Dokukutak: Rocky protiv HIV-a (“Blood Brother”, S. Hoover)
Biste li mogli svaki dan, od jutra do mraka, skrbiti za djecu koja imaju HIV i zbog toga su odbačeni od ostatka društva? Biste li mogli jesti njihovu hranu, vidati njihove rane, prati im zube, s njima se igrati, praviti im društvo? Upravo su to ključna pitanja dokumentarnog filma Blood Brother čija radnja prati Rockyja (Robina) Braata koji je odlučio preseliti se u Indiju da bi brinuo o djeci koja su zaražena HIV-om. Djeca se nalaze u “hostelu” koji je zapravo niska zgrada sa spavaonicama, wc-ima, kuhinjom i dvorištem koje ga okružuje. U Indiji postoji mnogo takvih “hostela” i tamo se nalaze djeca (i ponekad njihove majke) koje je društvo odbacilo zbog zaraženosti HIV-om.
Nakon dvije godine života u Indiji, Rockyju nisu produžili vizu pa se morao privremeno vratiti u Ameriku u Pittsburgh gdje je odrastao, tako in medias res počinje dokumentarac. Ono što je isprva očito jest Rockyjev kulturni šok kad se vrati u Ameriku, stvari koje su mu nekad bile dio svakodnevnice sad su mu nepoznate, ima osjećaj da gubi vrijeme jer nema što raditi, a njegovi prijatelji nemaju vremena družiti se s njime. Hrana mu je nepoznata, okolina ga deprimira i jedva čeka vratiti se u Indiju. “Ovdje mi je kuća, ali tamo mi je dom”, kaže. Nedostaju mu djeca koja ga nazivaju svojim velikim bratom, nikad nije očekivao da će ih zavoljeti, ali upravo se to i dogodilo. Na kraju odlučuje prodati sve što ima i s kovčegom punim igračaka vrati se u “hostel”, a za njim je odlučio poći i njegov najbolji prijatelj Steve Hoover, ujedno i redatelj dokumentarca. Nije snimao profesionalnom kamerom, ali baš zbog toga postiže se intimniji dojam zbog kojeg se gledatelj/ica osjeća kao dio priče.
Isprva se čini da je sve idilično, djeca su tamo ista kao i svugdje. Igraju se, svađaju, simpatična su, smiju se, ljubomorna su, imaju najdraže igračke i osobine po kojima su posebna. No, kako dokumentarac napreduje, tako se gledatelju sve više otkriva da djeca piju koktel od 4-5 tableta tri puta dnevno, posebno je važna A.R.T. tableta bez koje, Rockyjevim riječima, “umiru kao muhe, stanje im se naglo pogorša i drugi ih dan više nema”. A.R.T. je zapravo mješavina nekoliko lijekova u jednoj tableti te ima mnogo nuspojava, od sljepoće do nakupljanja vode u plućima, ali druge alternative nema. No, prva dječja smrt koja nam se prikaže nije ona djeteta zaraženog HIV-om, već djevojčice iz obližnjeg sela koju obitelj nije htjela poslati u bolnicu jer su vjerovali da će je “majka božica” izliječiti. Kad Rocky sazna za to, pokuša spasiti djevojčicu no ona umre na očevim rukama prije nego što stignu do bolnice. Ta smrt, iako tragična, stavlja stvari u perspektivu svakodnevnice života u ruralnoj Indiji, gdje ljudi umiru i od bolesti koje su u potpunosti izlječive.
Ova priča nema “happy enda” i dok se ne pronađe lijek za HIV, teško da će ikada završiti, ali pouka priče i nije u pronalaženju magičnog rješenja, već je pokazatelj toga što je sve jedna osoba sposobna učiniti, koliko daleko može ići zbog vjere da može nešto promijeniti. I Rocky je doista mnogo toga promijenio, uljepšao je život i pružio ljubav djeci koju su napustili svi koji su ih trebali voljeti i brinuti o njima. Dokumentarac je naišao na kritike zbog “naglašavanja uloge jedne osobe” umjesto da potiče pomaganje institucijama i udrugama čiji je cilj boriti se protiv HIV-a u tzv. “Zemljama trećeg svijeta”, no upravo je to i poanta ovoga dokumentarca i ne treba ga zbog toga kritizirati. Promjena počinje prije svega iznutra i od pojedinca te je ohrabrujuće vidjeti koliko toga može postići samo jedna osoba, iz čega prirodno slijedi pitanje: a što da je deset takvih poput Rockyja?
