe stvari i neki lijepi projekti kao što je „VolimTeBezAli” projekt.

View this post on Instagram

#VolimTeBezAli br 4. Danas saznajte kako su divni mama i tata Mikić reagirali na sinovo outanje. ☺️ Disclaimer: Prije godinu dana na pamet mi je pala ideja da fotografiram ponosne roditelje LGBTIQ djece te objavim njihove priče u nekom formatu (bilo virtualnom kroz Instagram stranicu, bilo kao izložbu). Ideja se čini pomalo običnom i neki bi se mogli zapitati zašto je isto potrebno 2020. godine, nakon održanih čak 19 Povorki ponosa, no svijetli primjeri javnog roditeljskog angažmana za prava svoje LBGTIQ djece su, čak i nakon gotovo 20 godina LGBT pokreta u Hrvatskoj, jako rijetki te se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Doslovno. Cilj #VolimTeBezAli projekta je čuti priče što više roditelja te pokazati da isti imaju lice i ime kako bi se ukazalo da svijetlih primjera roditeljskog aktivizma svakako ima, samo je isti zastupljen na mikrorazinama.

A post shared by Benjamin Strike (@benjamin_strike) on

Kad je riječ o fotografiji, imaš li neke uzore, omiljene motive, ambijent po kojem si prepoznatljiv?

Kad sam krenuo fotkati, nisam baš ni znao za druge fotografe osim onih najrazvikanijih kao što je npr. Annie Leibovitz, pa sam krenuo od proučavanja njenih portreta s obzirom na to da mi je to omiljeni motiv. Nakon trogodišnjeg bavljenja fotografijom, sada imam neke druge favorite: Alasdair McLellan koji koristi najljepšu plavu boju u svojim radovima, Tim Walker čije bi nadrealne modne fotografije mogao gledati danima, Ryan Pflüger koji radi najljepše portrete gej ljudi, ali i slavnih osoba, meksički fotograf Mal De Mar kojeg sam otkrio preko Instagrama i kojemu je subjekt fotografije uvijek stavljen u središnji dio što mi se jako sviđa, fotografkinja Peyton Fulford koja ima svoj ongoing projekt fotografiranja queer ljudi na američkom sjeveru…

No, za dobre fotke stvarno ne treba ići dalje iz Hrvatske. Preporučujem svima da prouče, na primjer, radove Denisa Butorca, pogotovo njegovu izložbu „Homesick” u kojoj je obrađivao svoju nevoljkost da kao dijete sudjeluje u ritualima kolinja u Slavoniji; radove Luke Pešuna također LGBT tematike „Radite to u svoja četiri zida“ u kojem je isti fotografirao LGBTIQ  ljude u njihovim sobama demistificirajući što se to zapravo u tim sobama događa; ili radove Dee Botice pod nazivom „Delta Oscar Mike” koji prikazuju njenu brodsku svakodnevicu tijekom dvomjesečne plovidbe teretnim brodom obalama Mediterana, Crnog mora te zapada Afrike.

I, zapravo, posebno moram istaknuti svoju ljubav prema fotografkinji Kristini Josić jer me moje zaljubljivanje u njene najljepše fotografije sa Zagreb Pridea i potaknulo da ponovno uzmem fotoaparat u ruke.

Nešto svježe iz tvog objektiva možemo vidjeti na tvome Instagram profilu @benjamin_strike. Reci nam sve o tom projektu!

Riječ je o projekt kojem sam nadjenuo ime #VolimTeBezAli. To je serija od 10 portretnih fotografija roditelja LGBT djece u Hrvatskoj, a prati ih i popratna priča o tome kako su saznali za seksualnu orijentaciju svog djeteta, kako su reagirali, što sada čine da olakšaju život svom djetetu… Ideja mi je pala na pamet nakon to sam otkrio knjigu fotografija „The Kids” fotografkinje Gabriele Herman koja je fotografirala djecu LGBT roditelja. Dakle, ja sam odlučio učiniti obrnuto. Zapravo sam kroz taj projekt spojio svoju ljubav prema fotografiji, socijalni rad i svoje iskustvo voditelja tribine ‘Mame u MaMi’ na kojoj su roditelji LGBT djece jednom u godini dijelili svoja iskustva.

Ono što sam znao prilikom objave je da će fotke biti popularne, ali doslovni bum koji sam doživio na Instagramu nisam mogao predvidjeti ni u najluđim snovima. Nisam imao vremena odgovarati na sve inboxe, intervjue, pratiti lajkove i followere koji su se na mom Instagramu više nego udvostručili. To mi je dalo toliko elana i vjetra u leđa za neke nove stvari o kojima razmišljam, tako da jednostavno jedva čekam ponovno početi raditi na nekoj seriji fotografija.

