„Čiope” (F. Aramburu): Tek kraj može donijeti početak

Fernando Aramburu možda nam je poznatiji po romanu „Patria” iz 2016. godine s kojim je postigao izniman uspjeh i pokupio mnoge nagrade. Roman možete čitati u izdanju Frakture u prijevodu Željke Somun. Osobno ga nisam pročitala (na popisu mi je), ali zato me iznimno zainteresirao njegov posljednji iz 2021. godine, „Čiope”, čiji prijevod također potpisuje ista prevoditeljica. Aramburu nas je čak i posjetio sad već davne 2019. godine kad je sudjelovao na Festivalu svjetske književnosti.

Čiope će odlučiti

Na naslovnici knjige o kojoj ću pisati nalazi se citat iz novina koji kaže: „Veličanstveni roman o dostojanstvu i nadi.”, a priče o nadi nekako me u zadnje vrijeme najčešće privuku. Još uvijek volim i cijenim djela o besmislu, najdubljim crnilima čovjekove egzistencije, realitetima života uopće, ali tek odnedavno nekako shvaćam da ispod svog tog crnila zapravo leži potreba za nadom. Nada može biti kurva, može umirati zadnja, ali kad čovjek ostane bez nje, onda je doista mrtav. Možda ne fizički, ali sve ono što ga čini čovjekom umire ako umre nada.

„Pouzdajem se u čiope. Čim se vrate sa svojeg putovanja, odlučit će za mene. „Ideš dalje ili ne ideš”, reći će mi same svojim letom iznad moje glave.”

Toni je odlučio izvršiti samoubojstvo. Daje si godinu dana do konačnog čina, a tijekom te godine zapisivat će svoj život. Trezvena je to odluka donesena bez pompe i drame. Jednostavno će otići. U nadolazećoj godini sredit će sve svoje poslove i repove, pripremiti se i jednostavno to učiniti.

Tema samoubojstva mnogima je odbojna i već na prvi spomen odustaju od knjige bez obzira na kontekst. Do tog sam zaključka došla „na terenu”, točnije u knjižari, dok sam aktivno preporučivala ovaj roman. Naravno, čitateljska publika nije jedan entitet i ljudi su različito senzibilizirani za književne teme, ali prosječna osoba koja dolazi po preporuku u knjižaru koja se nalazi u prostoru jednog šoping centra, pri spomenu teme samoubojstva počet će lagano vrludati i na kraju izgovoriti magično pitanje: „A imate li nešto da nije teško, nešto lijepo?”.

Na to često kažem „Ali ovo jest lijep roman”. Nekad upali, nekad ne. Ono što želim reći je da ovo nikako nije mračna knjiga. Ovo je ljudska priča prožeta taman dovoljnom dozom crnog humora da ne bude patetike ili osjećaja ogorčenosti.

Godina dana života

Toni je srednjoškolski profesor filozofije, razveden, u poprilično lošim odnosima s bivšom suprugom Amaliom koju ne može smisliti, te u nekim jadnim pokušajima da stvori odnos sa sinom Nikitom o kojem nema baš visoko mišljenje.

Sve to saznajemo iz njegovih zapisa koje je odlučio voditi tijekom godine koja mu je preostala, godine koja prethodi njegovoj smrti čiji je datum odredio. Tako iz mjeseca u mjesec (poglavlja su podijeljena na mjesece u godini) on zapisuje svoj život. U tim se zapisima isprepliću prošlost i sadašnjost pa tako saznajemo da Toni ima brata s kojim nikad nije bio u posebno dobrim odnosima, da je imao majku koja se cijeloga života osjećala nevoljenom, da je ostavio dobru ali neuglednu djevojku zbog Amalije koju danas ne podnosi…

Kroz te dnevničke zapise saznajemo i to da Toni ima jednog jedinog bliskog prijatelja kojeg zove Hromi (samo za sebe, pred njim ne spominje taj nadimak) jer je izgubio stopalo u nesreći, i Pepu, psa koji je završio kod njega nakon razvoda. S Pepom je posebno povezan i zapravo ga najviše brine što će biti s njom kad on svoj plan provede u djelo. O svojoj namjeri da okonča život razgovarao je s Hromim i to do te mjere da je i prijatelj prihvatio Tonijev plan i odlučio se na jednak potez.

Tema samoubojstva kao izlika za iskrenost

Priča o samoubojstvu je samo okosnica, razlog za pripovijedanje, ali i postupak kojim je pripovjedač otvorio sebi mogućnost da bude potpuno iskren. Jer nema što izgubiti. Njegove riječi neće imati posljedice kad više neće biti onoga na koga bi te posljedice mogle utjecati. On sada može priznati neke istine koje ljudi inače ne vole priznavati. Ali da znate da vas uskoro više neće biti vjerojatno bi vam bilo svejedno. Ta vrsta razloga za iskrenost daje pripovjedaču i određenu dozu vjerodostojnosti jer zašto bi lagao. Čemu?

