novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

17. Festival svjetskog kazališta: Genijalan Rimini Protokoll i osrednji Thomas Ostermeier

Festival svjetskog kazališta
Foto: www.rimini-protokoll.de
Vrijeme čitanja: 8 minute

Najveći adut 17. Festivala svjetskog kazališta, koji se od 28. rujna do 3. listopada održao u organizaciji HNK u Zagrebu, bilo je gostovanje međunarodno priznatog, hvaljenog i cijenjenog kolektiva Rimini Protokoll. Njihovu izvedbenu instalaciju “Nachlass – Pièces sans personnes” (“Ostavština – Sobe bez ljudi”) gledali smo 2. i 3. listopada u scenskim radionicama HNK u Zagrebu u ulici Božidara Adžije. Premijerno izvedena 2016. godine u švicarskom kazalištu Théâtre de Vidy iz Lausanne, predstava je gostovala u više od 20 europskih gradova, a prošle godine igrala je i na beogradskom BITEF-u.

“Nachlass” je predstava – uvjetno rečeno predstava – o suočavanju sa smrću i prihvaćanju vlastite smrtnosti. Kada smo ušli u halu scenske radionice, našli smo se u svojevrsnom predvorju iz kojeg se ulazi u osam soba. U svakoj sobi čeka nas ispovijed jedne stvarne osobe. Sve su ispovijedi unaprijed snimljene i reproducirane, traju 8 – 9 minuta, a u jednu sobu može odjednom ući 6 – 8 osoba. Nema određenog redoslijeda, kada izađeš iz sobe čekaš sljedeća vrata koje će se otvoriti. Autori koncepta predstave su redatelj Stefan Kaegi i scenograf Dominic Huber, dramaturginja je Katja Hagedorn.

Ispovijedi su svojevrsna oproštajna pisma osoba starije životne dobi, neizlječivo bolesnih ili na drugi način u smrtnoj opasnosti. Dvoje kazivača znaju da ih smrt uskoro čeka. Alexandre Bergerioux boluje od Hippel-Lindau sindroma i ostalo mu je tek nekoliko tjedana ili mjeseci života. Njegova je priča zapravo oproštajno pismo njegovoj 13-godišnjoj kćeri. Nadine Gros boluje od multiple skleroze i uskoro odlazi u Švicarsku na eutanaziju. Jedino sam u njezinoj priči osjetio frustraciju zbog onoga što je propustila u životu – kao mlada željela je postati glumica i pjevačica, no nikada to nije ostvarila.

rimini protokoll
Foto: www.rimini-protokoll.de

Osim 44-godišnjeg Alexandra, jedini mlađi pripovjedač je Michael Schwery koji se bavi wingsuitingom – skače s visoke nadmorske visine i potom leti uz posebno dizajnirano odijelo. Kada leti, podsjeća nas, nema budućnosti ni prošlosti. Postoji jedino sada. Ostali su sudionici u starijoj životnoj dobi, nisu bolesni, no svjesni su da neće još dugo živjeti. Neki i otvoreno kažu da ih vjerojatno više neće biti kada ćemo mi to gledati i slušati. U svojim monolozima dotiču se i tema poput vjere (liječnik Frackowiak vjeruje isključivo u fiziku i kemiju, dok je gospođa Bellengi vjernica što joj brani samoubojstvo) ili eutanazije (bračni par Wolfarth priznaje da su razmišljali o tome).

Zanimljivo je koliko su pojedine životne priče različite. S jedne strane imamo Gabriele von Brochowski, veoma uspješnu ženu koja se nikad nije udala, nema djece, cijeli život radila je na razvojnim projektima u nekoliko afričkih država i sada je osnovala zakladu koja će financirati afričke umjetnike. U svojoj ispovjedi zove Bonaventurea Soha Bejenga Ndikunga, kustosa koji vodi umjetnički prostor Savvy Contemporary u Berlinu, i cijenjenu malijsku glazbenicu Rokiju Traoré koja je recimo 2009. godine nastupala na INmusic festivalu. Ističe da su umjetnici, intelektualci i mladi poduzetnici pobjednički trio za razvoj u budućnosti, s kreativnošću u glavnoj ulozi.

