Izvještaj – Negura Bunget: Dašak pogane black metal estetike
Postoje oni koncerti koji dođu pokoju godinu prekasno. Gledajući u pozadinu pozornice kluba Klub, kroz članove benda Negura Bunget koji su se u tim trenucima pripremali za nastup, razmišljao o omjeru veselja proživljenog od strane „trenutnog mene“ i klinca u prvom razredu srednje škole, dakle „prošlog mene“. Omjer ide značajno u korist onog mene koji je pomno pratio europsku pagan black metal scenu s ranih dvijetisućitih. Ovdašnji ja je, evo, iznenađen što je „scena“ opstala (barem neki njeni fragmenti), ali isto tako i zahvalan što klincu u sebi može pružiti mogućnost da se suoči s nesavršenom realnošću glazbe koju je smatrao „božanstvenom“ i prosvijetljenom.
Moguće da je uvod previše dramatičan, međutim uvijek sam ovakve tekstove pisao kako su mi misli vremenski dolazile. Takav je način pisanja možda i blesav, ponekad se u to uvjerim čitajući svoj tekst, međutim ne bih želio izvještaj lišiti te doze iskrenosti.
Vlastite emocije kao bitan čimbenik
Sanjao sam o trenucima da svoje glazbene heroje mogu gledati iz neposredne blizine, a prostor kao što je Klub to definitivno dopušta. U tim sam vremenima jako idealizirao sam spiritualni aspekt koncerta. Poznavanje svakog rifa i promjene tempa stavlja vas i bend u neku vrstu duhovne povezanosti. Dakle u takvim maštanjima nije bitno da čujete sve što se događa na pozornici, jer vi znate što bi se trebalo događati. Bitna je emocija.
Imao sam nekolicinu takvih koncerata gdje sam nijekao nisku kvalitetu nastupa te naglašavao promjenu u vlastitim emocijama kao bitan čimbenik. Tada je vrlo lako poslužiti se superlativima. Intimni prostor kao ovaj obično je savršen za razvijanje emocije, usprkos kvaliteti zvuka. Tome sam se izričito veselio.
Tehnika ponovno sabotirala glazbu
Satnica je bila točna, malo poslije 21 sat na pozornicu je izašao kanadski bend Ossific. Glazbeni stil je opisan s post-black metal etiketom, što god to značilo, a tako nekako i izgledaju. Klavijaturistica potpuno bijelog corpsepainta, bubnjar s pola glave obojane u bijelo, pola u crno, basist u kukuljici, a vokal gitarist samo s potpuno crnim lećama. Vrlo jednostavno no efektivno zamaskirani, nisu u potpunosti ispunili očekivanja.
Zvuk je na početku koncerta bio očajan. Očajan. Ritam sekcija je kvalitetom objektivno dvije razine iznad ostalih instrumenata. Vokal se jedva čuo, a gitara s klavijaturama samo stvarala atmosferu. Kvalitetu gitare ne mogu niti ocijeniti zapravo kada se jedva čula. Zvuk se kako je koncert odmicao djelomično popravio, međutim djelovalo je kako je ono što se čuje jednostavno okovano limitacijom prostora i razglasa. Kraj koncerta Negure Bunget pokazao je drugačije.
Nekoliko je tu aspekata koji su me ugodno iznenadili. Projektor koji je spretno usmjeren da vizualizacije puca na plafon umjesto na platno iza benda te ritualno paljenje nekakvog mirisnog granja i palo santo drva. Sličan scenski nastup odrađuje i bend Jex Thoth. Emocija nastupa je postojala, no vrlo je sramežljiva. Bend je mlad i na pozornici izgledaju nespretno, pogotovo klavijaturistica.
Pogani post-rock utjelovljen u Neguri Bunget
Također prema satnici, malo poslije 22 sata na pozornicu su izašli Negura Bunget – bend slavi dvadeset godina postojanja i deset godina od objave značajnog albuma „Om“. Dakle uvodne riječi su posvetili da naglase te dvije obljetnice, međutim pravi razlog nastupa je objava novog albuma „Zi“, kojeg još nisam uspio preslušati. Prošlogodišnji „Tau“ nije me oduševio, iako sam mu vremenski dao dovoljno šanse. Tako da nisam ni pohrlio čuti novi album, vjerojatno zbog pretpostavke da se radi o barem sličnom materijalu.
Glazbeni početak koncerta bio je zvukom sličan kraju koncerta benda prije i u tom je trenutku djelovalo kao da je to maksimum razlučivosti vokala i gitara. Sve dok jedan član publike nije stao pred vokala i u pauzi mu napomenuo da bi trebalo dići vokale, što je ovaj signalizirao toncu te se nakon toga zvuk značajno poboljšao. Nije da sam vidio nešto spektakularno, vidio sam dobar koncert. Tada sam shvatio da su moja očekivanja ovog koncerta s 15 godina bila nerealna. Da sam u međuvremenu pogledao nastupe daleko kvalitetnijih bendova s kojima sam se i kvalitetnije povezao.
Najviše je odjeknuo i najveći hit benda, Tesarul de Lumini te posljednja stvar Dacia Hiperboreana. Od kolege koji je stajao pokraj mene saznao sam da poznanik bend oslovljava kao najbolji post-rock bend, u šali pritom diskreditirajući istovremeno post-rock u cijelosti, ali i žanrovsku pripadnost black metalu. To je na kraju, negdje vrlo blizu istini – mogli bismo bend zvati poganim post-rockom.
Zaokružena filozofija života
Koncert je obilovao zanimljivim trenucima, od glasnog uvoda na perkusijama u pjesmu Norilor, koja je djelomično izvođena na velikom bubnju, odnosno nekakvoj glinenoj ploči u koju se udara drvenim batovima, do korištenja didgeridoo-a ili nekakve europske izvedenice tog instrumenta na zadnjoj pjesmi. Odlična gitara i prosječan bubanj su ono što me zapravo iznenadilo.
Bend nas je počastio jednom pjesmom na bisu, te se pokupio. Isto sam napravio i ja, sa sutrašnjim obvezama u glavi, ali i s malim paketom one emocije koje sam se dotaknuo na početku izvještaja. Lijepo je ponekad vidjeti koliko su te jednostavne stvari nekad oduševljavale. Neću na bend više gledati velikim očima, no zaslužili su ultimativni respekt, budući da svojim radom zaokružuju jednu bitnu filozofiju u mom životu.