Izvještaj – Boba Đuderija na Spikiginu: dašak Mediterana na Sloboštini
U četvrtak, 10. studenog, zagrebačka Sloboština postala je dom Spikigina, zagrebačke verzije kultnog splitskog festivala pripovijedanja priča, Pričigina. Simpatični Norris Cafe drugu godinu zaredom pružio je utočište majstorima kratke priče koji intimnost svojih radnih soba s vremena na vrijeme vole zamijeniti svjetlima pozornice. Dok se prostorom nenametljivo širila Marčelina Tome Bebića (pjesma koja je inspirirala naziv gošćinog bloga), Kruno Lokotar, inicijator književne manifestacije, najavio je gošću prve večeri – kratkopričašicu i prekaljenu tremašicu – Bobu Đuderiju.
Trema je bila i tema prvog dijela večeri, pa smo od Bobe saznali da je trema sastavni dio njezine književne persone, ali i da će radije sjesti u zubarsku ili ginekološku stolicu, nego onu koja je suočava s publikom. Oduvijek ju je, priznaje, čudila ideja da se pisci, prirodni introverti i čudaci, u jednom trenutku transformiraju u zabavljače. Ipak, trema očito ne okupira Bobin spisateljski prostor, pa je toplom humoreskom Hrkanje publiku podsjetila na autentični dalmatinski sentiment u Smojinom stilu, a kratkom pričom Kad mi je umra Ćićo odala počast prerano preminulom splitskom novinaru i uvjerljivom simbolu jedne generacije – Đermanu Ćići Senjanoviću.
Drugi dio večeri protekao je u Bobinom monologu o hrvatskom turizmu. Kao turističku vodičku, ljuti je bahatost domaćih ljudi prema turistima, ali je i razgaljuje obzirnost uvijek prisutnih iznimaka. Uvažavanje čovjeka, uvjerena je, jedino može održati dinamiku turističke sezone. Bobino ugodno pripovijedanje zatvorio je Lokotar, koji je publiku pozvao na autoričino potpisivanje knjige Zovem u vezi posla, ali i na nastavak druženja idući dan, kada je u Norris cafeu gostovao redatelj i glumac s bijelim štapom, Vojin Perić.