S druge strane imamo Jeanne Bellengi koja je radila u tvornici satova i pokazuje nam jednu budilicu kakve je izrađivala. Ona ima puno djece, unuka i praunuka, njih nam pokazuje na fotografijama. Ponosno ističe da je platila vlastiti sprovod, ali novaca inače nema. Završava svoju ispovijed riječima: “Sjećajte me se s nježnošću…

Njezina soba je njezina blagovaonica – kutna garnitura, polica s društvenim igrama, tapete s automobilima, stol prepun obiteljskih fotografija. Pokazuje nam budilice koje je izrađivala te fotografije svoje obitelji koje je cijeli život fotografirala i skupljala. S druge strane, Gabrielina prostorija izgleda kao skladište – u sredini prostorije hrpa je kartonskih kutija prepunih fascikala i registratora koji dokumentiraju njezin rad u nekoliko afričkih država, kao i suvenire s tih putovanja. To su njihove ostavštine. Možemo li reći tko je proživio sretniji život? Naravno da ne, a to nije ni svrha ove predstave.

rimini protokoll
Foto: www.rimini-protokoll.de

Osim refleksija na vlastiti život ili oproštaja od bližnjih, zanimljivo je i kako se kazivače nose sa smrću. Michael ističe da poznaje 40 osoba koja su poginule zbog wingsuitinga, nekim nesrećama je i osobno svjedočio. Nikad ne objavljuje ništa na Facebooku, no odlazi na sprovode. Alexandre govori o sestri koja je također bolovala i umrla od Hippel-Lindau sindroma, pokazuje nam sliku nje koju je naslikao prije njezine smrti. Jeanne svoje fotografije uspoređuje s leševima – njezin sin je umro od dijabetesa. Bio je lijep kad je umro, kaže, izgledao je kao kad je bio mlad, sva patnja je nestala.

Većina ispovijedi su audio snimke, uz jedan kratki video isječak Michaela koji se penje po stijeni do mjesta odskoka. Jedini video prilog je onaj Turčina Celala Tayipa koji 54 godine živi u Njemačkoj ili Švicarskoj, no želi biti pokopan u Istanbulu. Njegov video počinje u džamiji u koju svakodnevno odlazi, zatim nas vodi u pogrebnu firmu kod koje naručuje lijes koji će ga prevesti u Istanbul. U Istanbulu nas vodi na groblje na kojem su pokopani njegovi roditelji, djed i baka, smireno i prizemljeno nam pokazuje grobnicu u kojoj će i sam biti pokopan.

Scenograf Dominic Huber veoma je maštovito osmislio pojedine sobe. Neke su doslovne rekonstrukcije prostorija iz života sudionika, poput kancelarije bračnog para Annemarie i Günthera Wolfartha ili spomenute blagovaonice Jeanne. S druge strane, soba Nadine Gros izgleda kao malo kazalište, s gledalištem sa sedam stolaca i minijaturnom pozornicom o kojoj je Nadine cijeli život sanjala te s koje nam na kraju svoje ispovijedi pjeva šansonu Tom Pillibi Jacqueline Boyer.

rimini protokoll
Foto: www.rimini-protokoll.de

Iako su sve priče snimljene i reproducirane, interaktivnost je itekako prisutna. U Alexandreovoj sobi, koja izgleda poput njegove spavaće sobe, uzimamo portret njegove sestre ispod kreveta. Annemarie i Günther Wolfarth pozivaju nas da popijemo vodu iz automata i na kraju nas upozoravaju da bacimo smeće, dok nas Celal moli da izujemo cipele prije nego što sjednemo na tepih (soba izgleda kao muslimanska prostorija za molitvu). Možemo kopati po Gabrielinim kutijama, gledati Jeanninine fotografije i navinuti budilicu, dok u sobi liječnika Richarda Frackowiaka kroz instalaciju u središtu potpuno bijele prostorije ulazimo u interaktivnost s drugim izvođačima. Frackowiak nas pita poznajemo li vlastito lice, možemo li ga zamisliti kada žmirimo? Što bi se dogodilo kada jednog dana, zbog bolesti ili starosti, više ne bismo znali kako izgleda naše lice?