Jesi li uočio razliku u pričama o outanju mlađih generacija i onih nešto starijih kao i razliku u pristupu očeva i majki?

Generalno nema neke razlike; većinom su djeca bila ta koja su činila prvi korak, iako su roditelji nekih već i prije sumnjali. Ono što sam ja primijetio kao glavnu zajedničku točku kod svih roditelja je – strah za sigurnost djeteta. Svih 10 roditelja koji su sudjelovali u projektu je navelo baš taj osjećaj koji ih prati i godinama nakon outanja.

Majke su više zastupljene u projektu nego očevi, iako ima i njih. Mislim da se majke i dalje smatraju onim glavnim i primarnim roditeljem što je, prema mom mišljenju, isto jedan od rezultata patrijarhata. Muškarci se uče da budu provajderi za obitelj, a majke njegovateljice, odgajateljice… Majke su također, kao i očevi, u velikom postotku zaposlene, a kada dođu kući s posla čekaju ih još i besplatni kućanski i odgajateljski poslovi koje treba napraviti i koje u velikom postotku i u većini obitelji i dalje rade samo žene. Nije ni čudno da su djeca generalno povezanija s majkama. Ne volim generalizirati jer nije u svakoj obitelji tako, ali većinom ipak je. Kada bi se ta rodna podjela pravedno raspodijelila, a dječake se od malena poticalo da se više usklade sa svojim osjećajima, da ih se više uči empatiji – možda bi i očeva bilo više u ovakvim pričama. Ovakvim društvenim sustavom i oni svakako gube.

View this post on Instagram

#VolimTeBezAli br. 3. Prije godinu dana na pamet mi je pala ideja da fotografiram ponosne roditelje LGBTIQ djece te objavim njihove priče u nekom formatu (bilo virtualnom kroz Instagram stranicu, bilo kao izložbu). Ideja se čini pomalo običnom i neki bi se mogli zapitati zašto je isto potrebno 2020. godine, nakon održanih čak 19 Povorki ponosa, no svijetli primjeri javnog roditeljskog angažmana za prava svoje LBGTIQ djece su, čak i nakon gotovo 20 godina LGBT pokreta u Hrvatskoj, jako rijetki te se mogu nabrojati na prste jedne ruke. Doslovno. Danas pročitajte treći intervju jako kul gospođe Snježane. Nadam se da će vam biti zabavno i inspirativno čitati u istoj mjeri u kojoj je meni bilo razgovarati s ovom (u najboljem smislu te riječi) "strašnom ženom". ☺️

A post shared by Benjamin Strike (@benjamin_strike) on

Outanje bismo mogli više smatrati procesom koji ne staje izricanjem “ja sam gay” nego ima nekih svoju pripremnu i post fazu. Možeš li nam dati neke konkretne primjere iz svojih iskustava?

Outanje je proces koji je individualan i koji zapravo traje zauvijek te je dug i težak za mnoge ljude jer se na svom putu često moraju susretati s raznim oblicima homofobije i raznim diskriminatornim praksama. Mnoge se LGBTIQ osobe prvo moraju nositi s negativnim stereotipima i autohomofobijom koja je od malena utkana u nas te se zapravo prvo moramo odučiti od toga, napraviti svojevrsni egzorcizam nad samima sobom kako bismo se riješili tih negativnih društvenih demona. Potrebne su ponekad i godine kako bi osoba razvila pozitivnu sliku o sebi. Nakon borbe sa samim sobom, LGBTIQ osobe tada odlučuju kome će drugom reći o svojoj seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu te mnogi osjećaju strah isto obznaniti svojim prijateljima ili obitelji.

U našem društvu, mnogi ljudi pretpostavljaju da su svi heteroseksualni te zato puno LGBTIQ individualca kontinuirano moraju donositi odluke o tome u kojim će se situacijama i kome outati. No, generalno taj isti proces često dovodi do toga da osoba živi ispunjeniji, kvalitetniji i slobodniji život te dovodi do razvijanja iskrenijih veza s drugima.

Što se nekih savjeta tiče, svako ima neki svoj senzibilitet i interes, ali meni je u boljem prihvaćanju sebe svakako pomogao aktivizam, druženje s drugim LGBTIQ ljudima, čitanje razne literature, educiranje.

Već si prije pokazao interes za LGBTIQ teme fotografirajući Pride, nastupe House of Flamingo i slično. Što te najviše privuklo toj tematici?