Knjiga kao simbol života

U ovome romanu ništa se posebno ne događa, ako događanje shvaćamo kao radnje o kojima bismo željeli saznati više. Ovdje klizimo kroz jednu životnu priču koja dolazi svome kraju, ili nas barem uvjerava da je tako. Svjestan da mu materijalne stvari više neće biti potrebne, Toni ih se namjerava riješiti. Interesantno je ono što čini s knjigama, čak i onima koje su mu bile najbitnije. Svatko od nas tko voli i skuplja knjige (ako čitate ovaj tekst velike su šanse da ste jedan od „takvih”) zna koliko se teško riješiti čak i onih za koje znate da ih više nikada nećete dotaknuti, osim da s njih ponekad obrišete prašinu. Toni svoje nosi u šetnje i ostavlja na klupama. One najdraže, one s posvetama.

Ponekad gleda hoće li ih netko uzeti, ponekad samo ode. Neke od vas pri pomisli na nešto ovakvo možda uhvati tjeskoba, sveže se čvor u dnu želuca, ali ima tu više od običnog rješavanja stvari. Mogao je sve knjige pokloniti kakvoj knjižnici, mogao je nekome dati ili prodati, a u krajnjoj liniji – mogao je ih je i baciti u smeće. Ovako je igrao igru. Prepuštao je svoje omiljene knjige sudbini, učio kako se odvojiti, rezao pupčane vrpce. Knjiga je tako simbol odvajanja od života (ili čak simbol života)  i ima puno važniju ulogu od one koju bismo joj možda mogli dati na prvu, a to se vrlo lijepo i suptilno otkriva kroz napredovanje romana. Knjizi čak pripada i posljednja rečenica.

Neugledna žena sa psom

Usred tog svog odvajanja i svojevrsnog opraštanja od života, u parku susreće jednu neuglednu ženu sa psom i tu se stvari počnu mijenjati, ali toliko neprimjetno da me do kraja knjige uspio zavarati. Ovdje mi je nekako sinula jedna rečenica koju već godinama pamtim i nadam se da je svojim životom neću potvrditi, rečenica jednog našeg velikog pisca koja glasi ovako:

„Jer čovjek može da dogura do šestog decenija, a da nikada, ni jednog trena, nije poživio svojim vlastitim ličnim životom.”

Mislim da se ta česta, gotovo univerzalna istina, dogodila i našem profesoru, protagonistu knjige „Čiope”. Radio je posao koji ga više nije ispunjavao, napola prezirao glupu i netalentiranu djecu, nije podnosio vlastitu suprugu koju je oženio zbog ljepote, njezinu ispraznost i bezobrazluk, ukratko život kao da je bio niz pogrešaka koje je bilo već kasno ispravljati i što da se radi?

Gospodin iz gore spomenutog citata dogurao je do šestog decenija i skliznuo s ruba pameti (ili joj došao, kako se uzme), a naš profesor odlučio je umrijeti. I tu se počinje rastakati stari, lažni i truli život na čije mjesto dolazi onaj autentični. A što točno znači „autentičan život”? Kako vodimo takvo što u današnjem svijetu u kojem je jedna od stvari vitalnih za preživljavanje sposobnost pretvaranja, laganja, glumljenja? Do tog odgovora možemo doći samo ako „puknemo”. Riječima još jednog izvrsnog pisca:

„It’s only after we’ve lost everything that we’re free to do anything.”

Tek kraj može donijeti početak

Iz jungovske perspektive, tek kad nam se stari život, odnosno stara persona, raspadne, možemo početi živjeti autentično, kao ono što doista jesmo. To raspadanje najčešće je (kako piše Murray Stein u svojoj knjizi „U srednjim godinama” – Jungovska perspektiva) potaknuto nekom traumom ili gubitkom koji označava kraj „djetinjstva” ili mladosti kakvu poznajemo.

U tom trenu sužavaju se mogućnosti, ruše se neki ideali, mi, ono što smo mislili da jesmo, prestaje postojati. Najčešće se s time teško nositi i to je ono što se u popularnoj kulturi naziva „kriza srednjih godina” jer se ljudi tada pokušavaju grčevito održati na površini, tamo gdje je vrh sante leda. Ali tek kad potonu počinje ono pravo, ono što nazivamo autentičnim životom. U tom sam ključu čitala ovaj roman.

„Čiope” su za mene slalom od vrha sante leda pa sve do ruba i konačnog pada u vodu. Sve ono što dolazi nakon toga mi ne saznajemo. Možda se naš protagonist utopio, a možda je ipak dovoljno dugo zadržao dah da otkrije širinu i ljepotu onog dijela ledenjaka koji je godinama čekao u tamnoj dubini da konačno pokaže svoju veličanstvenost.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.