Dokukutak: Svaki rat je isti (Cartel Land, M.Heineman)
Prateći dvije grupe ljudi koje se bore protiv narkokartela, Matthew Heineman (Escape Fire: The Fight to Rescue American Healthcare, 2012.) odvodi nas u svijet nasilja, korupcije i rata. Izvršna producentica filma je Kathryn Bigelow, publici poznata po svojim filmovima Zero Dark Thirty (2012.) i The Hurt Locker (2008., osvojio 6 Oscara). Cartel Land dobio je nagradu za najbolju režiju i nagradu žirija za kameru (US Documentary Competition) na Sundance film festivalu.
U posljednje je vrijeme tema narkokartela izrazito popularna, poglavito zbog uspješne serije Netflixa o Pablu Escobaru – Narcos. VICE u svom kratkom dokumentarnom filmu objašnjava povezanost pada Escobara (i Medellin kartela) s porastom proizvodnje i prodaje droge u ostalim zemljama, između ostalog i Meksika. Također, još se jedan dokumentarni film bavi Juarezom – gradom u kojem je 2012. godine poginula 10000. žrtva narkokartela. Sve to skupa ima veliki utjecaj na savezne države SAD-a koje graniče s Meksikom. Na kraju krajeva, tamo je i najveća stopa njihove imigracije. Utjecaj narkokartela toliko se proširio, da je utjecao i na popularnu kulturu poput glazbe. Narco corridosi meksičke su pjesme koje se bave veličanjem aktivnosti narkokartela. Sve je više i više takvih klubova, okupljališta su starleta i malograđana, kriminalci se dolaze pokazati i zabaviti, a kako kaže jedan od govornika u dokumentarnom filmu VICE-a „ostali se dolaze provesti jednim danom u životu pripadnika narkokartela“ (podsjeća vas na nešto?).
Na samom početku filma vidimo sprovod nekolicine ubijenih radnika polja limete. Preživjeli komentiraju kako su karteli ubili sve, a djecu udarali i lupali o kamenja. Kao i Andrew Jarecki u Jinxu – redatelj Matthew Heineman zna da su upravo takvi – šokantni i krvavi detalji – ono što intrigira publiku i ostavlja ih zalijepljene ispred ekrana kako bi saznali cijelu priču.
Film nas paralelno upoznaje s portretima dvoje ljudi (komplicirane, slojevite ličnosti) – Dr. Joseom Manuelom Mirelesom, karizmatičnim koordinatorom Autodefensasa, i Timom „Nailerom“ Foleyom, vođom grupe Arizona Border Recon koja je proglašena ekstremističkom od strane Southern Poverty Law Centra.
Autodefensas grupa je stvorena od strane građana, najčešće članova obitelji nastradalih u operacijama kartela. Njihov predvodnik, Dr. Mireles, objašnjava nastanak Autodefensasa u jednoj od početnih scena – pokazuje sliku odsječenih glava svojih susjeda i kaže: „Mi smo bili sljedeći – što bi ti napravio? (…) Vrijeme je da odlučimo kako želimo umrijeti. Želimo li umrijeti zavezani poput životinja ili raskomadani kao što to oni rade preko dvanaest godina? Odlučili smo da je najbolji način da umremo boreći se.“ Prvenstveno se bore protiv Knights Templara, jedne od frakcija nastalih nakon Los Zetasa. Priča o Autodefensasima priča je koja se iznova ponavlja kroz povijest. Kažu kako revolucije upravo iznevjere one koje su trebale štititi – film vam ostavlja da zaključite je li taj truizam opravdan i ovdje.
S druge strane (doslovno, s druge strane granice) pratimo ispovijest „Nailera“ i njegove skupine volontera koji su posvetili svoje vrijeme štićenju granice. U početku željan prevencije ilegalne imigracije Meksikanaca u Ameriku, danas kaže kako mu je cilj držati djelovanje kartela podalje od SAD-a. Iako film prikazuje njihovog vođu iskreno, čistog srca i bez skrivenih agenda – isto tako ne skriva rasističke i ksenofobične motive i pretenzije ostalih članova Arizona Border Recona.
No tko je naoružao Autodefensase? Jesu li imali skrivene motive od samog početka? Neki su kritičari zamjerili filmu što postavlja određena pitanja, a ne daje odgovore. No film je odličan prikaz cinéma véritéa; da su se tražila mišljenja eksperata, te da smo imali više govornika – dobili bi potpuno drugačiji film.
Matthew Heineman dobio je nevjerojatan, neometan pristup Mirelesu, Autodefensasu i Border Reconu kao posljedicu njegovog smionog pristupa – Heineman upada nekoliko puta u sam centar borbi s vatrenim oružjem. Njegova ga hrabrost odvodi na egzekucije, mučenja i proteste što sve skupa rezultira dokumentarnim filmom koji nalikuje na dobar fikcionalni triler (u određenim trenucima gledatelj se može zabrinuti za sigurnost Heinemana i ekipe). Također, za sličnost igranim filmovima zaslužan je i ‘letterbox’ (film je sniman sa CinemaScopeom), te fantastična fotografija (rat nikada nije izgledao ljepše).
Zanimljiv je podatak da je na dan godišnjice Autodefensasa (također prikazano u filmu) meksički predsjednik Enrique Peña Nieto navodno platio TIME magazinu 44 tisuće dolara kako bi bio objavljen članak o njemu („Saving Mexico“) na upravo taj dan, 24. veljače 2014.
Cartel Land prekrasna je studija dviju grupa građana, zasićenih narkokartelima i inercijom vlade, koji uzimaju pravdu u svoje ruke. Meksička je priča puno interesantnija, kompleksnija i znatno više nasilna. Heineman sjajnom fotografijom pokušava pronaći granicu između dobra i zla, granicu koja se konstantno pomiče i blijedi (članovi kartela pobjegnu, traže oprost i vraćaju se raditi za vladu, ponovo prodaju drogu i ubijaju – i tako u krug). Također, Cartel Land koncentrira se na interpersonalno i prilazi filmu upoznajući detaljno njegove subjekte kao što to, još i bolje, radi Oppenheimer u svojim filmovima.
Što se priče tiče, u suštini je, nažalost, univerzalna. Jedan od meksičkih govornika kada priča o Autodefensasu kaže „rade istu stvar, samo drugačije izgledaju“. Svaki rat je isti, samo se zastave mijenjaju.
