“Braća Karamazovi” (ZKM): Predozirani opijumom, potlačeni i ludi
Realizam mi je jedna od najdražih književnih epoha. Djela su pisana objektivno, u skladu sa stvarnosti, bez uljepšavanja. Likovi predstavljaju vrijeme i prostor s kojega potječu, a nerijetko i određenu društvenu grupu. Ipak, individualizirani su pa ne znamo kako će se razvijati, bez obzira na prisutnost načela vjerojatnosti i nužnosti koja pretpostavljaju zdravorazumsko predviđanje radnje.
Moram priznati da mi je ravnoteža ranog i razvijenog realizma podosta sterilna, a time i neopipljiva. Ne ostavlja dovoljno prostora mašti. Visoki je realizam ispoliran, a ujedno uprljan dezintegracijom. Apsolutna čistoća izraza nikada mi nije bila toliko privlačna, kao koketiranje s drugim stilovima i njihovo miješanje. Dezintegracija realizma stavila je naglasak na psihološku karakterizaciju lika, a socijalni i intelektualni sadržaji pospješili su razumijevanje simbola utkanih u djelo. U takvom izrazu prednjačili su ruski pisci poput Tolstoja i Dostojevskog, čija su djela i dan danas aktualna i podložna različitim interpretacijama.
Veliki mučitelj Dostojevski
Pisanje ovog teksta odgađao sam dva tjedna. Fjodor Mihajlovič Dostojevski genij je 19. stoljeća i teško je analizirati, a pogotovo razumjeti njegovu inspiraciju i izričaj. Mislim da smo svi, bez obzira na godine, zeleni za Dostojevskog. Razumijemo ga djelomično. Kao svojevrsni psiholog i istraživač ljudskog ponašanja, zašao je u najprljavije kutke čovjekova postojanja.
Njegova su djela do zla boga kompleksna, a istovremeno odišu jezivom lakoćom. Odmjereno i emotivno ohladnjelo piše o duševnoj niskosti. Sklon je mučenju i uživanju u mržnji koju isijava njegov nasilni, sadistički i mazohistički organiziran svijet.
„Braća Karamazovi” njegov je posljednji, nedovršeni roman. Sadrži sve moguće teme, od obiteljskih odnosa preko ljubavnih trokuta i financijskih prevara do teoloških pitanja. Riječ je o sukobu između razvrata i duhovne čistoće. Zvuči kao dobar izvor materijala za predstavu, koja koristi prošlost da objasni sadašnjost i predvidi budućnost. Tako su redatelj Oliver Frljić i dramaturginja Nina Gojić na scenu Zagrebačkog kazališta mladih postavili diptih „Braća Karamazovi”. Radi se o dva intelektualno nabijena komada, što implicira da se bez koncentracije ne isplati sjediti u gledalištu.
Sretne i nesretne obitelji – postoji li razlika?
Obje izvedbe nose naziv prema reprezentativnoj rečenici iz Tolstojeva romana „Ana Karenjina”. Podnaslov prvog dijela glasi „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu”.
Radnja se vrti oko utjelovitelja karamazovštine – Fjodora Karamazova. On je prefrigan lik, prljava životinja koja razara sklad u obitelji, divljak i zločinac. Patrijarhalan, ako ćemo jednostavnije. Karamazovština je pravi, sugestivan izraz koji bi mogao postati univerzalan, ali valjda još uvijek nemamo potrebu opisivati nekoga ili nešto riječju koja obuhvaća baš sve niskosti. Uglavnom, sve dolazi iz obitelji pa tako pratimo Fjodorove sinove kojima životi nameću pitanja o idealima i istinskim vrijednostima. Premda im se otac gadi, u sebi nose tragove karamazovštine.
Druga izvedba nosi naslov „Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”. Ovaj dio Tolstojeve rečenice djeluje razumljivije od prvoga, lakše ga je materijalizirati. Valjda je zato druga izvedba prizemljena, konkretna i razumljivija od prve, koja je filozofski obogaćena i spoznajno opterećujuća.
U centru je obitelj Snegirev koja propada unutar ruskog društvenog uređenja. Potvrđuje se točnost tvrdnje „Obitelj je opijum za narod”. Sistem članovima obitelji ne dopušta individualizam, veže ih i tako pobuđuje frustraciju koja dovodi do zahlađenja odnosa. Tada najviše ispaštaju djeca kojoj se ograničavaju sloboda i znatiželja te odrastaju u emocionalno hendikepiranim obiteljima.
Bolestan svijet, bolesni karakteri
Izvedba predstave „Braća Karamazovi” je bila luda! Mislim da je to prava riječ. Zapleti i obrati temelje se na afektima pa je nemoguće išta predvidjeti. Likovi su konstantno na granici vrhunske inteligencije i apsolutne gluposti. Koliko god u dijalozima zvučali zrelo i uvjerljivo, jasno je da su hedonisti željni života koji im je, iz raznoraznih političkih, osobnih i međuljudskih prilika, zakočen. Nisam baš najjasnije mogao razlučiti tko laže, a tko je u pravu jer su ličnosti emocionalno divljale. Paralelno vole i mrze, brzo mijenjaju stavove, pretvaraju se i, naravno, sazrijevaju ili tonu do dna.
Glumaca je stvarno puno, no meni je pažnju najviše držala Linda Begonja kojoj odlično stoji uloga fatalne žene koja djeluje neuračunljivo, ali ipak zna što hoće. Osim nje, Ugo Korani je toliko energično i uvjerljivo iznio Putinov govor, kojim je najavljen napad na Ukrajinu da se u publici odmah moglo čuti komešanje zbog aktualne tragedije. I za kraj, Adrian Pezdirc koji s lakoćom i mirno iznosi najkompliciranije argumente, zaključke i spoznaje, a ujedno je i smeten i nesiguran.
Ova politički obojena predstava postavlja dijagnozu bolesnom svijetu i nudi rješenje – propast. Kako god okreneš, uvijek postoje slobodni, snažni pojedinci koji tlače slabije od sebe. Prije ili kasnije svi propadnu i nestanu, pa zašto onda preživljavati svu muku koju nose neravnopravnost i nepravda. Frljić nije bez razloga u predstavu ubacio pjesme Rasputin grupe Boney M, Bregovićev Đurđevdan i tužaljku o propasti svijeta.
Biće skoro propast sveta, nek’ propadne, nije šteta!
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
