Dominik Vuković: „Crtam kako i pričam“

Izložba pod nazivom Švedski putopis čiji je autor mladi umjetnik Dominik Vuković, sinoć je otvorena u punom Škrbatoriju na Gornjem gradu. Sigurno sada neki misle da su ljudi vjerojatno potražili zabavu zato što je napokon bila lijepa i topla večer, drugi će pak reći da su ljudi sigurno došli samo zbog odličnih i raznovrsnih pića koje caffe bar Škrabatorij nudi, a treći će zaključiti da je Dominik Vuković zasigurno omiljena osoba s puno prijatelja koji su ga došli podržati i slaviti s njim. No, prava istina je da su na sinoćnje otvorenje utjecali svi nabrojeni faktori koji su večer učinili apsolutno savršenom.

Kako bi održali spomenutu atmosferu duže na životu i prenijeli je u vaše okruženje, razgovarali smo s umjetnikom Vukovićem koji nam je pojasnio sve oko same izložbe, govorio je o svojem likovnom stvaranju, preispitao je svoj identitet umjetnika i prepričao nam doživljaj stvaranja murala na Zagrebačkoj aveniji.

Je li vam ovo prva izložba?

Ovo je prva samostalna izložba, odnosno na ovoj izložbi prvi puta izlažem sam. Izlagao sam na nekim izložbama kao suradnik, ali ne kao autor projekta. Lijepo je biti ovako okružen poznatim ljudima i prijateljima koji su došli vidjeti baš tvoje radove. Na ovoj izložbi izlažem svoj diplomski rad, koji je već bio izložen na Diplomskoj izložbi na Akademiji, ali sam ga ponovno odlučio izložiti kako bi ga svi mogli vidjeti i kao bi sve upoznao s tom pričom o Švedskoj.

Zašto se izložba zove baš Švedski putopis?

Zato što sam proveo dva mjeseca u Švedskoj i tamo sam radio svoj dnevnik u blokiću, od kojeg sam odlučio napraviti, prvenstveno knjigu, a na kraju sam se odlučio za kartu zato što sam ju bolje isplanirao nego knjigu. Uz knjigu dolaze i još neki problemi, i to ne samo likovni, nego i spisateljski s kojima se iskreno, nisam snašao, tako da sam odlučio napraviti baš ilustraciju karte Švedske koja prikazuje sve stvari s kojima sam se susreo i koje sam doživio, tako da je ova izložba rezultat toga.

Zašto ste bili u Švedskoj?

Zato što tamo imam obitelj. Dosta jednostavno reagiram na sve svoje likovne pothvate jer više-manje crtam kako i pričam, odnosno htio bih na taj način djelovati jer sam sad u takvoj fazi. Želim se sa crtežom izražavati jednako dobro kao što se izražavam i u razgovoru s ljudima.

Bavite li se samo ilustracijama?

Po završetku Akademije, sada kad me ljudi pitaju čime se bavim kažem da sam ilustrator, jer tim se najčešće bavim. Naravno, bavim se i slobodnim crtežem i slobodnom grafikom i slikarstvom, ali ilustracija je nešto što najčešće radim, a i profesionalno je to neka moja težnja prema kojoj idem – da budem ilustrator. Ilustracija je zapravo primijenjena grafika. Možda se netko neće složiti sa mnom, no ja kažem da je ilustracija nešto što izgleda kao dobro slikarstvo.

U kojoj tehnici radite?

Radim najčešće u temperi i akvarelu, a ako mi negdje treba neki drugi medij dodam ga, zato što to nekad crtež traži. Primjerice, ako negdje trebam pastel da bih bolje prikazao nešto, dodam pastel. Ako trebam negdje kolaž, koristim kolaž. Tako da zapravo koristim sve tehnike u svoju korist, nisam se definirao kroz jednu.

Koliko radova možemo vidjeti na večeras otvorenoj izložbi u Škrabatoriju?