Iako autorski tim koristi dokumentarne materijale (ispovijedi kazivača i predmete iz njihovog privatnog života), “Nachlass” nije dokumentarna predstava. Riječ je o vizualnom i auditivnom eseju o prolaznosti života. Ispovijedi u sebi nose nešto veoma poetično.  Ne ostavljaju depresivan ili morbidan dojam, već djeluju pozitivno i inspirativno. Podsjećaju nas da živimo u sadašnjosti, da ostvarimo svoje snove i da uvijek ostanemo autentični, kao što su to i ovi pripovjedači.

Osim Rimini Protokolla, 17. Festivalu svjetskog kazališta ponovno je u Zagreb doveo Schaubühne iz Berlina. Nakon prošlogodišnjeg “Richarda III.” Williama Shakespearea, ove godine gledali smo Ibsenovog “Neprijatelja naroda” u režiji Thomasa Ostermeiera i adaptaciji Floriana Borchmeyera. Predstava iz 2012. godine, premijerno izvedena na prestižnom festivalu u Avignonu, gostovala je u više od 30 gradova doslovno po cijelome svijetu, od Melbournea, Buenos Airesa i New Yorka preko cijele Europe do Delhija, Singapura i Pekinga.

festival svjetskog kazališta
Foto: Arno Declair

Radnja prati liječnika Thomasa Stockmanna (Christoph Gawenda) koji u trenutku ekonomskog procvata svojega rodnoga grada, što se dogodilo kao posljedica otvaranja toplica, otkriva da je voda u gradu zagađena. Isprva ima podršku sugrađana i medija, no ubrzo se grad okreće protiv njega. Riječ je o klasičnom dramskom kazalištu uz par tipičnih Ostemeierovih režijskih zahvata. Prvi dio predstave zbiva se u domu Thomasa Stockmanna u kojem on, njegova supruga i nekoliko prijatelja održavaju probu benda i sviraju obradu pjesme Changes Davida Bowieja koja postaje njihov lajtmotiv u borbi za promjene u gradu. Drugi dio predstave odvija se u redakciji lokalnih novina koje se priklanjaju Thomasovom bratu Peteru, gradskom vijećniku koji se služi populističkim argumentima i lažnim informacijama jer je i sam odgovaran za situaciju koja je nastala.

Treći dio predstave je skupština na kojoj se dr. Stockmann izravno obraća gledateljima kao sudionicima skupštine. To interaktivno rušenje četvrtog zida nastavlja Aslaksen (David Ruland) koji gledatelje pita vjeruju li Stockmannu te moderira razgovor s publikom uz prevoditeljicu. Nakon kraće i ne pretjerano zanimljive rasprave Stockmann nastavlja svoj govor koji prekidaju drugi likovi tako što ga gađaju vodenim balonima ispunjenima bojom. Samoj sceni skupštine prethodi Stockmannov monolog u kojem se dotiče i ekologije i održive ekonomije i konzumerizma i medija i niza drugih tema.

Najzanimljivija scena predstave svađa je Thomasa i njegovog brata Petera koji mu hladnokrvno govori da kao zaposlenik toplica nema pravo na vlastito mišljenje. Pravo na slobodu izražavanja i manipulacija informacijama u doba fake news glavne su motivi predstave pa tako Thomas govori svome bratu: “Činjenice su nepobitne, znaš to i sam, ali odbijaš u to povjerovati”. Tu su još neki sitni režijski zahvati poput beatboxinga Moritza Gotwalda kada postavlja mikrofon i postolje za skupštinu, psa s kojim na scenu ulazi industrijalac Morten Kiil (Thomas Bading), otac Stockmannove supruge, ili ličenja zida u bijelo uoči skupštine uz pjesmu Guns of Brixton The Clasha, i to je više manje to.