Nije me privuklo ništa konkretno osim činjenice da sam takvim stvarima okružen. Mislim da svi fotografi zapravo najviše fotografiraju svijet oko sebe, svoj mali balon u kojem se nalaze. Ja sam okružen LGBT ljudima, pokušavam biti aktivni građanin, idem na prosvjede pa je nekako i taj aparat uvijek uz mene u tim prigodama. Ponekad mi dobro dođe jer se ne moram previše socijalizirati s ljudima, tako da idem okolo i fotkam.

View this post on Instagram

Ne znam kako opisati Nikicu, osim da je zastrašujuć u najboljem smislu te riječi. Nikica je otac koji je svojoj kćeri Mimi bio gost u publici za vrijeme njenog gostovanja u kvizu "Tko želi biti milijunaš", a u kojem se ona javno outala i ja sam znao da jednostavno moram imati i njegovu fotku i priču. Njegov mail sam dobio od Mime, koja mi je bila profesorica pri Centru za ženske studije te je Nikica na isti taj mail odgovorio u roku odmah i prvo smo se dugo dopisivali o temi. U jednoj mail prepisci napisao mi je "zabavno je, ali mi se čini da si ti prvi u Hrvatskoj koji je konačno shvatio (nije čak zanemarivo reći – u LGBTIQ*zajednici) da se roditelji puno dalje čuju". U ovaj je projekt imao više vjere nego ja sam (što doduše nije baš čudno jer meni uvijek nedostaje vjere u sebe), bio je jako podržavajuć i kao pravi veliki idealist, smatrao je (i smatra još uvijek) kako će ovaj projekt daleko odjeknuti i ja mu se za podršku ne mogu dovoljno zahvaliti. PS: Nikica, umjesto riječi outanje, koristi riječ outiranje, a za koju ja smatram da je jako simpatična i puno bolja nego originalna riječ. 🙂 Uživajte uz Nikicu i Mimu. #VolimTeBezAli br 5.

A post shared by Benjamin Strike (@benjamin_strike) on

Spomenuo si nove projekte. Hoćeš li nam malo natuknuti o čemu se radi?

Radim na nekim fotografskim projektima sličnog senzibiliteta kao što je #VolimTeBezAli, a o kojima još ne bi ništa pretjerano navodio jer su u povojima. Nadalje, dio sam Drop of Comfort Sessions dua s Lukom iz pocket palme u kojem sam snimatelj. Projekt je nastao za vrijeme korona karantene, a riječ je o akustičnim svirkama iz našeg dnevnog boravka. Projekt se trenutno proširio i na druge glazbenike, tako da smo nedavno ugostili i Irenu Žilić, Saru Renar, Niku Turković te smo trenutno u pregovorima i s drugim glazbenicima i glazbenicama. Projekt možete pratiti na YouTubeu i posebnoj Instagram stranici.

Također smo te uočili iza kamere novog spota pocket palme. Kakvo je bilo iskustvo probiti led i u snimateljskim vodama?

Išli smo na Krk snimati taj spot s nula kuna, bez rekvizita osim fotoaparata, stativa i podvodnog kućišta za kameru te bez ikakvog plana o tome kako bi spot trebao izgledati osim da ima ljetnu vibru. Budući da sam anksiozna osoba koja stvari voli držati pod kontrolom, činjenica da sam spot trebao snimati spontano bez ikakvog plana i programa za mene je predstavljala podosta zastrašujuće iskustvo. Snimali smo po najvećem suncu, vodu za piće si naravno nismo ponijeli, te me na kraju dana boljela glava. Uzevši sve to u obzir, finalni rezultat ispao je baš nekako simpatično. Kroz glavu mi je prošlo – ako mogu napraviti nešto ovako dobro bez ikakvog plana i bez ikakvih resursa, što bih tek mogao kada bih napravio i scenarij i uložio u snimanje i neke pare ili imao barem asistenta. Očito je da ne trebaš novce da bi prenio neku emociju, no oni svakako olakšavaju stvar.

Sve u svemu, snimat ću zasigurno opet za neke nove stvari s drugog albuma pocket palme koji je u pripremi i već sam zapikirao neke pjesme koje želim baš ja snimati. Jako me privlači ta sanjiva, sjetna estetika pa sam i odabrao takve pjesme. Možda ću snimati i za još jednu drugu izvođačicu koju jako volim i cijenim, ali o tome neki drugi put. Najljepšu pohvalu dobio sam od Ivana Stojiljkovića, redatelja reklama za Lelo i spotova Bojane Vunturišević koji je rekao da spot izgleda bezvremenski lijepo.

(Visited 614 times, 2 visits today)

Komentari