Ima ih dvadesetak. Na ovo izložbi se nalazi jedna Karta Švedske koja je glavna. Uz tu kartu dolazi generalna skica i svi ostali crteži su zapravo skice za elemente koji se nalaze na karti. Primjerice, skice neke šume, skice nekih prizora… To su sve bili popratni crteži koji su mene pripremali za završni čin – Kartu Švedske.

Je li onda Karta Švedske djelo kojim se najviše ponosite?

Pa je, za sada, i to čisto zato što me je naučila nekim stvarima vezanim za moj odnos prema radu i za moju koncentraciju i za moju ilustratorsku poetiku.

Kada ste shvatili da želite biti umjetnik?

Pa umjetnik je opasna titula…

Jeste li vi umjetnik?

Najiskrenije, ja mislim da je ta riječ sveta, bez neke pretencioznosti i to je nešto čime ja ne bih sebe deklarirao, ako jesam neka mi se dodijeli sa strane, sam sebe neću tako zvati. Volio bih biti umjetnik, ali kada gledam druge umjetnike, kada gledam prave umjetnike i kada gledam njihova dostignuća i pogledam sebe, vidim koliko su moji uzori zapravo daleko od mene i zato se ne usudim koristiti tu riječ za sebe. Rađe se koristim riječima crtač ili likovnjak, nego umjetnik. To je dobro kod hrvatskog jezika, jer je u engleskom sve artist.

Završili ste Srednju školu primijenjene umjetnosti i dizajna te Akademiju likovnih umjetnosti, stoga zašto ne biste bili umjetnik kada već imate potrebnu nauku?

Pa da, ali na Likovnoj akademiji te zapravo ne uče kako biti umjetnik, nego možda danas neki mentori imaju takvu želju da proizvode umjetnike. No, poanta Likovne akademije je da te nauče baratati likovnim elementima. S razlogom se to ne zove Umjetnička akademija, nego Likovna. Dosta je bitno koristiti riječi na ispravan način.

Tko je vaš umjetnički uzor?

David Hockney. On mi se stalno vraća u razgovor kada spominjem nekoga tko je izvrstan u svom djelovanju.

Gdje stvarate? Imate li neki svoj atelier?

Imam jedan prostor koji dijelim s dvojicom prijatelja. Zove se Space Shuttle i u tom prostoru se nalazimo već zadnjih godinu dana. Na nekim stvarima djelujemo zajedno, a većinu svari radimo samostalno. Doživljavam to kao neko svoje radno mjesto.

Radili ste i na muralu na Zagrebačkoj aveniji. Kako je bilo raditi na većim dimenzijama?

Meni je to bilo čudesno. Stipan Tadić je bio autor tog projekta i on je u tom smislu bio, na neki način, mentor, budući da je vodio taj projekt. Kada se nalaziš u takvoj jednoj situaciji, pogotovo kada si suočen s novim stvarima, tada zapravo puno učiš iz cijele situacije. Tako sam i ja dok sam radio veliki zid s kojim se nikada prije nisam susreo. Martin Hrastić, Damir Sobota i Lav Paripović, Stipan i ja smo to radili punih mjesec dana. Volio bih ponovno nešto takvo napraviti jer te takvi projekti osvježe. Kada se susretneš s nečim novim, to ti da novu energiju. Kada surađuješ s nekim, čuješ njegove ideje, to te isto oživi. Isto kao i u komunikaciji s drugim ljudima, samo je ovo još intenzivnije jer se svi zajedno bavite istim i tako direktno učiš od drugih. Volio bih ja i samostalno raditi murale, ali kada radiš s nekim zajedno, ti učiš od njega jer ti on na licu mjesta pokazuje svoj način slikanja, čuješ njegov način razmišljanja i uključen si u to direktno i to je najljepša stvar na tom muralu. Drugi ga vide kao jednu veliku sliku, ali mi koji smo ga radili gledamo ga iz drugačije perspektive.