Festival svjetskog kazališta
Foto: Arno Declair

Radnja “Neprijatelja naroda” podsjetila me na predstavu “Professor Bernhardi” Arthura Schnitzlera koju je Ostermeier u Schaubühne režirao 2016. godine, također u adaptaciji Floriana Borchmeyera. U oba komada glavni je junak usamljen u borbi za pravdu i moralne ideale, koju gubi od onih koji posjeduju moć i gledaju isključivo vlastitu korist i interese. Naslovni lik predstave židovski je liječnik koji odbija katoličkom svećeniku dopustiti posljednju pomast teško bolesnom pacijentu. Nakon što pacijent umre, svećenik pokreće linč na liječnika, kojeg se ubrzo odriču i kolege iz bolnice (jer u tome vide priliku za vlastiti uspjeh).

Ostermeier je ova dva predloška čak slično postavio, samo što je velika kulisa u “Bernhardiju” bijele boje, za razliku od crne “Neprijatelja naroda”, a u prijelazima između scena po tim se kulisama ispisuju natpisi poput lokacije radnje, kao i u “Neprijatelju naroda”. Doduše, “Professor Bernhardi” nema interakcije s publikom kao što je to skupština u “Neprijatelju naroda” niti glumci ne sviraju pjesme Davida Bowieja na sceni, no režijski je predstava puno čvršća i konciznija, a glumački ansambl predvodi odličnan njemački kazališni i televizijski glumcem Jörg Hartmann u naslovnoj ulozi koji je ipak karizmatičniji od Christopha Gawende u “Neprijatelju naroda”.

Mračniji “Neprijatelj naroda”

Kad je već riječ o “Neprijatelju naroda”, daleko uzbudljivije, zanimljivije i napetije uprizorenje Ibsenove drame gledao sam početkom ove godine u Residenztheatru u Münchenu u režiji slovenske redateljice Mateje Koležnik. Njezina cijela predstava odigrava se u velikom stakleniku pravokutnog tlocrta u čijem je središtu tamna kulisa iz koje glumci izlaze na scenu ili sa scene. Ta se staklena konstrukcija nalazi na rotirajućoj pozornici čime se otvaraju razne situacije i perspektive, recimo kada vidimo nekoga iza zida tko prisluškuje razgovor.

Foto: Matthias Horn

Koležnik je pobornica klasičnog dramskog kazališta, kod nje nema puno intervencija u dramski predložak, već je iznimno preciznom režijom i sjajnim glumačkim ostvarenjima, posebice Thomasa Schmausera u ulozi naslovnog lika, postigla da Ibsenove riječi i danas zvuče jezivo aktualno. Glumci igraju filmski realizam u kojem nema ni trunke kazališne ekspresije ili persiflaže. Tu bih predstavu istaknuo možda i kao najbolji primjer one česte kazališne upute – nemoj glumiti, budi lik.

Posebno je dojmljiv prizor skupštine, pogotovo u usporedbi s Ostermeierovom predstavom. Koležnik je skupštinu dovela u taj staklenik. Odjednom se u toj konstrukciji našlo 30 ljudi, sa Stockmannom stjeranim u kut, bez izlaza. To je bila prava prijetnja. Napetu, prijeteću, na trenutke jezivu atmosferu dopunjuje izvrsna rasvjeta, bijele neonske lampe unutar same konstrukcije. Kostimografija je povijesna, građanska odijela i kaputi s kraja 19. ili početka 20. stoljeća, no Koležnik ne trebaju kostimi da bi predložak učinila aktualnim. Bez ikakvih suvremenih intervencija i adaptacija, predstava govori jako puno o društvu mržnju, populizma i manipulacije informacijama. Nažalost, više je ne možete pogledati, od ove sezone to najveće bavarsko dramsko kazalište preuzeo je novi intendant, Andreas Beck.

Be social

Komentari