Dora Pejić Bach (animatorica): “Sve dok ulažemo svoj maksimum, kruha će uvijek biti”
Na relaciji Zagreb-Ljubljana živi i studira 22-godišnja umjetnica Dora Pejić Bach koja u svojim radovima kombinira animaciju i ilustraciju. Likovi njenih umjetničkih bajki najčešće su životinje, a i sama je vlasnica dvije štakorice za čije je liječenje prikupljala novce crtajući portrete. Što radi kad se ne bavi umjetnošću i u čemu se vidi u budućnosti otkrila nam je u nastavku.
Studentica si Akademije za likovnu umjetnost i dizajn u Ljubljani. Čime bi se osobito željela baviti nakon diplomiranja?
Tako je, ove godine diplomiram na smjeru ilustracije. Trenutno dovršavam diplomu koja povezuje ilustraciju i animaciju. Animacijom sam se počela ozbiljnije igrati tek na početku treće godine fakulteta i čim sam dovršila prvi kraći film od pola minute znala sam da se time želim i moram baviti. Nadam se da ću nakon diplomiranja krenuti u smjeru autorskog animiranog filma dok istovremeno održavam ljubav prema ilustraciji i stripu.
Kada je započela tvoja umjetnička priča? Kako si uopće zavoljela umjetnost?
Moja ljubav za umjetnost rodila se iz stripova i animiranih filmova. Tražila sam način da i sama pričam priče i bajke, a kako nisam verbalni tip, logičan korak je bio prema vizualnoj umjetnosti. Počela sam crtati stripove koji su se polagano razvijali u kompleksnije ilustracije i priče.
Na kojim si sve projektima do sad sudjelovala?
Sudjelovala sam do sada na više profesionalnih projekata. Prvi je bila pomoć u skiciranju početnih ideja i studija scena za dugometražni animirani film studija ToBlinkAnimation. To je bilo odlično iskustvo jer sam ja bila tada stvarno neiskusna, ali je art direktor imao puno volje i razumijevanja za mene te sam puno naučila i dobila uvid u cijeli taj proces i svijet. Zadnja dva projekta su trenutno više-manje u završnim stadijima produkcije te su to dvije ilustrirane knjige, a radila sam i na promotivnim ilustracijama za računalnu igru UnityStation. Uvijek sam u potrazi za novim i zanimljivim projektima.
View this post on Instagram
U rujnu prošle godine održana je tvoja prva samostalna izložba pod nazivom „Priča u tri ilustracije.” Kakve su se sve slike tada mogle vidjeti?
Na izložbi su bile izložene ilustracije iz mog projekta pod istim nazivom „Priča u tri ilustracije.” Izložene su četiri serije po tri ilustracije, iz još uvijek neispričane priče, koju posjetitelj mora sam otkriti i protumačiti. Ilustracijama sam htjela potaknuti kreativnost i razmišljanje kod posjetitelja koje želim potaknuti da stvaraju priče i udube se u neki drugi svijet. Vizualni dio pričanja priče i postavljanje neke atmosfere u glavi posjetitelja je bio moj zadatak, a sama interpretacija je bila njihov zadatak.
Kako su ljudi reagirali na tvoje ilustracije? Primaš li narudžbe?
Zbog korone nismo mogli napraviti otvorenje izložbe, ali sam nekoliko puta prolazila pored izloga u knjižnici Gajnice gdje su slike bile izložene i promatrala ljude. Skoro svatko se zaustavio bar na tren tako da mislim da sam privukla pažnju, a nadam se da je netko stvorio pokoju priču u svojoj glavi na bazi tih ilustracija.
Primam i narudžbe, sada više ne toliko koliko bih htjela zbog projekata i fakulteta, ali uvijek me razveseli kada je netko dovoljno zainteresiran za moj rad da naruči personaliziranu ilustraciju.
Kakvi se motivi najčešće mogu vidjeti na tvojim ilustracijama? Zašto baš oni?
Na mojim ilustracijama najčešći su bajkoviti i surealni motivi, a likovi su dosta često životinje. Inspiraciju za rad uvelike vučem iz svojih snova, a također iz priča koje čujem ili pročitam, kao i drugih radova i animiranih filmova na koje naiđem. Od toga se onda razvijaju i recikliraju ideje za ilustracije i priče.
View this post on Instagram
Nakon što si odlučila crtati portrete kućnih ljubimaca kako bi skupila novac za liječenje svojih štakorica, koliko ljudi je bilo zainteresirano? Jesi li skupila dovoljno novaca?
Iskreno, mislila da se neće puno ljudi javiti, ali na moje iznenađenje je broj zainteresiranih bio stvarno velik. Ne samo da sam pokrila troškove veterinara i inhalatora za štakorice, nego sam započela novi fond za njih u slučaju da se opet razbole. Isto tako se iz toga razvila divna suradnja na novoj ilustriranoj knjizi koja će uskoro biti objavljena. Bila sam stvarno iznenađena koliko ljudi je htjelo pomoći i koliko su se zainteresirali za moje štakorice.
Vjerujem da svakoga zanima što umjetnici rade kada se ne bave umjetnošću. Imaš li neki hobi?
Tijekom života sam imala stvarno puno hobija, ali niti jedan nije ostao uz mene u onolikoj mjeri kao vizualne umjetnosti i ilustracija. Hobije koristim kao odmor i „puštanje mozga na pašu“ od crtanja, i to trenutno nalazim u šetnjama, čitanju i gledanju dobrih filmova.
Smatraš li da se poimanje umjetnosti razlikuje u Hrvatskoj i ostatku svijeta? Kakvo je stanje u Ljubljani? Misliš li da se tamo više cijeni umjetnički rad?
To je prilično teško pitanje i ne znam može li netko na njega odgovoriti na sa stopostotnom sigurnošću. Fakultet i profesori su mi dosta promijenili pogled na umjetnost i razumijevanje njezine važnosti. Naša akademija i profesori postavljaju veliku obavezu na umjetnike kako bi slali nešto kvalitetno u svijet, a ne nešto nepromišljeno i polu-istinito. Ne znam kakva je razlika između Hrvatske i Slovenije, jer nisam previše upoznata s hrvatskom scenom, ali mislim da je iskustvo i poimanje umjetnosti različito od osobe do osobe i grupa ljudi, nema veze u kojoj se državi nalaziš.
View this post on Instagram
Budući da je u narodu često mišljenje da od umjetnosti nema kruha, što ti misliš o tome? Na koji način umjetnost ipak može biti prosperitetna?
Nemam iskustva na hrvatskim akademijama, ali u Ljubljani nas dosta pripremaju za rad poslije fakulteta te nas potiču da se što ranije provlačimo u industriju, što je po mom mišljenju odlično jer ide protiv tog stereotipa. Mislim da se ovdje postavlja i pitanje što ljudi podrazumijevaju pod umjetnost. Može li se grafički dizajn i časopisne ilustracije shvaćati kao umjetnost? Je li novinska fotografija umjetnost? Jer od tih umjetnosti, koje se također smatraju i zanatima, se itekako može živjeti. Mislim da većina kreativaca pronađe načine da žive od onoga što najviše vole te često kombiniraju poučavanje uz prodaju radova i rad u kreativnoj industriji, na primjer u studiju za animirane filmove, računalne igre ili marketing. Po mom mišljenju umjetnost je kao i svaki drugi zanat. Ako je cilj učiti i dati svoj maksimum u ono što radimo, kruha će tu uvijek biti.
Doru Pejić Bach pratite na Instagramu.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
